Suđenje Radovanu Karadžiću ponovno je prekinuto na dva mjeseca budući da su mu prethodno haški suci odobrili zatraženu pauzu kako bi proučio naknadno objavljeni materijal tužiteljstva, odnosno tisuće stranica dokumenata prikupljenih tijekom istrage o ratnim okolnostima prve polovice devedesetih godina.
Kao zadnji svjedok prije pauze, svjedočenje je dovršio Neđeljko Prstojević, ratni predsjednik Kriznog štaba Ilidža, kojeg je tužiteljstvo pozvalo u Den Haag kao svjedoka, ali i optužilo za naklonost Karadžiću tijekom glavnog ispitivanja.
Prstojević je svom bivšem stranačkom šefu nastavio potvrđivati teze obrane, pogotovo što se tiče zapovjedne neodgovornosti, koju želi dokazati Karadžić, optužen za genocid i ostale zločine u Bosni i Hercegovini. Sudu je želio prikazati kako Srpska demokratska stranka, čiji je bio predsjednik, nije organizirala etničko čišćenje, kako to tvrdi tužiteljstvo. Čitajući svoje govore, pokušao je istaknuti da nije želio cijepanje države ratom, što mu je svjedok Prstojević također potvrdio.
Neđeljko Prstojević na suđenju Karadžiću, ožujak 2011Karadžić: Da li se sećate da smo mi prihvatili da Bosna izađe iz Jugoslavije uz naš pristanak, pod uslovom da se unutra transformiše da bude podjednako dobra za sva tri naroda?
Prstojević: Pa sjećam. Potpuno je jasno da je naša bila politika da je Bosna i Hercegovina i naša država, znači. S tim da se obezbijedi ravnopravnost, odnosno izbjegne majorizacija muslimanskog naroda nad druga dva naroda.
Optuženi je tijekom unakrsnog ispitivanja sebe predstavio kao nevoljkog vođu bosanskih Srba čitajući govore iz spornog vremena u kojima prijeti svojom ostavkom. Karadžić je ustvrdio, a svjedok Prstojević potvrdio, kako je srpska Skupština imala funkciju glavnog organa odlučivanja, a ne SDS. Prema izjavi optuženog i svjedoka, lokalne vođe bosanskih Srba mogla je smijeniti samo Skupština, a ne stranka.
Pobijanje tvrdnji
Svjedok Prstojević je ponovio i tijekom završnice unakrsnog ispitivanja da su njegove ranije izjave date haškim istražiteljima i tužiteljima krivo prevedene ili interpretirane. Naprimjer, da su njega kao predsjednika Kriznog štaba Ilidža, Karadžić i Momčilo Krajišnik, kao visoki dužnosnici SDS-a, mogli smijeniti kad su god htjeli. Ili da je nesrpsko stanovništvo protjerivano s Ilidže:
„Vidite, gospodine predsjedniče, prilikom mog saslušanja 2003. godine ja sam radio u firmi od 7 sati, a saslušavan ovamo nekad od 19 sati. I bio sam nepripremljen i često sam bio umoran. I rekao sam istražiteljima više puta: umoran sam, ali ću odgovoriti na to pitanje. I oni su to zloupotrebljavali. Ja ovdje nisam precizan, ali ni prevodilac. Na prevode iz 2003. Ja imam oko 20 primjedbi. Od nagrubljih, gdje kažem: ’Ja to nijesam rekao.’ Ovdje ja nisam mogao reći da su muslimani bili negdje protjerani. Što je suština - gdje se vode borbe, to je grad i stanovništvo samo bježi. I Srbi i muslimani i Hrvati.“
Tužitelj Alan Tieger na suđenju Karadžiću, ožujak 2011Prilikom dodatnog ispitivanja od strane optužbe, tužitelj Alan Tieger je predstavio Prstojeviću nekoliko presretnutih razgovora između srpskih dužnosnika u sporno vrijeme kako bi osporio svjedoka u tvrdnji da nije bilo organiziranog protjerivanja nesrpskog stanovništva.
Između ostalog, i presretnuti razgovor Vojislava Šešelja u kojem spominje da će povući svoje dobrovoljce sa svih ratišta ukoliko se ne izvuče grupa opkoljena prilikom jedne akcije na sarajevskom podučju. Tužitelj Tieger (riječima sudske prevoditeljice):
„Ovo je telefonski razgovor koji se vodi između Vojislava Šešelja i Branislava Gavrilovića Brneta. Razgovor se odvija u aprilu mjesecu, oko 21. aprila 1992. godine. U toku razgovora Brne objašnjava Šešelju kakvo ljudstvo imaju u gradu. Ima ih 18 koji su trenutno opkoljeni.“
Prisutnost pripadnika Srpske radikalne stranke u Bosni i Hercegovini, prema tužiteljstvu, pokazuje spregu srbijanskih dobrovoljaca sa snagama bosanskih Srba, odnosno „udruženi zločinački poduhvat“ opisan u optužnici protiv Karadžića:
Tužitelj: Gospodine Prstojeviću, Brne Gavrilović i njegova jedinica dejstvovali su u području Sarajeva aprilu 1992. godine. Je li točno?
