Dostupni linkovi

Gratz:Tužilaštvo dočekalo Karadžića nespremno


Radovan Karadžić u sudnici Tribunala u Hagu
21. jula 2009. godine se navršilo tačno godinu dana od kada je u Beogradu uhapšen Radovan Karadžić a 25. jula punih 14 godina od kada je Tribunal u Hagu podigao optužnice za ratne zločine, protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske Radovana Karadžića i bivšeg komandanta Vojske RS generala Ratka Mladića. Mladić je još uvijek u bjekstvu. Prvu optužnicu protiv njih Tribunal u Hagu podigao je 25. jula 1995. za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

Četiri mjeseca kasnije ovaj sud podigao je drugu optužnicu za zločine u Srebrenici, koja Karadžića i Mladića tereti za genocid i zločine protiv čovječnosti, počinjen pošto je VRS zauzela ovaj grad.

Optužnice protiv njih razdvojene su 14. oktobra 2002. kada je Tribunal otpečatio izmijenjenu i dopunjenu optužnicu protiv Karadžića, koja ga tereti za genocid,saučesništvo u genocidu nad Bošnjacima i Hrvatima tokom rata u BiH i druge zločine.

Suđenje Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku RS, koje se označava kao jedan od najznačajnijih procesa za ratne zločine u novijoj istoriji, najavljuje se za septembar, bez – još uvijek precizno utvrđenog datuma. Ovih dana , Sudsko vijeće Haškog tribunala naložilo je Tuzilaštvu da predloži način za smanjenje obima optužnice protiv Karadžića, kako bi suđenje bilo brzo i efikasno. Dennis Gratz, analitičar iz Sarajeva (doktorirao na temu ratnih zločina u BiH ), ističe kako Tužilaštvo Haškog tribunala nije dočekalo spremno suđenje “za najtraženijeg haškog bjegunca” ali da je ipak najvažnije to što će se suditi ovom političkom i vojnom lideru Srba u BIH.
Dennis Gratz

„Ne bih zaista da ulazim sada u njihovu metodologiju i način rada. Smatram da je Sud u Hagu velikim dijelom doprinio razotkrivanju samog karaktera rata. To je izuzetno važna institucija i za historiju BiH i za buduće naraštaje. Ali ovo što se desilo - na takav način tretirati tako jednu važnu figuru i indirektno se rugati žrtvama, je po meni pomalo neshvatljivo. Kada je uspostavljen sam “ad hoc” Tribunal u Hagu, utvrđena su određena pravila po kojim će Tribunal funkcionirati i procesuirati ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Tu je očito došlo do zloupotrebe od strane ne samo Karadžića već i njegovih prethodnika, posebno sada preminulog Slobodana Miloševića, koji su koristili instrumente date u statutu da produžuju, da odugovlače, da kompliciraju, da mijenjaju. Nije to ni do samog Tribunala, nego jednostavno tako su bila postavljena pravila. Svako načelno ima prvo da se brani na najbolji mogući način. Oni to ne mogu spriječiti što to tako dugo traje.

