Mađarski premijer Viktor Orban i i turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan sve su sličniji u regionalnim politikama, posebice "dužnosti čuvara granica", ocjenjuje Abdullah Sencer Gözübenli, turski analitičar koji živi u Zagrebu.
"Iako elite Europske unije Orbana opisuju kao 'zločestog dečka Europe' i populariziraju njegovu politiku nazivajući je pragmatizmom, on zapravo slijedi Erdoganovu politiku, koji prijeti da će poslati milione ranjivih migranata u Europu kada EU kritizira bezakonje njegovog režima", kaže Gözübenli za Radio Slobodna Evropa (RSE).
U danima balkanske turneje turskog predsjednika, kao i nakon niza sastanaka mađarskog premijera Orbana s liderima iz Srbije i bh. entiteta Republika Srpska (RS) posljednjih mjeseci, na Facebook stranici Zašto? RSE bavio se pitanjem - Šta su Orban i Erodgan Zapadnom Balkanu?
Turski predsjednik najavio je, 6. septembra, sporazum sa Srbijom i BiH kojim će građani zemalja moći putovati u Tursku s ličnom kartom. Osim toga, najavljena je jača ekonomska suradnja, ali i pomoć na polju energetike i odbrane.
Mađarski premijer Viktor Orban rekao je, u julu, da regionalna stabilnost nije samo ekonomsko i političko pitanje, nego i pitanje kohabitacije. Tokom posjeta Srbiji, tada je naglasio i da je ova zemlja ključna za eurointegracije Zapadnog Balkana.
O politikama dva lidera RSE je razgovarao s analitičarem Gözübenlijem, koji se u radu fokusira na pitanja nacionalnih manjina, a specijalizira se za transnacionalnu politiku identiteta i manjinski aktivizam na Balkanu.
RSE: Kakva je politika čelnika Mađarske i Turske prema zemljama Zapadnog Balkana? U čemu se ogledaju politike i koliko je različit pristup, recimo u Srbiji i BiH?
Gözübenli: Turska je u regiju ušla s pristupom meke moći nakon gotovo istodobnog pada komunističkih režima na Balkanu. Povratak demokratske, sekularne i većinski muslimanske Republike Turske na Balkan, koji se u početku smatrao korisnim dodatkom EU i Sjedinjenih Američkih Država, posebno među muslimanskim stanovništvom regije, pretvorio se u prijetnju sekularizmu, sigurnosti i suverenitetu balkanskih zemalja s Erdoganove osobne ambicije u regiji i polarizacije muslimanskih zajednica.
Samoizolirana kao rezultat svoje agresivne vanjske politike i djelujući u onome što je Erdoganov glavni politički savjetnik Ibrahim Kalin opisao kao "dragocjenu usamljenost", Erdoganova Turska se uhvatila za slamku kako bi pronašla saveznika u turskom bliskom inozemstvu sa snom da postane regionalni hegemon .
Turska nova vanjska politika a.k.a "Erdoganova vanjska politika" na Balkanu promiče islamistički, autokratski i personalizirani program (koji se može nazvati "neoosmanizmom", ali ga radije ne koriste), usmjeren na širenje svog utjecaja na zapadnim teritorijima Otomanskog carstva.
Turska izvozi islamizam elitama muslimanskih zajednica i autoritarizam elitama zemalja u regiji pod krinkom kulturne suradnje u regiji.
Također traži ekonomsku prednost, koristeći posao koji pokreće njegova obitelj kao polugu za konsolidaciju svojih takozvanih "nacionalnih", ali zapravo "Erdoganovih osobnih" interesa.
Erdoganov režim je nastojao ispuniti svoje regionalne, ali osobne ambicije različitim sredstvima, bilo kroz izvoz intenzivne političke polarizacije u turske i muslimanske zajednice u blizini inozemstva ili kroz angažiranje turskih državnih institucija da interveniraju u etno-politici etnički podijeljenih nacija. .
S druge strane, u Europi Orbanova Mađarska započela je politiku osnivanja "autoritarnih mreža" u mađarskim zemljama koje nisu članice EU u bliskom inozemstvu kako bi pronašla nove saveznike iz regije u svom ratu protiv europskih vrijednosti.
U okruženju u kojem Erdogan podučava Orbana kako se konzervativac koji obećava pretvara u regionalnog autokrata bez gubitka novca od poreza EU, oba lidera dijele zajednička dobra u zemljama bliskog inozemstva.
