Bosna i Hercegovina i dalje traga za oko 6.500 osoba, a i 18 godina od rata se traže masovne grobnice. Najveća od njih je pronađena nedavno u okolini Prijedora, a za još neotkrivenim traga Institut za nestale osobe BiH. Najveći problem Instituta je sve manje novca kojeg država izdvaja, o čemu u intervjuu za RSE govori Amor Mašović, direktor ove državne institucije.
Mašović: Rudnik Tomašica u općini Prijedor jeste najveća masovna grobnica koja je do sada locirana, ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, nego praktično na prostoru zemalja koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije. Mi očekujemo da bi broj žrtava mogao preći 600. Teško je predvidjeti ukupan broj grobnica koje nisu otkrivene, ali na bazi onoga što je do sad otkriveno, a otkriveno je oko 23.000 onih koji su evidentirani kao nestali, i oni su otkriveni u otprilike nešto više od 630 masovnih grobnica i nešto više od 7.000 pojedinačnih zajedničkih grobnica, tako da preostali broj nestalih, a on se kreće oko 6.500, mogao bi vjerovatno biti skriven u nekih možda šezdesetak masovnih grobnica i nekoliko stotina pojedinačnih grobnica.
Mašović: Nažalost, radi se o štićenicima psihijatrijske bolnice Sokolac, njih oko 270, koji su prema izjavama uprave te bolnice, umirali u ratnom periodu. Istina, u proteklom periodu, mi smo na tom groblju bolnice otkrili i žrtve koje su nestajale na području gradskih četvrti grada Sarajeva, ubijeni na Grbavici, poput bračnog para Šeremet – jedno od njih dvoje, Šeremet Fahrudin otkriven je na groblju te bolnice, kao i neki logoraši iz zloglasnog KPD Kula – Išić Mehmed, koji je 1. septembra 1992. ranjen na Kuli, a potom odvezen, najvjerojatnije u ratnu bolnicu Sokolac. Vrlo plitko su zakopani ti sanduci. Vi ste dobro rekli, oni su sada praktično isplivali na samu površinu, dijelovi skeleta vire iz tih protruhlih sanduka u koje su oni sahranjivani. U toku je ta ekshumacija. Nažalost, nakon što Institut završi tu ekshumaciju, a mi smo u potrazi samo za 29 njih koji su prijavljeni od strane porodica nestalih, problem tog groblja neće biti riješen, i dalje će u tom groblju postojati oko 200 sahranjenih bolesnika. Ja sam kontaktirao sa načelnikom općine Sokolac, koji apsolutno nema nimalo razumijevanja za taj problem.
Mašović: Sigurno je da bi veća samostalnost, veća nezavisnost Instituta, u svakom pogledu pa i tom finansijskom, odnosno u smislu materijalne i kadrovske opremljenosti značajno doprinijela ubrzavanju procesa traženja. Mi tu nemamo razumijevanje od strane pojedinih ministara u Vijeću ministara, a napominjem da je Vijeće ministara suosnivač Instituta za nestale, zajedno sa Međunarodnom komisijom za nestale. Pa svjedoci ste i stalnih prijetnju pojedinih parlamentaraca koji non-stop prijete reduciranjem sredstava, zatvaranjem Instituta, i naravno da to ne djeluje ohrabrujuće, niti na porodice koje još uvijek tragaju za svojima, ali i na ljude koji su zaposleni u toj instituciji.
Mašović: Slažem se, dakako, i cilj te konferencije i jeste pronalaženje instrumenta, odnosno mehanizma na svjetskom planu koji bi mogao promptno reagirati u slučaju ne samo ratova, nemira, nego i prirodnih katastrofa. Cilj je da se stvori jedno takvo tijelo koje bi bilo sa stabilnim izvorom finansiranja i gdje bi sve države imale praktično pristup tom tijelu, a toj konferenciji ja osobno bih preporučio da to bude institucija koja već ima ogromno iskustvo po pitanju identifikacije nestalih na prostorima bivše Jugoslavije, dakle, to je Međunarodna komisija za nestale osobe.
RSE: Gospodine Mašović, nedavno je otkrivena najveća masovna grobnica poslije rata u Bosni i Hercegovini. Za njom se tragalo dvije godine. Za koliko masovnih grobnica Institut za traženje nestalih još uvijek traga?