Meni samo nije jasno zašto nije pripremljena posebna grupa tužitelja koji će se baviti samo Radovanom Karadžićem, prikupljanjem i sortiranjem materijala iz svih drugih predmeta jer očito on je vrhovni zapovjednik Vojske RS bio za vrijeme rata u BiH, dakle od njega je dolazilo sve
Meni samo nije jasno zašto nije pripremljena posebna grupa tužitelja koji će se baviti samo Radovanom Karadžićem, prikupljanjem i sortiranjem materijala iz svih drugih predmeta jer očito on je vrhovni zapovjednik Vojske RS bio za vrijeme rata u BiH, dakle od njega je dolazilo sve. Vjerovatno će to biti ogroman proces, vjerovatno suđenje neće završiti ni do kraja 2013. godine, pa iz tog razloga se oni onda, možda, i bolje pripremaju. Ja zaista sad ne bih maliciozno mogao kritizirati njihov rad, ali je u najmanju ruku čudno zašto oni nisu reagovali na činjenicu da je prošlo godinu dana od suđenja, a da suđenje nije započeto. Da li će to početi u septembru, oktobru, novembru, apsolutno je irelevantno za sam ishod suđenja. Bitno je da se ta optužnica bude sveobuhvatna u smislu da njen ishod i ishod samog suđenja daje konačnu sliku, konačni odgovor na karakter rata u BiH, karakter zločina koji su počinjeni. Nisu to bili sporadični i kako ovdje se voli reći - monstruozni i svirepi. Oni jesu bili monstruozni i svirepi, ali postojao je određeni sistem - sistem zločina, organizacija zločina, koja je na kraju proizvela etničku homogenizaciju zemlje i velikim dijelom genocid nad posebno bošnjačkim stanovništvom istočne i zapadne Bosne. Ta presuda, ako bude osuđujuća, ja zaista ne želim prejudicirati - svako je nevin dok mu se ne dokaže drugačije, taj ishod suđenja će onda zaista pokazati kakav je to ovdje rat bio. Iz tog razloga treba dati potporu Sudu u Hagu, ne treba ga kritizirati. Treba doprinijeti iz BiH i materijalima i dokumentacijom i javnim angažmanom da se to suđenje zaista desi - i da se desi na način da bude pravda zadovoljena na kraju.“


Suđenje još nije počelo

Autor : Ljudmila Cvetković

Ni godinu dana nakon hapšenja, Karadžiću suđenje još nije počelo. Iako je kazao da će se braniti sam, skoro 40 saradnika nalazi se u timu koji mu pruža pravnu pomoć Na šta računa Tužilaštvo Tribunala? Portparolka Olga Kavran:

Olga Kavran, Foto: www.danas.co.yu
"Tužilaštvo je najavilo da planira da izvede oko 550 svedoka i negde oko 25.000 dokaznih materijala. Može se videti iz optužnice protiv Radovana Karadžića da je ona obimna i da se odnosi na veliki broj zločina, veliki broj žrtava, veliko razaranje.“


Sam Karadžić je bio začuđen obimnom optužnicom, zbog koje misli da će suđenje trajati godinama i godinama te je preporučio Tužilaštvu da od nečega odustane.

"Oni ovako pucaju sačmarom, pa da me zakači bilo šta",
rekao je Karadžić.

Njegov glavni argument je tvrdnja o navodnom sporazumu sa nekadašnjim američkim izaslanikom za Balkan Ričardom Holbrukom što je sud odbacio jer nije video dokaze da je Holbruk tokom pregovora o povlačenju Karadžića u julu 1996. imao ovlašćenja ni delovao u ime Saveta bezbednosti UN, niti glavnog tužioca Haškog tribunala.

Karadžić namerava da kao svedoke pozove brojne tadašnje evropske i domaće zvaničnike, objašnjava njegov pravni savetnik Svetozar Vujačić:

“Koji će potrvditi da je postojao sporazum Holbruk – Karadžić. Pokušaćemo da dokažemo, a za to imamo brojne svedoke, čak i holandski bataljon, tridesetak vojnika koji su bili u Srebrenici, da dokažemo da je Radovan Karadžić delovao kao humanista, kao veliki hrišćanin, i da je on spasao ne samo srpski narod od genocida nego da je čak spasao i bošnjački narod od građanskog rata. Tako da ne vidimo zašto bi Radovan Karadžić tu bio kriv osim što je Srbin.“


Sličnost sa suđenjem Miloševiću

Upravo zbog ovakvih tvrdnji Sonju Biserko iz Helsinškog odbora za ljudska prava priprema za suđenje Karadžiću podseća na Miloševićevu. Polazi se, kaže ona, od pogrešne pretpostavke o podrivanju suda kao institucije:
Sonja Biserko: "Posle godinu dana Srbija, odnosno Beograd, i ceo taj tim oko Karadžića, imaju za cilj da se to suđenje nikad ne dovede do kraja."

“Tu pre svega Amerike kao zemlje koja je navodno pravila sporazume sa Radovanom Karadžićem. Kroz diskreditaciju Haškog tribunala posebno se diskredituje i uloga SAD. Posle godinu dana Srbija, odnosno Beograd, i ceo taj tim oko Karadžića, imaju za cilj da se to suđenje nikad ne dovede do kraja.”