Ne može se očekivati od autoritarnih vođa da pristupaju svima i svakoj zemlji na isti način po svakom pitanju. Vidimo da su se ti čelnici složili s čelnicima u Srbiji i Bosni oko pitanja koja će ojačati njihov autoritarizam s njihovim sadašnjim regionalnim pristupima.
RSE: Je li se ta politika promijenila nakon ruske invazije na Ukrajinu, s obzirom na odnos Orbana i Erdogana s ruskim predsjednikom?
Sencer Gözübenli: Na primjer, Erdogan je na pres-konferenciji s Vučićem optužio Zapad da provocira Rusiju u ratu.
On to ne može reći u relativno demokratskoj zemlji, ali njegove riječi imaju društveni odjek u srpskom političkom okruženju. Orban i Erdogan nastavili su širiti veze s Moskvom tokom i nakon invazije. Sjetite se Orbanove kritike Europe da je "pucala sama sebi u pluća" nepromišljenim financijskim i ekonomskim kaznama.
Izraz "balansiranje" je izraz koji se ovih dana sve češće koristi kada su u pitanju odnosi Turske i Mađarske s Rusijom s invazijom na Ukrajinu.
Balansiranje Turske i Mađarske problem je regionalne autokracije. Regionalni autokrati poput, ne samo Erdogana i Orbana, nego i Vučića pokušavaju postati heroji mira i diplomacije, iskorištavajući priliku dvostruke igre da djeluju kao mirovni posrednici.
Erdoganova Turska uvijek ima dogovore s obje strane krize. S ukrajinskim dronovima, s ruskim S-400. To se zove višeslojna diplomacija ili balansiranje. Ovi autokrati se svojom personaliziranom vanjskom politikom na silu prave akterima ispred svojih država.
Ovo nije višeslojna diplomacija ili balansiranje. To je čisti autoritarni ekspanzionizam.
Nije realan pristup vidjeti polarizirajuće i agresivne autokrate u domaćoj politici kao razumne aktere u rješavanju međunarodne krize.
RSE: Kako komentirate to što su članovi Predsjedništva BiH rekli da se njih trojica slažu samo kada je u pitanju politika Erdogana i Turske prema BiH?
Gözübenli: Što se tiče dvostruke igre u mekoj moći Turske, posebno na Balkanu, dvostruka igra uglavnom je specifična za glumca.
Akteri koji pogoduju Erdoganu u njegovoj igri muslimanskog vodstva, poput Bakira Izetbegovića, jačaju uz financijsku i političku potporu turskih takozvanih institucija meke moći kao što su najpoznatija TİKA, državna televizija TRT i Anadolu Agency.
S druge strane, Milorad Dodik, srpski član Predsjedništva BiH, u stanju je privući Erdogana, s kojim se susreću na zajedničkoj osnovi autoritarnog populizma. Erdogan na neki način ujedinjuje etničke političke elite koje se međusobno mrze. Autoritarni populizam ujedinjuje populiste.
RSE: U kojoj mjeri politika turskog predsjednika utječe na položaj turskih disidenata u Srbiji i drugim zemljama, kao i na guleniste i pitanje njihova izručenja?
Sencer Gözübenli: Najosjetljivija tačka zemalja regije, posebice okupacijom ukrajinskih teritorija 2014. godine, je naoružanje. U ovoj utrci u naoružanju Tursku vidimo kao trgovca oružjem koji pokušava ući u regiju. Prethodno također vidimo da je Erdogan dao neke darove čelnicima u regiji kako bi ih "natjerao" da obave neke od njegovih prljavih poslova, uključujući i pozitivan odgovor na zahtjeve za izručenje.
Ponekad je to TIKA-ina gradnja džamije ili ponekad službeni zrakoplov. Drugim riječima, koristi se ovim instrumentima kako bi izgladila svoje političke razlike s primateljima i pridobila vlade čiji bi strateški interesi mogli biti u sukobu s onima Turske.
S vremenom se čini da su ti inovativni i prioritetni pristupi javnoj diplomaciji gotovo propali kao vanjskopolitički instrumenti namijenjeni utjecaju na Balkan. Jer činjenica je da se Turska pod Erdoganom ne smatra pravim partnerom za balkanske zemlje koje žele konsolidirati svoje demokratske vrijednosti, ojačati euroatlantske integracije, osnažiti poštivanje ljudskih prava i poboljšati svoj pristup međunarodnoj trgovini.
