Politizacija zločina, manipulacija žrtvama, korištenje komemoracija za uske dnevnopolitičke interese nisu nepoznanica za balkanske političare. Za mnoge od njih upravo su se mjesta gdje treba iskazati pijetet i poštovanje prema stradalim pretvarala u političke pozornice.
Upravo je to dovelo do toga da se uoči ili nakon svakog obilježavanja nekog strašnog zločina javni prostor zagadi govorom mržnje. Zbog svega toga žrtve su suočene sa retraumatizacijom i ne mogu krenuti naprijed sa svojim životima 20 godina nakon rata.
Šezdesetrogodišnja Nezira Sulejmanović iz Srebrenice nekoliko dana prije komemoracije u Potočarima obilazi iskopane mezare. Ove godine na tom će mjestu ukopati bratića. Među više od 6.000 ukopanih su i njena dva sina. Uspjela je naći tek nekoliko kostiju koje je sahranila kako bi im se znalo posljednje počivalište.
Nezira stoji na mjestu gdje svakom normalnom čovjeku zastane dah pred nepregledanim nizom bijelih nišana ispod kojih su kosti dječaka i muškaraca ubijenih u genocidu u Srebrenici. Iako joj je ubijena skoro cijela porodica, ona ne poznaje jezik mržnje
"Ovdje je i Marko i Gojko i Suljo i Huso i svi su dobrodošli sa namjerom da niko nikoga ne smije uvrijediti. Pustite ljudi rat. Pustite moje dvije unukice što su mi ostale od jednog djeteta. Ja sam imala četvoro djece, izgubila troje. Pustite makar ove dvije unukice i moje dijete da dođu u svoj rodni kraj. I borite se narode da ne damo nikom da nas zavadi", kaže ona.
(Video priča i Neziri Sulejmanović)
Njena je poruka potpuno drugačija od onih koje su se prethodnih dana mogle čuti iz usta nekih zvaničnika u BiH i u Srbiji.
Za razliku od Nezire i brojnih drugih majki koje su sahranile svoju djecu, za neke je političare komemoracija i sjećanje na surovo ubijene, tek povod za skupljanje jeftinih političkih poena. Oni će donijeti cvijeće, pokloniti se, kazati koju zapaljivu riječ, sjesti u svoja luksuzna auta i vratiti se u svoje udobne domove, ostavljajući iza sebe one zbog kojih su navodno bili tu.
Dvadeset godina nakon rata čini se da istinskog poštovanja prema žrtvama nema. Refik Hodžić iz Međunarodnog centra za tranzicijsku pravdu kaže da je to logična posljedica činjenice da se na političkom nivou još vodi bjesomučan rat koji genocid u Srebrenici koristi kao oružje u pokušaju da se nametne dominantan narativ o ratu i stradanju. Sve u svrhu političkog profita.
"Tada se sve ono što je ustvari stvarnost, dakle da je počinjen genocid, da je u pitanju preko 8.000 ubijenih, desetine hiljada porodica, jedna polarizacija u društvu koja je parališuća u BiH, kada se radi o bilo kakvim pozitivnim procesima, to sve biva stavljeno u drugi plan, kako bi se izvukao što veći politički profit u odnosu na to, kako je Ćamil Duraković, jednom na Twiterru rekao: 'Ko je za genocid, a ko je protiv genocida'", kaže Hodžić.
On podsjeća da se na tom nivou vodi politička rasprava, a kada se radi konkretno o izborima u Srebrenici ili kada je riječ o političkoj situaciji u Srbiji.
"Dakle, to je postala moneta za političko potkusurivanje i to je već godinama tako", dodaje Hodžić.
Profesor međunarodnog prava na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu Zarije Seizović na pitanje zbog čega umjesto poštovanja i pijeteta prema žrtvama pred svaku komemoraciju imamo pojačan govor mržnje kaže da se mehanizmima tranzicijske pravde u BiH ne posvećuje dovoljno pažnje.
"Od porodice, društva, pa čak do univerzitetskih obrazovnih institucija, proizvodi se jedna svijest o tome da jednostavno smo mi različiti i da postoji prosta podjela na crne i bijele što jednostavno nije tačno. Oni koji utvrđuju ko je nešto loše učinio u prethodnom I u svim drugim ratovima to su samo sudovi", kaže Seizović.
Psiholog iz Banjaluke Srđan Puhalo vjeruje da bosanskohercegovačko društvo nije razriješilo traume iz prošlosti na racionalan i pristojan način.
"Zato što domaći političari nemaju odgovore na mnoge stvari i onda im upravo takvi događaji služe za spinovanje javnosti, odnosno za skretanje pažnje sa drugih problema. Idu izbori i veoma je važno da se pokažete da ste vi taj kojeg najviše te rane bole i koji je najveći zaštitnik tog naroda, ne bi li vam narod na izborima poklonio glas. To su neke činjenice zbog kojih su ti događaji uvijek neke krizne situacije, koje umjesto da nam pomažu da prevladamo traume iz prošlosti i da razumijemo žrtve, samo otežavaju pomirenje ili normalna život u BiH", ocjenjuje Puhalo.
Za žrtve sve to znači samo retraumatizaciju, kaže Refik Hodžić.
"Jer žrtvama je čak nekada važnije od bilo kojeg drugog oblika statisfakcije, kao što je krivično gonjenje počinilaca ili nekakava vrsta materijalne kompenzacije, da se zločin koji je počinjen nad njima javno prizna, u društvu u kojem oni žive. Ukoliko se taj zločin negira, njima se oduzima dignitet", zaključuje on.
Facebook Forum