Strepnju od sličnosti sa Miloševićevim slučajem pred Haškim tribunalom ima i advokat Srđa Popović koji prati procese pred ovim sudom:
Da se ne desi ono što je bilo sa Miloševićem. To je razvlačeno do nerazumljivih granica jer je izgledalo da ima puno vremena.

“Da se ne desi ono što je bilo sa Miloševićem. To je razvlačeno do nerazumljivih granica jer je izgledalo da ima puno vremena. Sad kad je ostalo malo vremena do zatvaranja tribunala može da se desi da se to zbrza, da se odustane od nekih tačaka optužnice. Pa, i ovde ne vidim neki naoročit interes za to suđenje.“

Ipak, za razliku od dana kada je Karadžić uhapšen i isporučen u Haški tribunal danas u Srbiji provejavaju za nijansu drugačiji tonovi.

Oni koji su nekada zdušno branili haške optuženike, poput tadašnjeg radikala Tomislava Nikolića na protestu protiv Karadžićevog hapšenja, danas kao naprednjaci nakon razlaza za Vojislavom Šešeljem, poručuju da ne bi organizovali protest ako bi uhapsili nekoga od haških optuženika.

Advokat Srđa Popović koji se nakon 10 godina vratio u Srbiju 2001. priseća se tadašnje atmosfere. izgledalo je kao da se apsolutno nikakvi zločini nisu desili, da ni za šta nismo odgovorni i cela Miloševićeva priča bila je netaknuta:

“Polako se to menja. Ja mislim, pre svega, ljudi počinju da shvataju da ovde postoji samo jedan put za nas i da je to skoro neka neumitnost istorijska. i da je zajedno sa tim nekako sve manje tih koji poriču, ali nisam siguran da je sve više onih koji priznaju. Nego ta sredina nekako postaje nezainteresovana za celo to pitanje, gura to mnogo dublje u prošlost. Oni koji su to osporavali mislim da shvataju da je beznadežno, tako ja to vidim.“

Presude Lukićima

Autor : Goran Jungvirth

U ponedjeljak 20. jula 2009. godine, Haški tribunal je osudio Milana Lukića na doživotnu kaznu zatvora, a Sredoja Lukića na 30 godina zatvora zbog zločina nad Bošnjacima u Višegradu tokom ratnih godina.
Milan i Sredoje Lukić u sudnici Haškog tribunala, 20. jula 2009. Tada im je izrečena presuda - Milan Lukić osuđen je na doživotnu kaznu, a Sredoje Lukić na 30 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih u Višegradu

Sudsko vijeće predsjedavajućeg Patrika Robinsona (Patrick) proglasilo je Milana Lukića (42) krivim, po svim tačkama optužnice, za spaljivanje najmanje 119 bošnjačkih civila, većinom žena, djece i staraca, u dvije kuće u Višegradu u junu 1992, kao i za ubistva još 12 muškaraca na obali Drine, jedne žene u Višegradu i mučenje nesrpskih pritvorenika u logoru Uzamnica.

Sredoje Lukić (48) proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje spaljivanja najmanje 59 civila u višegradskoj Pionirskoj ulici, 14. juna 1992, kao i mučenja u Uzamnici.

Nezapamćeni zločin na kraju 20. stoljeća - tako je predsjedavajući sudac Patrik Robinson opisao divljanje rođaka Lukić tijekom rata u Višegradu, a usmjereno protiv Bošnjaka koje su posebno okrutnim terorom željeli otjerati. Posebno se u brojnim zločinima istaklo spaljivanje živih ljudi, naglasio je sudac (riječima sudskog prevoditelja):

„Svjedoci VG 58 i VG 35 živo se sjećaju užasnih krikova ljudi u kući koji su ’ličili na zavijanje mačaka’.“

