Dostupni linkovi

Trajna rješenja za izbjeglice i raseljene


BiH, returnee houses

U Federaciju BiH se od 1996. do kraja prve polovine 2007. godine vratilo preko 740.000 izbjeglih i raseljenih osoba, navodi se u Izvještaju o radu Federalnog ministarstva raseljenih osoba i izbjeglica, koji je usvojila Vlada Federacije BiH. Istovremeno, u Republiku Srpsku se vratilo ukupno 258.000 osoba, među kojima 86 u ovoj godini, saopćio je Ured za odnose sa javnošću Vlade Federacije BiH. U izvještaju se dodaje i pokazatelji za Brčko Distrikt BiH, pa tako da ukupni broj povratnika u BiH, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma iznosi 1.020.000 osoba.

Prema pokazateljima UNHCR-a, također predstavljenim u ovom izvještaju, u Federaciju BiH se tokom prvih šest ovogodišnjih mjeseci vratilo 720 raseljenih i izbjeglih. Zaključno sa datumom 30. juni 2007. godine u Federaciji BiH je za priznavanje raseljeničkog statusa apliciralo 32.000 porodica, odnosno 93.640 osoba, a postotak obrađenih predmeta je 99,55 posto. Status raseljene osobe priznat je za 18.250 nositelja domaćinstava. Od 26.3 miliona KM planiranih ovogodišnjim federalnim budžetom na ime transfera za raseljene osobe i izbjeglice, u prvih šest mjeseci utrošeno je 5,6 miliona KM.

Na povratak u općine Srebrenica, Bratunac, Zvornik, Vlasenicu i Milići, te u Mjesnu zajednicu Žepa, još čeka 6.200 porodica, odnosno oko 18.000 raseljenih. Projektom stvaranja uvjeta za povratak i reintegraciju u ova područja predviđeno je sedam miliona konvertibilnhi maraka, a ta sredstva trebaju biti realizirana do kraja 2007. godine. Šezdeset posto iznosa planirano je za obnovu 168 stambenih jedinica za oko 500 korisnika, a ostalo za stvaranje uvjeta za održivi povratak i za obnovu infrastrukture. Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica realizira, u saradnji s kantonalnim vlastima i međunarodnim organizacijama, još nekoliko projekata, kao što su povratak u istočnu Bosnu i trajna rješenja za korisnike kolektivnih centara.

O situaciji u Republici Srpskoj govori Drago Vuleta, pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljena lica Vlade RS-a:

„Mi danas imamo 60.670 raseljenih lica sa priznatim statusom. Imamo 9.000 izbjeglica. Njihovu dokumentaciju za priznavanje statusa smo poslali Ministarstvu bezbjednosti BiH. Činjenica je da je većina tih ljudi došla iz Republike Hrvatske, ali su državljani Bosne i Hercegovine i po sadašnjim zakonima neće dobiti status izbjeglica, jer ne mogu imati status izbjeglica u sopstvenoj državi. Međutim, oni su svakako grupa o kojoj se mora voditi računa, budući da su u Republici Hrvatskoj ostavili mnogo svoje imovine, stanove i tako dalje, da su tamo stekli određena prava iz radnog odnosa, zdravstvenog, penzionog osiguranja, a sve to sada nemaju. Oni su sada u Bosni i Hercegovina i država Bosna i Hercegovina, u razgovorima sa državom Hrvatskom treba da inicira rješavanje ovih problema. Imamo još 5.757 porodica u alternativnom smještaju ili u nekakvim smještajnim kapacitetima uključujući kolektivne zakupe koji nisu ništa drugo nego kolektivni centri, a gdje su uslovi najlošiji. Za 2.450 porodica plaćamo individualni zakup, znači u zakupnom su odnosu. Plaća im se stanarina i to je trošenje novca od danas do sutra. Međutim, to neminovnost dok se ne riješi njihov status i stambeno pitanje. Imovinu smo vratili, to je neosporno, ali je činjenica da povratak imovine ni izbliza ne odgovara stvarnom povratku. Moramo učiniti sve da svima onima koji žele da se vrate i koji su se vratili, dakle po principu dobrovoljnosti, omogućimo održivi povratak jer bi bilo i neoprostivo i nedopustivo da oni koji su se vratili, zbog toga što ne mogu da se reintegrišu u lokalnu sredinu, ne ostvare održivi povratak, već da ponovo moraju razmišljati o tome da napuste svoje ognjište. Takođe moramo poštovati princip dobrovoljnosti onih koji nisu u situaciji da se vrate ili to ne žele, već žele da ostanu u sadašnjem mjestu boravišta. I takvim ljudima treba pomoći u zakonskim okvirima i ove probleme riješiti na principu trajnosti. Jer, privremena i alternativna rješenja su najgora rješenja.“