To nas podsjeća na izreku koja se često čuje u Tirani: "Erdogan misli da će izgradnjom džamija natjerati Balkan na što god želi". Ali istina je: smjer Balkana je Europa na zapadu. Pravac Turske je Rusija na istoku.
Čovjek koji ide unatrag ne može voditi čovjeka koji ide naprijed.
Unatoč tome, čini se da je turska "džamijska" ili "zrakoplovna" diplomacija završila svojim tokom jer prebacuje fokus na diplomaciju dronovima, a to može biti učinkovitije tokom utrke u trgovini oružjem na Balkanu.
Vidimo da se obrambena strategija Turske temelji na Erdoganu i njegovim osobnim odlukama u vanjskoj politici. Danas, opet, na Balkanu, Turska je u poziciji da pokuša prodati oružje, posebno dronove Bayraktar njegovog zeta, takozvanim rivalima, ali zapravo Erdogan želi stvoriti ovisnost o turskim proizvodima u regiji sa svojom mrežom autoritarnih vođa tražiti više izručenja ili potpore u početku od zemalja kupaca. Treba se prisjetiti Erdoganova darivanja dva protuoklopna vozila bivšoj proruskoj vladi u Moldaviji u zamjenu za izručenje turskih disidenata.
RSE: U posljednje vrijeme ojačale su veze srpskih političara u BiH s Orbanom, najavljuju se brojni projekti na polju energetike i drugim područjima, kako komentirate ovo približavanje čelnika entiteta Republika Srpska Orbanu?
Gözübenli: Orbanova Mađarska nedavno je spasila Dodika dajući bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska financijsku pomoć od 100 miliona eura i protiveći se zapadnim sankcijama protiv secesionističkog čelnika bosanskih Srba Milorada Dodika.
Orbanove ambicije i selektivno povijesno pamćenje pretvorili su Mađarsku u regionalnog, ali vanjskog aktera koji djeluje u dogovoru s Rusijom, kao i Erdoganova Turska. To je očito kada se promatra Orbanovo vođenje vanjske politike koja je snažno orijentirana na aktere sa snažnom sklonošću autoritarnim vođama.
RSE: Koje su sličnosti, a koje razlike u pristupu turskih i mađarskih čelnika kada je riječ o politici prema Zapadnom Balkanu i kakvu ulogu u svemu ima povijesni kontekst?
Sencer Gözübenli: Orban i Erdogan sve su sličniji u regionalnim politikama, a posebno dužnosti "čuvara granice". Iako elite EU Orbana opisuju kao "zločestog dečka Europe" i populariziraju njegovu politiku nazivajući je pragmatizmom, on zapravo slijedi Erdoganovu politiku, koji prijeti da će poslati milione ranjivih migranata u Europu kada EU kritizira bezakonje njegovog režima.
Orban se pridružuje Erdoganu u njegovim regionalnim ambicijama da produbi svoju političku bazu u bliskom inozemstvu te zagovara moćnike. Podržavaju iste regionalne autokrate kao u slučaju Gruevskog, Dodika i Vučića na Balkanu.
Iako je simbolično da se krizom opterećena Bosna i Hercegovina nalazi na sjecištu iredentističkih karata dviju država (karte Osmanskog i Austro-Ugarskog carstva), dvojica lidera danas na probi transnacionalnog autoritarnog vodstva drže ruku pod ruku u Bosni i Hercegovini.
Kako oba lidera otimaju uloge nacionalnoj volji aktera koji pripadaju konstitutivnim etničkim skupinama u Bosni i Hercegovini, ne protive se međusobnom ekstremističkom djelovanju suprotnog smjera prema svojim suvjernicima.
Orban, koji sebe prikazuje kao branitelja kršćanstva u Europi, nastavlja svoju administraciju predstavljati kao "posljednji bastion protiv islama u Europi".
Erdoganu, koji sebe vidi kao lidera islamskog svijeta i od kojeg se u normalnim uvjetima očekuje da najoštrije odgovori na ove diskurse, to ne smeta, dok Orban pokušava popuniti prazninu u diskursu krajnje desnice kao lider koji koči tzv. -nazvana islamizacija Europe kao rezultat migracije i demografske transformacije.
Zapravo, Orban je nedavno rekao da je izazov muslimanska prisutnost u BiH. Dok su muslimanski Bošnjaci, koji su starosjedioci ove zemlje, odmah osudili Orbanove islamofobne izjave, turski ministar vanjskih poslova igrao je nogomet u Budimpešti sa svojim kolegama iz Višegradske grupe (Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka).