Podsjetimo: Milan Lukić bio je vođa "Bijelih orlova" ili "Osvetnika", lokalne paravojne grupe bosanskih Srba u Višegradu koja je surađivala s lokalnom policijom i vojnim jedinicama zavodeći vladavinu terora nad lokalnim bošnjačkim stanovništvom tokom rata od 1992. do 1995. godine. Sredoje Lukić, Milanov rođak, bio je pripadnik njegove jedinice. Osim za spaljivanje živih ljudi, Lukići su osuđeni i zbog ostalih zvjerstava koje su počinili - poput mučenja zatočenika u logoru Uzamnica, te ubijanja brojnih Bošnjaka na rijeci Drini:

Dokazi pokazuju da je Milan Lukić okupio sedmoricu muslimana 7. juna 1992. godine, a potom ih odveo na Drinu u blizini Sasa, gde ih je poređao uz obalu rijeke. Milan Lukić je ignorisao preklinjanje žrtava da im poštedi život i rekao vojnicima koji su bili sa njim da pucaju na te muškarce jedinačnom vatrom.“

Najveća kontroverza oko samog suđenja je to što Lukići nisu optuženi za masovna silovanja u Višegradu
Najveća kontroverza oko samog suđenja je to što Lukići nisu optuženi za masovna silovanja u Višegradu, pogotovo u hotelu „Vilina vlas“ koji je služio kao bordel za srpske snage gdje su se nalazile, osim žena, i maloljetne bošnjačke djevojčice od samo dvanaestak godina. Haško tužiteljstvo je zbog nedostatka vremena podiglo optužnicu na temelju dokaza koji su, prema objašnjenju, prvi pronađeni, dok su optužbe za masovna silovanja izostala budući da se sudu žuri završiti s radom prema direktivi Vijeća sigurnosti UN-a. Ipak, tijekom suđenja je potvrđeno da su optuženi silovali:

„Dokazi pokazuju da je Milan Lukić bio u kući Jusufa Memića i da je oteo stvari od vrijednosti žrtvama. Bio je tu i naoružan dok su ljude prestresali do kože. Također je učestvovao u izvođenju izvjesnog broja žena iz te kuće koje su, kako su rekle, silovane. Dokazi pokazuju da je Sredoje Lukić, policajac u Višegradu, također bio prisutan i naoružan u kući Jusufa Memića uključujući i onda dok su ljude pljačkali i pretresali do kože, a žene odvodili.“


Suđenje Milanu i Sredoju Lukić počelo je u srpnju prošle godine, tijekom kojeg je tužiteljstvo pozvalo 45 svjedoka koji su ispričali proživljene užase tijekom rata. Prilikom izricanja presude Milan Lukić se nervozno vrtio, konstantno mahao glavom kao da poriče optužbe do samog kraja, te tu i tamo pogledavao bijesno predsjedavajućeg suca Robinsona koji je čitao objašnjenje presude. Sredoje Lukić ju je, pak, dočekao mirno, sjedeći kao kip. U pritvoru Haškog suda Lukići ostaju do drugostupanjske presude na žalbu, te određivanja zemlje gdje će odsluživati kaznu zatvora.


Reakcije na presudu Lukićima, u Sarajevu i Beogradu

Autori: Dženana Halimović i Branka Mihajlović

14. juna 1992. godine Milan i Sredoje Lukić, sa Milanom Šušnjarom i još nekoliko osoba, zatvorili su i zapalili oko 70 osoba, uglavnom žena i djece, u kuću Avde Omeragića u Pionirskoj ulici. Novac i zlato su, prema izjavama preživjelih haških svjedoka - što je potvrđeno i presudom, uzeli ranije u kući u kojoj su prethodno bili smješteni:

„Milan Lukić je bacio krpu na sto i kaže: ’Svo zlato i pare što imate od sebe da bacite ovdje.’ Milan Šušnjar i Sredoje Lukić - sve je to okupiralo kuću i unišli su gore, tako da smo sve od sebe dali. Na kraju su nas skidali gole da im igramo oko stolova - i maltretirali, izvodili na silovanje.“

Milan i Sredoje Lukić
Nakon što su civile nesrpske nacionalnosti prebacili u Omeragićevu kuću, nastavio se teror. Milan Lukić i ostali su pucali u one koji su pokušali pobjeći:

„Tako da su tu pripremili da nas zapale da ne bi niko pričao šta se desilo, ni šta su radili. I onda su ubacili zapaljeni neki predmet. I dijete je tu izgorjelo, ni dva dana nije imalo. Večeras se rodilo, sutra navečer izgorjelo. Ja sam ranjena kroz lijevu nogu i lijevu ruku kad sam iskočila kroz prozor, izbacila sina od 13 i po, 14 godina. Tako još jedna žena. Četvero nas je preživjelo.“


Trinaest dana kasnije, po istom scenariju, u kući u naselju Bikavac Milan i Sredoje Lukić zapalili su i ubili oko 70 civila, žena i djece.

Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević kaže kako nije očekivala ništa manje od doživotne robije s obzirom da je Zehra Turajčanin, jedina preživjela iz kuće na Bikavcu, svojim iskazom stravičnog ubistva dokazala namjeru ubica:

„Prosto nisam mogla vjerovati to što su oni preživjeli, ali posebno to što je preživjela Zehra Turjačanin koja je bila zbilja duhovno zdrava da dadne izjavu, mada je tjelesno bila potpuno ugljenisana maltene. Očekivala sam i mislim da je Tribunal ovom presudom Milanu Lukiću vratio poljuljano povjerenje, koje je već u posljednje vrijeme prilično prisutno kod žrtava. Za Sredoja Lukića sam isto tako - ali očigledno da nisu imali dovoljno dokaza.“


Bakira Hasečić
Iako je sud utvrdio da su Lukići učestvovali i u silovanjima, to im se nije stavilo na teret. Predsjednica udruženja Žene žrtve rata Bakira Hasečić, i sama jedna od žrtava Milana Lukića, nije zadovoljna presudom iz više razloga:

Dobiti 30 godina, uputiti ga također u neku zemlju, odakle će za 16 godina doći ponovo u krvavi Višegrad - to je katastrofa.
„Doživotna kazna zatvora Milana Lukića nije precizirana ukoliko ne bude u žalbenom postupku - da li će Milan Lukić ostatak života provesti u zatvoru, ili će ga uputiti npr. u Švedsku na izdržavanje kazne i nakon dvije trećine izrečene kazne ponovo eto četnika na slobodi za 24, odnosno 21 godinu jer je dosad već tri, četiri godine u Hagu? Sredoje Lukić je isti ratni zločinac kao i njegov stričević Milan. Dobiti 30 godina, uputiti ga također u neku zemlju, odakle će za 16 godina doći ponovo u krvavi Višegrad - to je katastrofa.“

Sud je Milana i Sredoja Lukića proglasio krivima i za brutalno premlaćivanje civila zatočenih u logoru u kasarni Uzamnice. Sudija Robinson:

„Kao osobe koje su iskorištavale pogodne okolnosti da odu u logor Uzamnice, i Milan Lukić i Sredoje Lukić su tamo odlazili iz jednog jedinog razloga, naime da vrše nasilje nad zatočenicima. Iako je Sredoje Lukić u taj logor odlazio rjeđe od Milana Lukića, obojica su optuženih tukli zatočenike izuzetno brutalno nanoseći im tešku i stalnu tjelesnu štetu.“

Suđenje Lukićima koji su rođaci, počelo je 9. jula 2008. godine, a među 40 svjedoka optužbe bile su i osobe koje su preživjele spaljivanje.

Milan Lukić je uhapšen u avgustu 2005. u Argentini, a Sredoje Lukić se Tribunalu dobrovoljno predao 14 septembra te godine. U prvom pojavljivanju pred sudijom, obojica su izjavila da nisu krivi.

Kazna i očekivana i neočekivana

U Srbiji Milana Lukića pamte i još po dva zločina – kidnapovanja i ubistva grupe Bošnjaka iz autobusa kod Sjeverina i voza u Štrpcima

Biljana Kovačević Vučo, predsednica nevladine organizacije Komitet pravnika za ljudska prava koja prati haška suđenja, ovako razmišlja u danu kada se izriče presuda Lukićima za svirepe zločine u Višegradu nad tamošnjim civilima Bošnjacima:
Biljana Kovačević Vučo, Foto: Vesna Anđić

"Brutalnost ovih zločina, relativno nižeg ranga, zavredela je ustvari suđenje pred Haškim tribunalom. Ponavljam, oni su toliko brutalni, toliko jezivi, da je to suđenje bilo teško i pratiti."