Prstojević: Točno je. Ali ne na Ilidži. Ja sam govorio za Ilidžu. Na Ilidži u aprilu 1992. godine nije bilo paravojnih jedinica. Brne je došao na Ilidžu 9. jula 1992. godine i vi imate taj podatak. A ovo je april. I ja o ovome ne znam ništa, jer ovo nije na području opštine Ilidža. To je negdje drugdje.“
Nakon pauze od dva mjeseca, nastavak suđenja je predviđen 23. svibnja ove godine.
Kao zadnji svjedok prije pauze, svjedočenje je dovršio Neđeljko Prstojević, ratni predsjednik Kriznog štaba Ilidža, kojeg je tužiteljstvo pozvalo u Den Haag kao svjedoka, ali i optužilo za naklonost Karadžiću tijekom glavnog ispitivanja.
Prstojević je svom bivšem stranačkom šefu nastavio potvrđivati teze obrane, pogotovo što se tiče zapovjedne neodgovornosti, koju želi dokazati Karadžić, optužen za genocid i ostale zločine u Bosni i Hercegovini. Sudu je želio prikazati kako Srpska demokratska stranka, čiji je bio predsjednik, nije organizirala etničko čišćenje, kako to tvrdi tužiteljstvo. Čitajući svoje govore, pokušao je istaknuti da nije želio cijepanje države ratom, što mu je svjedok Prstojević također potvrdio.
Prstojević: Pa sjećam. Potpuno je jasno da je naša bila politika da je Bosna i Hercegovina i naša država, znači. S tim da se obezbijedi ravnopravnost, odnosno izbjegne majorizacija muslimanskog naroda nad druga dva naroda.
Optuženi je tijekom unakrsnog ispitivanja sebe predstavio kao nevoljkog vođu bosanskih Srba čitajući govore iz spornog vremena u kojima prijeti svojom ostavkom. Karadžić je ustvrdio, a svjedok Prstojević potvrdio, kako je srpska Skupština imala funkciju glavnog organa odlučivanja, a ne SDS. Prema izjavi optuženog i svjedoka, lokalne vođe bosanskih Srba mogla je smijeniti samo Skupština, a ne stranka.
Pobijanje tvrdnji
Svjedok Prstojević je ponovio i tijekom završnice unakrsnog ispitivanja da su njegove ranije izjave date haškim istražiteljima i tužiteljima krivo prevedene ili interpretirane. Naprimjer, da su njega kao predsjednika Kriznog štaba Ilidža, Karadžić i Momčilo Krajišnik, kao visoki dužnosnici SDS-a, mogli smijeniti kad su god htjeli. Ili da je nesrpsko stanovništvo protjerivano s Ilidže:
„Vidite, gospodine predsjedniče, prilikom mog saslušanja 2003. godine ja sam radio u firmi od 7 sati, a saslušavan ovamo nekad od 19 sati. I bio sam nepripremljen i često sam bio umoran. I rekao sam istražiteljima više puta: umoran sam, ali ću odgovoriti na to pitanje. I oni su to zloupotrebljavali. Ja ovdje nisam precizan, ali ni prevodilac. Na prevode iz 2003. Ja imam oko 20 primjedbi. Od nagrubljih, gdje kažem: ’Ja to nijesam rekao.’ Ovdje ja nisam mogao reći da su muslimani bili negdje protjerani. Što je suština - gdje se vode borbe, to je grad i stanovništvo samo bježi. I Srbi i muslimani i Hrvati.“
Između ostalog, i presretnuti razgovor Vojislava Šešelja u kojem spominje da će povući svoje dobrovoljce sa svih ratišta ukoliko se ne izvuče grupa opkoljena prilikom jedne akcije na sarajevskom podučju. Tužitelj Tieger (riječima sudske prevoditeljice):
„Ovo je telefonski razgovor koji se vodi između Vojislava Šešelja i Branislava Gavrilovića Brneta. Razgovor se odvija u aprilu mjesecu, oko 21. aprila 1992. godine. U toku razgovora Brne objašnjava Šešelju kakvo ljudstvo imaju u gradu. Ima ih 18 koji su trenutno opkoljeni.“
Prisutnost pripadnika Srpske radikalne stranke u Bosni i Hercegovini, prema tužiteljstvu, pokazuje spregu srbijanskih dobrovoljaca sa snagama bosanskih Srba, odnosno „udruženi zločinački poduhvat“ opisan u optužnici protiv Karadžića:
Tužitelj: Gospodine Prstojeviću, Brne Gavrilović i njegova jedinica dejstvovali su u području Sarajeva aprilu 1992. godine. Je li točno?
Prstojević: Točno je. Ali ne na Ilidži. Ja sam govorio za Ilidžu. Na Ilidži u aprilu 1992. godine nije bilo paravojnih jedinica. Brne je došao na Ilidžu 9. jula 1992. godine i vi imate taj podatak. A ovo je april. I ja o ovome ne znam ništa, jer ovo nije na području opštine Ilidža. To je negdje drugdje.“
Nakon pauze od dva mjeseca, nastavak suđenja je predviđen 23. svibnja ove godine.