Mašović: Rudnik Tomašica u općini Prijedor jeste najveća masovna grobnica koja je do sada locirana, ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, nego praktično na prostoru zemalja koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije. Mi očekujemo da bi broj žrtava mogao preći 600. Teško je predvidjeti ukupan broj grobnica koje nisu otkrivene, ali na bazi onoga što je do sad otkriveno, a otkriveno je oko 23.000 onih koji su evidentirani kao nestali, i oni su otkriveni u otprilike nešto više od 630 masovnih grobnica i nešto više od 7.000 pojedinačnih zajedničkih grobnica, tako da preostali broj nestalih, a on se kreće oko 6.500, mogao bi vjerovatno biti skriven u nekih možda šezdesetak masovnih grobnica i nekoliko stotina pojedinačnih grobnica.
RSE: Istovremeno, na ratnom groblju duševne bolnice Sokolac, kosti isplivavaju na površinu. Zbog čega, gospodine Mašović, i kako je moguće da osamnaest godina nakon rata ta tijela nisu identifikovana da bi bila sahranjena?
Mašović: Nažalost, radi se o štićenicima psihijatrijske bolnice Sokolac, njih oko 270, koji su prema izjavama uprave te bolnice, umirali u ratnom periodu. Istina, u proteklom periodu, mi smo na tom groblju bolnice otkrili i žrtve koje su nestajale na području gradskih četvrti grada Sarajeva, ubijeni na Grbavici, poput bračnog para Šeremet – jedno od njih dvoje, Šeremet Fahrudin otkriven je na groblju te bolnice, kao i neki logoraši iz zloglasnog KPD Kula – Išić Mehmed, koji je 1. septembra 1992. ranjen na Kuli, a potom odvezen, najvjerojatnije u ratnu bolnicu Sokolac. Vrlo plitko su zakopani ti sanduci. Vi ste dobro rekli, oni su sada praktično isplivali na samu površinu, dijelovi skeleta vire iz tih protruhlih sanduka u koje su oni sahranjivani. U toku je ta ekshumacija. Nažalost, nakon što Institut završi tu ekshumaciju, a mi smo u potrazi samo za 29 njih koji su prijavljeni od strane porodica nestalih, problem tog groblja neće biti riješen, i dalje će u tom groblju postojati oko 200 sahranjenih bolesnika. Ja sam kontaktirao sa načelnikom općine Sokolac, koji apsolutno nema nimalo razumijevanja za taj problem.
RSE: Kažete da nemate razumijevanja predstavnika lokalne vlasti. Šta je sa državnim nivoom, koliko ste zadovoljni uopšte izdvajanjem novca iz budžeta za rad Instituta?
Mašović: Sigurno je da bi veća samostalnost, veća nezavisnost Instituta, u svakom pogledu pa i tom finansijskom, odnosno u smislu materijalne i kadrovske opremljenosti značajno doprinijela ubrzavanju procesa traženja. Mi tu nemamo razumijevanje od strane pojedinih ministara u Vijeću ministara, a napominjem da je Vijeće ministara suosnivač Instituta za nestale, zajedno sa Međunarodnom komisijom za nestale. Pa svjedoci ste i stalnih prijetnju pojedinih parlamentaraca koji non-stop prijete reduciranjem sredstava, zatvaranjem Instituta, i naravno da to ne djeluje ohrabrujuće, niti na porodice koje još uvijek tragaju za svojima, ali i na ljude koji su zaposleni u toj instituciji.
RSE: U Hagu je održana trodnevna konferencija koja se bavila pitanjem nestalih. Zaključeno je da ne ohrabruje činjenica da u XXI vijeku međunarodna zajednica nema organizovan sistem rješavanja pitanja nestalih na globalnom nivou. Slažete li se Vi sa takvom ocjenom?
Mašović: Slažem se, dakako, i cilj te konferencije i jeste pronalaženje instrumenta, odnosno mehanizma na svjetskom planu koji bi mogao promptno reagirati u slučaju ne samo ratova, nemira, nego i prirodnih katastrofa. Cilj je da se stvori jedno takvo tijelo koje bi bilo sa stabilnim izvorom finansiranja i gdje bi sve države imale praktično pristup tom tijelu, a toj konferenciji ja osobno bih preporučio da to bude institucija koja već ima ogromno iskustvo po pitanju identifikacije nestalih na prostorima bivše Jugoslavije, dakle, to je Međunarodna komisija za nestale osobe.