Kazna je, kaže direktor Dokumentacionog centra Veritas Savo Štrbac, i očekivana i neočekivana. On govori u svoje ime, ali se poziva i na “svoje krajiške Srbe”:

"Očekivano je, ako imamo u vidu dosadašnju praksu ovog Suda, jer su Srbima zaista uvek izricane velike, da ne kažem maksimalne, kazne. Ova je danas druga, ja mislim, maksimalna kazna od kad radi ovaj Sud – a to je doživotna kazna, jer smrtne nema. Šta nas to iritira kod rada ovoga Suda? To je upravo ta činjenica što kao da su neke žrtve koje nisu srpske, recimo više vredne, a srpske žrtve da su manje vredne."
RSE: Gospodine Štrbac, zar Vam se ne čini da je određena, kako vi kažete, maksimalna kazna zato što je u pitanju i maksimalni zločin, koji je počinio Lukić u Višegradu?

Štrbac: Apsolutno, ovo je ono što iritira nas Srbe...

RSE: Ali njemu nije suđeno kao Srbinu, njemu je suđeno kao zločincu... Zašto se o njemu govori prvo kao o Srbinu, a ne kao o zločincu?

Štrbac: Zločin se podrazumeva, podrazumeva se da su tamo ljudi koji su počinili zločine.

RSE: Da li mislite da je kazna doživotnog zatvora za Milana Lukića prevelika kazna za zločine koje je počinio?

Štrbac: Hteo sam vam samo principijelno reći o primeni dvostrukih standarda pred ovim sudom, što je očito iz dosadašnje prakse.

Dragoljub Todorović, advokat iz Fonda za humanitarno pravo kaže :

On nije nikakav pljačkaš, on nije nikakvu svoju pravdu isterivao niti je vodio neku svoju osvetu. On je bio pripadnik regularnih jedinica Vojske Republike Srpske koje su, u stvari, pripadale Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA).
"On nije nikakav pljačkaš, on nije nikakvu svoju pravdu isterivao niti je vodio neku svoju osvetu. On je bio pripadnik regularnih jedinica Vojske Republike Srpske koje su, u stvari, pripadale Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA), koje su imale oruđe i oružje od JNA, koje su imale starešinski kadar od JNA, koje su imale logističku podršku JNA, koje su bile finansirane od strane JNA, jedino su vojnici bili Srbi iz Bosne – sve ostalo je bila JNA."


U Srbiji, Milana Lukića pamte i još po dva zločina – kidnapovanja i ubistva grupe Bošnjaka iz autobusa kod Sjeverina i voza u Štrpcima 1992. i 1993. godine. Pamte ga i kao dobro čuvanog “prekodrinskog junaka” sa kojim su tadašnja vlast i pravosuđe igrali igru skrivalice.

Hapsili ga, puštali ga, osuđivali i isporučivali, da bi se on, kao i mnogi drugi navodni begunci, u to vreme šetkali po Beogradu. Dragoljub Todorović:

"Njemu je 1994. godine organizovan jedan montiran proces, pa je pušten iz zatvora, pa je ekstradiran Republici Srpskoj, gde mu se gubi trag. Dakle, ovde je beogradsko pravosuđe napravilo jednu veliku zloupotrebu."

O tome šta se događalo u ratnim devedesetim u Višegradu srpska javnost mogla je da sazna jer je bilo novinara koji su javljali sa lica mesta šta se događa. Jedna takva reportaža tadašnje jedine mreže koja je uvezivala nezavisne novinare sa ratnih područja, AIM, počinjala je ovako:

“U centru Višegrada, preko stare parole "Druže Tito, mi ti se kunemo" ispisano je: "Druže Lukiću, mi ti se kunemo". Na prilazima gradu, takođe. Po pravilu, svaki pripiti dobrovoljac u ovom kraju reći će da je drugar sa Lukićem i da su zajedno ratovali.“

Zanimljivo bi bilo čuti današnje žitelje tog grada, grada čiju je slavu svetom pronosio nobelovac Andrić svojom knjigom Na Drini ćuprija, a danas haški osuđenici Lukići.