Finansiranje obnove bez donacija

Brčko Distrikt ima čime da se pohvali u oblasti obnove i povratka. U Vladi ovog jedinog bosanskohercegovačkog distrikta informacije prikupio Zoran Matkić:

Brčko Distrikt je jedina lokalna zajednica u Bosni i Hercegovini koja većinu obnove u ratu porušenih stambenih jedinica financira vlastitim sredstvima. Za rekonstrukciju i sanaciju obiteljskih kuća, i ove godine utrošena su milijunska sredstva. Što podrazumijeva rekonstrukcija, a što sanacija objekata, pitamo voditeljicu Odjela za izbjeglice, raseljene osobe i stambena pitanja u Vladi Brčko Distrikta Branku Žilić Đurić:

„Rekonstrukcija je obnova od temelja. Sanacija se radi u slučajevima kad objekat nije sto-posto porušen – radi se o investiciji od približno 10.000 KM, znači to su manji zahvati na objektu radi osiguravanja minimuma životnih uvjeta. Tokom prošlog perioda smo uvidjeli da je zbog procedura i Zakona o javnim nabavkama, vremenske sezone i tekućeg budžeta – sredstva se moraju potrošiti u jednoj godini – lakše da se ta sredstva za sanaciju daju u novčanom iznosu, nakon čega se utrošak tih sredstava prati. Donesena je, dakle, odluka Skupštine da se novac za sanaciju isplaćuje.“

Ove godine u proračunu Brčko Distrikta izdvojeno je ukupno šest milijuna i četiristo tisuća maraka za obnovu. Kako su ta sredstva utrošena?

„Tri miliona i četiristo hiljada je išlo u materijalu, 800.000 se odnosilo na sanaciju, 650.00 se odnosilo na dodatna prava boračkih organizacija, 300.000 za demobilisane borce i milion i trista hiljada smo rezervisali za zajedničke projekte na nivou države, koji se finansiraju preko Fonda za povratak. Što se tiče rekonstrukcije za ovu godinu, ona se odvijala u više faza. Završili smo potpisivanje ugovora sa korisnicima i izvođačima, potpisali smo ugovor sa 149 korisnika i završili isporuku materijala. Isplata sredstava za rekonstrukciju Vlade Brčko Distrikta za ovu godinu je završena. Što se tiče zajedničkog projekta CEB, prva faza koja je započeta prošle godine – 37 kuća – ona je završena. Njena vrijednost je negdje 830.000 KM. Što se tiče druge faze projekta, ona je u toku – bira se najpovoljniji ponuđač. Što se tiče sanacije, u toku je odabir korisnika. Kada komisija pređe ukupan broj korisnika koji su aplicirali, a pošto su sredstva za sanaciju ograničena, izaći će preliminarne liste odabranih kandidata za sanaciju po posebnim kriterijima. Tako da se nadamo da ćemo i ovu godinu uspješno završiti, a nadamo se da će nam i građevinska sezona odnosno vrijeme ići u prilog.“

Zahvaljujući sredstvima Vlade Brčko Distrikta, samo ove godine krov nad glavom u Brčkom dobilo je 213 obitelji. Planovi za obnovu iduće godine već su u pripremi. U proračunskoj stavci dat je prijedlog na četiri milijuna i sto trideset tisuća maraka, ali tu ima i određenih zakonskih poteškoća:

„Na području Brčko Distrikta ima još potrebe za obnovom porušene imovine. Međutim, građani koji imaju drugu uslovnu imovinu, po zakonu u BiH nažalost ne ispunjavaju kriterije za obnovu. Mi u Odjeljenju ćemo pripremiti sve što se tiče porušene imovine u Brčko Distriktu, kada završimo odabir korisnika za ovu godinu, pa ćemo te podatke dati i gradonačelniku i skupštini. Nama svakodnevno dolaze građani koji imaju porušenu imovinu, a imaju probleme sa kriterijima u odnosu na zakon koji je u primjeni u BiH. Pa ćemo vidjeti šta ćemo dalje raditi.“

A kada bi proces obnove u ratu porušenih stambenih jedinica u Brčko Distriktu mogao biti u potpunosti završen?

„Što se tiče kriterija iz zakona koji se primjenjuje u BiH, ja se nadam da bi iduće godine rekonstrukcija mogla biti privedena kraju. Jer, onog ko ima drugu uslovnu imovinu, a u Brčko Distriktu ima porušenu imovinu, ovaj zakon ne tretira. Rekla sam da ćemo mi za Skupštinu, gradonačelnika i Ministarstvo za ljudska prava pripremiti prijedloge šta da se radi s tim građanima koji dolaze u Odjeljenje i punim pravom traže obnovu svoje ratom porušene imovine.“

Povratak u Bukvik...

