Zatvorska kazna od osam godina koju je Okružni sud u Doboju izrekao bivšem pripadniku lokalne policije Vojislavu Brestovcu zbog ubistva braće i sestre – Muharema, Muhameda i Ismete Aldobašić - je preblaga, smatra supruga ubijenog Muhameda, Ilvana Aldobašić.
„Malo je osuđen za troje, jer petero djece su ostala siročad. Doći na vrata i ubiti, to je za mene stvarno nepojmljivo. Malo je osuđen, ali, daj bože, da i to odleži“, kaže Ilvana.
Ova žena svakodnevno u prigradskom naselju Miljkovac prolazi pored mjesta gdje su ubijeni njeni suprug, djever i zaova. Priča da je supruga vidjela posljednji put početkom maja 1992. godine u Tešnju kada je više hiljada Bošnjaka i Hrvata napustilo svoje domove pošto su srpske vojne i paravojne formacije zauzele Doboj.
„Bio je gore i vratio se samo da uzme još stvari za bebu, dijete od godine i nešto. Kćerku sam imala koja nije imala ni dvije godine, godinu i nešto. Sin je imao pet godina“, prisjeća se Ilvana.
Vojislav Brestovac proglašen je krivim da je, kao pripadnik policije u Doboju, u večernjim satima 20. juna 1992. godine u naselju Miljkovac sa Cvjetkom Šarčevićem, koji je u međuvremenu preminuo, učestvovao u ubistvu Muharema, Muhameda i Ismete Aldobašić. Žrtve su bili civili, navodi se u presudi Okružnog suda u Doboju.
Krajem novembra prošle godine Brestovac je u Doboju oslobođen optužbi, ali je nakon žalbi Vrhovni sud RS poništio tu presudu i postupak vratio na ponovno suđenje.
Jedini očevidac ovog ubistva civila bila je Petra Aldobašić, supruga ubijenog Muharema, koja je preminula krajem 2012. godine, odnosno prije suđenja Vojislavu Brestovcu, priča Ibrahim Aldobašić koji je te junske večeri bio u svojoj kući, udaljenoj dvadesetak metara od mjesta ubistva. I on je nezadovoljan visinom izrečene kazne.
„Oni su meni dva bratića i bratićna. Troje ubiti i osam godina dobiti, više čovjek nije ništa. Čuo sam jedan pucanj, drugi pucanj, kad se Petra pojavila ovdje čuo sam treći pucanj. Ujutro sam vidio gdje vatra gori, jer su oni natjerali Muharema da sam sebi naloži vatru u kući. To mi je Petra rekla“, priča Ibrahim.
U to vrijeme u Miljkovcu je bio i Ibrahim Čabrić. On je učestvovao u ukopu ubijenih civila koji su tada sahranjeni u zajedničku grobnicu. Kaže da su mu to naredili naoružani i uniformisani ljudi, među kojima je bio i Vojislav Brestovac. Oni su se nalazili na punktu koji je pedesetak metara bio udaljen od mjesta ubistva.
„Pola sata, kaže, imate roka da ih ukopate. Kaže gdje bilo, dok vojska nije počela da hoda, da ih sklonite. Ne može, rekoh za po sta. Treba tri mezara iskopati. Kaže meni pola sata i odmah idi kopati. Ja sam sam otiša gore“, kaže Ibrahim Čabrić.
I Čabrić je nezadovoljan visinom kazne Vojislavu Brestovcu, koji je prema navodima presude, na punktu vrijeđao pokojnu Petru Aldobašić jer je bila udata za muslimana. Ibrahim Aldobašić naglašava i da za druge zločine u Miljkovcu još niko nije odgovarao. Kaže i da je u blizini bivše kasarne JNA u Miljkovcu bio pretučen zajedno sa svojim bratom Latifom kada su se vraćali sa radne obaveze koju su imali u nekadašnjem trgovačkom preduzeću Izbor.
„Taj 20. juli 1992. godine. Popodne. Mi išli sa radne obaveze. To je tada bilo. Ubilo hljeb u meni. Nas onda da udaram ja njega ili on mene. Nismo htjeli. Onda je uzeo nož i okružio mi ovdje u vidu slova U. I onda kad su pretukli, krvav on, krvav ja, da se zagrlimo i da trčimo od garaže dole do kasarne, do velike kapije. Gura nas puškom, nož na pušci, da vičemo 'Živjela Velika Srbija'".
Stanovnik Miljkovca Muhamed Buljubašić kaže da je sredinom 1992. godine ubijeno 18 stanovnika ovog prigradskog naselja.
„Jedni su ubijeni u kući, drugi pred kućom, treći u kasarni. Nepoznato je još uvijek gdje je osmero od njih sahranjeno“, veli Buljubašić.
Na nedavno izrečenu presudu Vojislavu Brestovcu za ubistvo civila u Miljkovcu postoji mogućnost žalbe tako da će nakon ponovljenog suđenja konačnu presudu donijeti Vrhovni sud RS.