Uglavnom muk o zločinima

Autori: Rachel Irwing i Edina Bećirević

Žitelje Višegrada, posjetila je reporterska ekipa programa ” Pred licem pravde” krajem prošle godine. I uglavnom je zabilježila muk na pitanje o ratnim zločinima.

Prema podacima kojima raspolaže Haški tribunal, u Višegradu je u proteklom ratu ubijeno oko 3.000 bošnjačkih civila, uključujući 600 žena i 119-oro djece.
Prema podacima kojima raspolaže Haški tribunal, u Višegradu je u proteklom ratu ubijeno oko 3.000 bošnjačkih civila, uključujući 600 žena i 119-oro djece. Neki od najstrašnijih ratnih zločina počinjeni su upravo u ovom gradu u junu 1992. godine.

Iako je prije rata 62 posto stanovnika Višegrada bilo bošnjačke nacionalnosti, danas gotovo da ih i nema. Međutim, današnji stanovnici za to krive lošu ekonomsku situaciju, a ne zločine koji su počinjeni nad njihovim sugrađanima. Većina njih tvrdi da se ti zločini, zapravo, nisu ni dogodili. Član višegradskog ogranka Saveza nezavisnih socijaldemokrata Branko Petrović:

„Ovdje se govori, bar ono što kažu neke propagande, da je ubijeno 3.000 muslimana. Ja vam tvrdim, moralno i materijalno tvrdim da to nije tačno, da je to laž. To je jako velika propaganda. I mislim tim se ne rješava problem.“


Prema Petroviću, nema zakonskih prepreka da se Bošnjaci vraćaju u većem broju:

„Postoje svi uslovi, što se tiče zakonskih propisa, da se mogu vraćati slobodno. Dakle, svako se može vratiti slobodno. Ja imam komšiju koji je musliman. Ja se sa njim pozdravim svaki dan, pričam sa njim, razgovaram, pomažemo se itd. Nema smetnji tu. Nikakvih smetnji nema.“


Od kraja rata naovamo u okolinu Višegrada vratilo se svega nekoliko stotina Bošnjaka, dok se u sam grad vratilo samo nekoliko porodica. Međutim, Petrović činjenicu da je Višegrad i 13 godina nakon rata jednonacionalni grad opravdava naizgled racionalnim razlozima:

„Ljudi koji su otišli u Sarajevo bolje žive sad u Sarajevu.Višegrad nema mogućnosti da zaposli ljude. Imate stotine ljudi nezaposlenih. I Srbi su nezaposleni isto tako.“

Brane Topalović, predsjednik Opštinskog odbora SNSD-a, kaže da je u Višegrad došao 1996. godine i tvrdi da ne zna šta se tamo dešavalo u toku rata:

„Ja i danas ne znam šta se desilo u Višegradu. Jedino znam šta ljudi pričaju. Rat je nenormalno stanje. Šta se u Višegradu dešavalo? Jedni pričaju svoju priču, drugi pričaju svoju priču koja je sasvim drugačija. Da bismo donijeli neki objekativan sud, možemo samo govoriti o činjenicama, zasnovanim na dokazima naravno.“

Na pitanje da li prati suđenja pred Haškim tribunalom, Topalović odgovara:

„Ne znam uopšte da ima.“

Ni njegovog mladog partijskog kolegu Darka Andrića suđenja za ratne zločine ne zanimaju pretjerano:

„Ja znam da imaju tamo neki pregledi i onda neko spomene, ali daleko od toga da se to...“

RSE: A na internetu?

Andrić: Naravno da ima na internetu, ali stvarno nikad još nisam ukucao ništa o Hagu. Jer mislim - kakva mi korist? Da je slučajno na televiziji iz tog Haga prenos nekih ekonomskih mogućnosti razvoja, poboljšanja života, ja bih prvi svaki dan to gledao.