Selo Bukvik, udaljeno petnaestak kilometara od Brčkog, bilo je među najvećim na ovom području. Selo je tokom rata u potpunosti uništeno, a povratak je započeo 2.000. godine. Ostale detalje prenosi naš saradnik Mario Ivkić:

U početku je povratak tekao vrlo sporo i oprezno. Od prijeratnih 560 kuća, obnovljeno je njih oko 300. Sedamdeset posto povratnika je nezaposleno i živi jako skromno – od poljoprivrede ili rada za dnevnicu. Malo se vratilo mladih obitelji sa djecom. U Bukviku ima mnogo kvalitetnih poljoprivrednih površina, ali ih ne mogu obrađivati. Sve nam to kazuje predsjednik Mjesne zajednice Bukvik Niko Baćić:

„Većinu te zemlje sada obrađuju seljani iz okolnih sela, pošto mi nemamo finansijski sredstava da tu zemlju otkupimo. Voljni smo, ali nemamo para. Neke škole treba da se ukinu, naša će najvjerovatnije ostati. Jeste da će izgubiti svojstvo matične škole, ali će ipak ostati. Po mojim saznanjima, u tu školu sada ide 13 djece.“

Mještani Bukvika ističu veliko nezadovoljstvo brzinom obnove sela. U početku su kasnili sa zahtjevima za obnovu jer su još uvijek imali strah od povratka, a bili su i pod jakim uticajem politike, kaže Lazo Đukuć, mještanin Bukvika koji je prvi pokrenuo povratak svojih sumještana. On naglašava da selu nedostaju mještani boljeg materijalnog položaja. A evo i zašto:

„Sve ovo što se vratilo, to je uglavnom sirotinja koja nije mogla nigdje ništa sebi da obezbijedi. Oni su i dan danas sirotinja. A nama trebaju oni ljudi koji imaju nešto, da bi ta sirotinja mogla za nekog da radi. Međutim, ljudima koji rade u inostranstvu, koji imaju sredstva i koji su u stanju da ožive ovu sredinu, nije omogućeno da se vrate.“

Niko Baćić je jedan od rijetkih mladih ljudi koji su se istinski vratili u Bukvik. Kaže da će ostati u selu jer voli taj način života i smatra da bi mnogi njegovi vršnjaci trebali da slijede njegov primjer. On, naime, u poljoprivredi vidi dobru šansu:

„Mislili smo da organizujemo nekakvu udrugu. Imamo dva pokvarena traktora, pa bismo ih pokušali popraviti. Da se organizujemo nas desetak ljudi i da zamolimo vladu da nam da 200 duluma da obrađujemo, pa bismo poslije to proširili tako što bismo sami otkupili zemlju.“

Mještani Bukvika nam takođe kazuju kako su uveliko uspjeli obnoviti dobrosusjedske odnose sa mještanima okolnih sela sa hrvataskom i bošnjačkom većinom.

Nova knjiga Osmana Sarića

Knjiga autora Osmana Sarića, pod naslovom „Ljudska prava – ostvarivanje novčane naknade ratne štete u BiH nastale 1991-1995. godina“, objavljena ove godine, izazvala je dosta pažnje, posebno kod svih onih koji su na bilo koji način stradalnici ratnih godina. S autorom knjige razgovarala je Selma Boračić:

Kao dugogodišnji pravnik, Osman Sarić se od 1992. godine posvetio proučavanju ratnog i međunarodnog prava. Po završetku rata, 1995. godina, uočio je da većina oštećenih građana ne poznaje zakonske propise, koji su u BiH regulisani na entitetskim nivoima, na osnovu kojih može da ostvari svoje pravo, te se stoga odlučio napisati knjigu „Ljudska prava – ostvarivanje novčane naknade ratne štete u BiH nastale u periodu 1991– 1995 godine:

„Posebno je tu decidna Rezolucija Vijeća sigurnosti u vezi sa poduzimanjem mjera protiv ratnih zločinaca i zločina, gdje se izričito kaže da te mjere ne isključuju žrtve rata da ostvaruju svoja prava naknade ratne štete. Drugo, Konvencija o zaštiti ljudskih prava i sloboda također je decidna i upućuje da žrtve rata mogu ostvariti svoja prava – naknadu neimovinske i imovinske štete.“

Gospodin Sarić navodi sve ono što spada u imovinsku štetu učinjenu na nepokretnoj ili pokretnoj imovini pravnih i fizičkih lica:

„Nepokretna imovina su kuće, gospodarski objekti, fabrike i tako dalje. U pokretnu imovinu spada roba u magazinima, ogromni vozni parkovi, onda sva pokretna imovina u domaćinstvima – namještaj, bijela tehnika, sve dragocjenosti, umjetnička djela…“

Gospodin Sarić je pojasnio ko i na koji način može tražiti naknadu za učinjenu imovinsku štetu:

„Naknadu ratne štete mogu tražiti svi vlasnici te imovine, po osnovu oštećenja, uz dokumentaciju posjedovanja te imovine, kao i privatna lica na osnovu izvatka iz gruntovnih knjiga ili iz katastra, ali i putem svjedoka, ukoliko nema zapisa u tim knjigama.“

Naknada neimovinske štete nastale po raznim osnovama, zagarantovana je važećim Krivičnim zakonikom Jugoslavije koji je u toku rata važio u svim republikama bivše Jugoslavije i Zakona o obligacionim odnosima:

„Zakon poznaje neposredne i posredne žrtve. Neposredne žrtve su oni koji su bili u logorima, koji su pretrpjeli razne torture, osakaćenja, silovanja i tako dalje, a koji su živi. Posredne žrtve su bliža rodbina tih ljudi – njihovi nasljednici, koji imaju pravo na nadoknadu za pretrpjeli bol, za pretrpjeli strah. Ukoliko je presuda za nadoknadu neimovinske štete pravomoćna, nasljednicima je treba nadoknaditi. Prilaže se ljekarsko uvjerenje o tome kakve je događaj na osobu ostavio posljedice. Ako su nastupile još teže posljedice od onih koje je lice zadobilo u trenutku nasilja nad njim, to se dokazuje putem ljekarskog uvjerenja.“

I kada se žrtva rata odluči da podnese zahtjev za naknadu štete, on u sudskom procesu jako dugo traje, te nerijetko žrtve i ne dočekaju naknadu:

„I jedni i drugi su unijeli u zakon odgađanje tih naplata. Bio je rok od 50 godina. Međutim, na osnovu apelacija oštećenih građana Ustavnom sudu BiH im je naloženo da te rokove smanje i da udovolje razumnim potrebama privrednih organizacija odnosno pravnih lica i građana.“

U proteklom ratu velike posljedice nastupile su za djecu. U Bosni i Hercegovini je preko 31.000 hiljade djece bez jednog roditelja, te oko 3.000 hiljade djece koja nemaju oba roditelja. Neovisno od prava djeteta da traži odštetu neimovinske štete, kao posredna žrtva, maloljetna djeca imaju pravo naknade koju su direktno pretrpjeli, kao fizička lica, uslijed straha, psihičkog, duševnog i fizičkog bola, osakaćenja, silovanja i drugih radnji. Međunarodni dokumenti zaštitili su ovu djecu:

„Takva djeca imaju pravo naknade. Pod broj jedan imaju pravo naknade za izdržavanje. Pod broj dva imaju pravo naknade za školovanje. Ja raspolažem presudama gdje je, na primjer, učenica drugog razreda učiteljske škole pretrpjela fizičke bolove, lomove i tako dalje i nesposobna je za dalje školovanje. Pretpostavlja se da bi u redovnom školovanju završila školu na osnovu svjedočanstva iz drugog razreda gimnazije gdje se vidjelo da je bila odličan đak. Sud joj je dosudio naknadu po dva osnova. Prvo, za pretrpjeli fizički bol, za pretrpjeli strah. Drugo, štetnika je obavezao da joj doživotno plaća rentu u visini prosječne plate učiteljice.“

Po teoriji države i prava, svaka država ili dio u njoj odgovara za nastalu štetu koja je učinjena njihovim radnjama. Država kao subjekt krivično ne odgovara, ali odgovara za moralno i materijalno:

„Odgovoran je agresor, međutim i država Bosna i Hercegovina odgovara. Od formiranja Federacije BiH, za postupke Armije BiH odgovara uvijek Bosna i Hercegovina. Ali za paravojne formacije i lokalne organe bezbijednosti odgovara Federacija BiH. Pa čak i za one slučajeve poslije pripajanja Herceg-Bosne. A do tog vremena odgovara Hrvatska. Sada se za svaki konkretan slučaj zna – gdje, ko i kada je naparavio štetu. Pored ovih država, odgovaraju i društveno-političke zajednice po Zakonu o obligacionim odnosima, to jest opštine. U konkretnom slučaju podnošenja tužbe, preporučujem da se jednom tužbom za naknadu štete tuži određena opšina ili općina i uz to doda, ako je šteta vršena od strane Republike Srpske, Republika Srpska, a ako je od strane Federacije BiH, Federacija BiH.“

Termin „satisfakcija žrtvama rata“ postala je opća sintagma, bez dovoljne konkretizacije. Satisfakciju žrtvama ne predstavlja samo hapšenje i osuđivanje osoba osumnjičenih za ratne zločine, već i obeštećenje žrtava, naknada materijalne i nematerijalne štete i ratne štete. Uz pomoć autora knjige „Ostvarivanje novčane naknade ratne štete nastale 1991-1995. godine“ pravnika Osmana Sarića pokušali smo vam pomoći u ostvarivanju vaših prava.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.

XS
SM
MD
LG