Dostupni linkovi

Izveden prvi svjedok optužbe protiv Stanišića i Simatovića


Jovica Stanišić i Franko Simatović
Jovica Stanišić i Franko Simatović
Autor: Goran Jungvirth

(Autori programa Pred licem pravde: Merdijana Sadović, Sabina Čabaravdić)


Na Haškom sudu izveden je prvi svjedok optužbe protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića Frenkija, zapovjednika srbijanskih tajnih službi koje se tereti da su bili poveznica između srbijanskih državnih organa, vojske, te paravojnih postrojbi u naoružavanju i logističkoj pomoći tijekom ratnih operacija u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Edin Hadžović, knjigovođa iz Doboja, ispričao je okolnosti etničkog čišćenja u njegovom mjestu.

Prvi put od početka procesa u haškoj se sudnici moglo vidjeti optuženog Stanišića, ali samo preko video linka budući da se nalazi u pritvorskoj jedinici Haškog suda. Stanišić se i dalje žali na zdravstvene tegobe i depresiju, te se odbija pojaviti u sudnici, no više ne odbija prisustvovati suđenju preko video linka, što je činio od početka suđenja koje je počelo polovicom ove godine.

Nakon proceduralnih i tehničkih usklađivanja, tužiteljstvo je izvelo kao prvog svjedoka Edina Hadžovića, koji je objasnio zašto je došlo do etničkog čišćenja u Doboju. Sve je, rekao je, krenulo od slobodnih izbora 1990. godine:

„Pobijedio je SDA u samom gradu u Doboju. S time se nisu složili Srbi koji su počeli da se izdvajaju, posebno sela koja su s većinskim srpskim stanovništvom. Oni su se izjašnjavali da žele da se pripoje Republici Srpskoj. Na raznoraznim mitinzima u Doboju, na koja je dolazio Karadžić, su tražili otcjepljenje.“

U listopadu 1991. godine vođe bosanskih Srba izdale su dokument i svoj plan nakon sastanka u Doboju na kojem je sudjelovao Radovan Karadžić. Sastanak, o kojem je dokument dat na usvajanje kao dokaz, odjeknuo je među ljudima kao bomba, prema riječima svjedoka Hadžovića:

„Tada su Srbi tražili da se mjesta koja su većinski nastanjena sa srpskim stanovništvom izdvoje, a da se manjinski narodi u tim mjestima isele.“


Stvari su ubrzo eskalirale, pa su se u Doboju počeli događati nemiri:

„Nemiri u sistemu - da se počela naoružavati vojska, da se policija počela već postepeno odvajati od redovne policije, da su počele dolaziti raznorazne formacije u Doboj. Još uvijek smo mi u Doboju očekivali da će se to smiriti, da neće dolaziti do potpunog razdvajanja.“

Između paravojnih jedinica koje su došle u Doboj, svjedok je spomenuo i Crvene beretke kojima je, prema optužnici, zapovijedao drugooptuženi Franko Simatović. Nakon njihovog dolaska, Doboj, koji je prije rata bio grad s većinskim bošnjačkim stanovništvom, temeljno je etnički očišćen tijekom 1992. godine, ispričao je svjedok:

„Počeli su da dižu u vazduh kafiće muslimanske i hrvatske, automobile, narod je spontano počeo da se već iseljava, počeli su nas hapsiti, zatvarati u logore i razmjenjivati.“

Tijekom unakrsnog ispitivanja obrana je pokušala prikazati svjedoku i sudu kako su brojne paramilitarne jedinice srbijanskih snaga bile pod kontrolom Vojske Republike Srpske ili lokalnog SDS-a, a ne resora Državne sigurnosti Srbije, na čijem su čelu bili optuženi.

Kao drugi svjedok posljedica naoružavanja lokalnih Srba svjedočio je Marko Miljanić, bivši zapovjednik obrane Škabrnje kraj Zadra, koji je o napadu Martićevih i drugih srpskih snaga na to selo 1991. godine već svjedočio na suđenjima Slobodanu Miloševiću i Milanu Martiću.

POČELO SUĐENJE ZA DEPORTACIJE

Autor: Predrag Tomović

Nakon 17 godina od deportacije bh. izbjeglica snagama Radovana Karadžića, u podgoričkom Višem sudu počelo je suđenje devetorici optuženih za taj zločin. Četvorica optuženih koji su se pojavili pred sudom negiraju krivicu, ostalih pet su u bjekstvu zbog čega im se sudi u odsustvu.

I Božidar Stojović i Milorad Šljivančanin i Branko Bujić i Sreten Glenđa kažu da žale zbog žrtava i da su samo radili svoj posao, odnosno izvršavali naređenja nadređenih. I advokati odbrane kažu da je optužnica klimava, te da je jasno kako su njihovi klijenti nevino optuženi. Pravni zastupnik Branka Bujića advokat Zoran Piperović:

„Ne postoji po meni, onoliko koliko ja znam, neko ko može ovako koncipiranu tužbu da dokaže. I ja očekujem, možda će nekome da zvuči apsurdno, uz svo uvažavanje i sav pijetet prema žrtvama, da se ovaj proces, koji je izazvao veliku medijsku pažnju i koji je pod paskom i NVO-a i određenih političkih struktrura kojima služi kao potpora za ovaj ili onaj politički obračun, završiti onako kako i treba da se završi, a to je oslobađajućom odlukom po mog klijenta.“

Advokat Zdravko Begović zastupa Božidara Stojovića:

„Tokom glavnog pretresa je tvrdio da je samo radio i postupao po nalogu svojih neposredno pretpostavljenih. Preduzeo je određene radnje koje su bile u sklopu njegove profesije, odnosno njegove dužnosti. Niti jednu radnju mimo toga nije preduzeo. Istakao je tokom glavnog pretresa da nije bio informisan o postojanju bilo kakve akcije protiv zakonitog raseljenja lica iz BiH.“


Optuženi Branko Bujić je direktno optužio centralu državne bezbjednosti u Podgorici za hapšenje i deportaciju državljana BiH 1992. godine. Božidar Stojović tvrdi da je u pitanju bila izolovana akcija za koju je u to vrijeme znao mali broj ljudi. Milorad Šljivančanin kaže da mu je 1997. tadašnji ministar unutrašnjih poslova Vukašin Maraš nudio funkciju šefa tajne policije u Podgorici ako na sebe preuzme odgovornost za deportacije. Za depešu sa nalogom za hapšenja koju je navodno potpisao Pavle Bulatović, ministar unutrašnjih poslova iz vremena deportacije, čuli su, ali je niko od optuženih nije držao u ruci, niti pročitao njen sadržaj.

Ključni svjedok deportacije Slobodan Pejović kaže u intervjuu Radiju Slobodna Evropa da se neko pobrinuo da ukloni dokaze o postojanju te depeše:
Slobodan Pejović

„Znači od 40 primjeraka te naredbe - depeše da se ti ljudi hapse s tim potpisom tadašnjeg ministra Pavla Bulatovića, nijedne nema niti kod sudije, niti kod tužioca. Kako nestade toliko primjeraka te jedne depeše?“


Mnogo toga biće jasnije kad se Pejović pojavi pred sudskim vijećem i saopšti svoj iskaz. Nekome, međutim, u Crnoj Gori to nikako ne odgovara, pa se Pejović u posljednje vrijeme našao na udaru otvorenih prijetnji. Prijete mu i smrću. A on za to optužuje tajnu policiju. Direktor Agencije za nacionalnu bezbjednost Duško Marković, ali i direktor Uprave policije Veselin Veljović poručuju Pejoviću da pretjeruje kada kaže da mu je ugrožena bezbjednost.

„Ako mi život nije ugrožen, zašto je vrhovni državni tužilac predložio mjere zaštite kao zaštićenog svjedoka? Odakle podaci vrhovnom državnom tužiocu da je moj život ugrožen i predlaže mjere zaštite kao svjedoka i to prihvata komisija sastavljena od tri člana - jedan je njen zamjenik, drugi je sudija Vrhovnog suda, a treći je šef antiterorističke jedinice“, kaže Pejović.

Iz policije su ponovo saopštili da će se pobrinuti za njegovu bezbjednost. Zamjenik direktora Uprave policije Milan Tomić:

„Registrovano je nekoliko oštećenja vozila i jedan fizički napad koji je riješen i rasvijetljen, podnijeta je krivična prijava protiv jednoga lica. Vi ste u toku da mu je bila ponuđena zaštita, obavljen je razgovor s njim. Svakako da je odbio tu zaštitu, ali policija prema njemu, kao i prema svim građanima, preduzima sve mjere kako bi se apsolutno bezbjedno osjećao na teritoriji čitave Crne Gore.“


Optuženima, od kojih se petorica nalaze u bjekstvu, stvalja se na teret da su tokom 1992. godine u Podgorici, Herceg Novom, Baru i Ulcinju, kršeći pravila međunarodnog prava, vršili nezakonito preseljavanje civilnog stanovništva, državljana BiH muslimanske i srpske nacionalnosti koji su imali status izbjeglica. Gotovo svi deportovani islamske ispovijesti kasnije su ubijeni.

ISTRAGA PROTIV NOVINARA ZA OTKRIVANJE IDENTITETA ŽRTVE
Autor: Marija Arnautović

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine pokrenulo je istragu protiv novinara jednoga dvosedmičnog magazina jer je otkrio identitet svjedokinje koja je kao žrtva višestrukog silovanja iskaz dala na ročištu potpuno zatvorenom za javnost. Prvi slučaj takve istrage protiv novinara otkad se sudi optuženima za ratne zločine u BiH otvorio je niz pitanja, među njima i ono o kršenju novinarske etike ili profesije, naročito kada je riječ o izvještavanju o ratnim zločinima.

Prva istraga protiv novinara u BiH pokrenuta je nakon četiri godine procesuiranja ratnih zločina, tokom kojih je saslušano na desetine zaštićenih svjedoka u oko 70 procesa. I ranije se dešavalo da mediji otkrivaju identitet zaštićenih svjedoka. Naredbu o provođenju istrage donio je tužilac zbog činjenice da je jedan list dva puta objavio identitet zaštićene svjedokinje. Glasnogovornik državnog Tužilaštva Boris Grubešić:

„Nedavno, prije otprilike nešto više od mjesec dana, Tužiteljstvo BiH u odjelu tri donijelu je naredbu za sprovođenju istrage u jednom slučaju jer je evidentirano da je jedan magazin u više navrata objavio identitet o jednom zaštićenom svjedoku u predmetu ratnih zločina, iako je novinar bio upozoravan od strane tog zaštićenog svjedoka da je zaštićeni svjedok i da se te informacije ne smiju objavljivati.“


Novinar koji je otkrio identitet ove svjedokinje prekršio je zakon, ali i profesionalnu etiku. U decembru 2006. godine Vijeće za štampu je, zajedno sa Asocijacijom izvještača sa suda, dopunilo postojeći Kodeks za štampu članom koji se odnosi na “poštivanje integriteta zaštićenog svjedoka”, odnosno neotkrivanja bilo čega što može ugroziti sigurnost i život ovih ljudi. Borka Rudić, iz Udruženja novinara BiH:

„To je potpuno novi član u Kodeksu. U praksi je postojala potreba da se na poseban način zaštite zaštićeni svjedoci. Dakle, to predstavlja direktno kršenje postojećeg Kodeksa za štampu i uređenje radio i TV programa. Drugi aspekt je potpuno nerazumijevanje potrebe zaštite osoba koje su žrtve rata. Dakle, ako novinari svojim djelovanjem ne podržavaju zaštitu i jedan drugačiji pristup osobama koje su žrtve rata, onda je zaista profesija novinarstva u BiH u velikoj krizi.“

Prema Kodeksu, ne samo da se novinarima nalaže poseban oprez i osjetljivost pri izvještavanju o svjedocima i sudskim procesima nego je preporučeno da izbjegavaju imenovanje svjedoka i članova njihovih porodica, te prijatelja “osim ako pozivanje na njih nije neophodno za potpuno i tačno izvještavanje o sudskom procesu i ako to neće uticati na pogrešno tumačenje istine ili toka suđenja”. Liljana Zurovac, direktorica Vijeća za štampu BiH:

„Ne zato da bi čuvao u tajnosti samo njegovo ime i njegov identitet, već objavom njegovog imena, identiteta, mjesta gdje živi, boravi, otkrivanjem njegove rodbine, on direktno izlaže drastičnim posljedicama, pa i tragičnim, tu osobu ili ljude oko njega.“

Novinar iz Banje Luke Igor Gajić:

„To što je učinjeno bilo je jako neprofesionalno. I ne bih to nazvao greškom, ustvari nazvao bih neprofesionalnošću. Nažalost, i u novinarskim redovima ima mnogo ljudi koji su tu zalutali, koji ne shvataju taj posao ozbiljno, a novinarstvo i informisanje javnosti je vrlo ozbiljan posao.“


Zaštićena svjedokinja čiji je identitet objavljen kazala je u izjavi za Balkansku istraživačku mrežu da su od straha veći bol i poniženje koje je pretrpjela nakon što joj je ime objavljeno. Iz udruženja žrtava rata u BiH upozoravaju da otkrivanje imena zaštićenih svjedoka u situaciji kada je malo ljudi spremno da svjedoči o ratnim zločinima počinjenim u Bosni i Hercegovini može imati dalekosežne posljedice po rad pravosuđa. Munira Subašić, iz Udruženja majke enklave Srebrenica i Žepa:

„Jer ljudi imaju nekad bojaznost od svega toga, nekad imaju porodicu i boje se za svoju porodicu, nekad imaju nekoga u inostranstvu. Možda taj isti ubica ili zločinac koji se sudi ima svoje negdje tamo u istoj mahali gdje žive ti.“


S ovakvim ocjanam slažu se i predstavnici novinarskih udruženja. Borka Rudić:

„BiH ima generalno problem sa zaštitom tih svjedoka, o tome puno govore udruženja žrtava, i mislim da je potpuno bilo besmisleno da se jedan medij iz BiH priključi onima koji prave probleme i pravosuđu i samim žrtvama, onima koji su prošli strašno iskustvo u toku rata.“


Prema Krivičnom zakonu BiH, osoba koja otkrije identitet zaštićenog svjedoka može biti kažnjena zatvorom u trajanju od tri mjeseca do tri godine. Međutim, za osobu koja “neovlašteno objavi, posreduje u objavljivanju, omogući objavljivanje ili učini dostupnim” zaštićene podatke predviđena je kazna od šest mjeseci do pet godina zatvora.

* * *

Pročitajte ostale priloge iz programa Pred licem pravde:

Srbija zadovoljna, Hrvatska i BiH razočarane

Internet baza podataka “Sjećanje i Pravda“



* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
XS
SM
MD
LG