Jedini stanovnik Višegrada srpske nacionalnosti koji je htio govoriti o zločinima čiji je svjedok bio, želio je da ostane anoniman zbog vlastite sigurnosti. On kaže da je svojim očima vidio kako su stotine Bošnjaka ubijeni na Mostu Mehmed paša Sokolović, te da on nije bio jedini svjedok tih zločina. Naime, ubistva su se dešavala kako noću tako i danju - pred očima brojnih stanovnika Višegrada:

„Muškarci su vođeni gore i zatvarani u kasarnu i odozgo pravo vođeni na zid ispred elektrane i ubijani. Ubijani su masovno. Mogao si na ovoj Drini da vidiš po dvjesta leševa - jer nijedan ubijeni neće da tone, dok se god ne raspadne.“„Kad je on ubijao, ljudi zatvore jezero i sad nema ovako ovoliko vode, ona mala. Jezero je ovo dugačko 52 kilometra. I ja sam jedno 20 kilometara od mene jednom otišao u avgustu - dolje puno jezero leševa. Pluta sve - dok se ne raspadne i onda ode.“

RSE: Je li sanjate nekad te neke slike?

Svjedok: Pvu godinu nisam spavao, pa onda uzmi tabletu neku da se malo čovjek opusti, odmori...Čovjek mora biti jači radi sebe.

Snimci optužuju Dudakovića

Autor : Dženana Halimović

Povodom snimaka ulaska 5. korpusa Armije BiH u mjesto Izačić kod Bihaća 9. jula 1994. godine, koje je u BiH prva objavila Televizija RS a zatim i nekoliko drugih tv stanica u ovom entitetu , ponovno se pokrenula priča o odgovornosti ratnog komandanta ovog korpusa Atifa Dudakovića za zločine nad Srbima tokom akcije Oluja i nad pripadnicima vojske tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna koja je bila pod kontrolom Fikreta Abdića.
Na snimcima se vide ubijeni pripadnici vojske tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna koju je kontrolisao Fikret Abdić, te general 5. korpusa Atif Dudaković kako izdaje naredbe:





U izjavi za FTV Dudaković je demantovao navode o strijeljanju zarobljenika ocijenivši snimke nastavkom ratne propagande:

„Mogu da kažem da je to u ovom propagandnom ratu koji se vodi - i on uopće nije stao i nije ništa novo. Nisu tada ubijena dva vojnika nego su u operaciji likvidirana trojica, a dvojica su zarobljena. Ta dvojica navodno strijeljanih vojnika su Vuković Arif i Senad Šabić koji žive u Bihaću, oženjeni su. A sam tok operacije je poznat. Imaju istražni organi - neka vrše svoj posao. I to je ponovo jedan od trikova srpske strane.“


Predsjednik Demokratske narodne zajednice BiH Rifat Dolić kaže kako ovi snimci nisu nepoznati, te da ih je vidio još prije 10 godina:

„Osobno sam 1999. godine bio supotpisnik krivične prijave koja je predana Uredu Haškog tribunala u Sarajevu. U sklopu dokaznog materijala bio je i taj snimak, da bismo nekoliko godina kasnije iz Haga mi dobili odgovor i obavijest da su zagubili i prijavu i dokazni materijal. To je za mene simptomatično, iako je sada definitvno jasno, nažalost, da se u cijeloj ovoj našoj bosanskoj nesreći trguje i politizira i sa zločinima i sa ljudskim nesrećama.“

Selma Hećimović, iz Ureda za odnose sa javnošću Tužilaštva BiH, potvrdila je da se protiv Dudakovića vodi istraga:

„U interesu istrage ne mogu da kažem u kojoj je ona fazi. Postoje u sklopu te istrage i određeni materijalni dokumenti, i mi posjedujemo neke snimke koje ne možemo komentarisati da ne bismo naštetili istrazi o kojoj je riječ.“

Na objavljenom snimku se pored Dudakovića nalaze i Hamdija Abdić Tigar, te operativac Mehura Selimović kojem se pred Sudom BiH sudi zbog ratnog zločina nad civilima i ratnim zarobljenicima u zatočeničkim centrima u Bihaću i okolini.

Tužilaštvu BiH podnesena je prije tri godine krivična prijava protiv Dudakovića, a materijali su još prije deceniju dostavljeni i Haškom tužilaštvu.

* * *
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje(IWPR). Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.

Pogledajte komentare (7)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG