Piše: Tomas Freidman (NewYork Times), priredila Biljana Jovićević
Nekoliko tema potrčalo je preko redakcijskog stola prošle sedmice, koje su ukazale na izazove sa kojma se Amerika suočava, pripremajući novi pristup prema islamsitičkim partijama koje su se pokazale kao najbrži profiteri ustanka u Arapskom svijetu.
Prvi je bila novinska vijest o sastanku Billa Burnsa, zamjenika državnog sekretara SAD, i Muhameda Morsija, predsjednika političke partije Muslimanskog bratstva, u Kairu 11. januara, tokom koje je Morsi rekao da "njegova partija vjeruje u važnost američko- egipatskih odnosa", ali je dodao "da moraju biti balansirani“.
Dva dana kasnije je stigao izvještaj iz Biliskoistočnog Instituta za medijska istraživanja koji prati arapske medije o posljednjim pisanjima na web sajtu Muslimanskog bratstva, ikhwanonline.com.
Navode da sajt “sadrži tekstove sa antisemistskim motivima, uključujući negiranje
Lider Muslimanskog bratstva Mohammed Morsi i članovi stranke, 2011.
holokausta, i opisivanje “karaktera Jevreja“ kao gramzivih, eksploatatorskih, te izvora svekolikog zla u ljudskom društvu. Tu se, takođe, nalaze i tekstovi o ubijanju cionista, i pohvale na račun 11. septembra 2001., napada na izraelsku amabsadu u Kairu, što je u jednom tekstu označeno kao orjentir Egipatske revolucije.
Na kraju je stigla i vijest da je Nagib Saviris, egipatski tekomunikacijski mogul, inače hrišćanin kopt, koji je osnivač nove egipatske sekularno liberalne partije, optužen za „prezir religije“ zato što je re-tweettovao fotografije od prošlog juna koje pokazuju Mikija Mausa sa dugom baradom, u tradicionalnoj islamističkoj odori, kao i Mini Maus sa velom koji joj u potpunosti prekriva lice, izuzev proreza za oči.
Postoje dva načina da se tumače ove vijesti. Jedan je da Bratstvo i drugi islamisti lukavo navlače naivne strance, hraneći ih onim što žele čuti. Dugi je da islamisti nijesu očekivali da će biti tako dominantni, u novom egipatskom parlamentu, sa više odgovornosti nego druge stranke za provođenje demokratske tranzicije, pisanje ustava i organizovanje predsjedničkih izbora, te da sada pokušavaju da shvate kako da pomire dio svoje ideologije sa novim bremenom odgovornosti.
Moje tumačenje je da oba mogu i jesu istina istovremeno.
Na putu je evolucija
Po mom mišljenju, moramo biti veoma oprezni, kako sa onim samozadovoljnim pričama o rastu islamističkih partija u Egiptu (“Sreo sam ih.Svi djeluju razumno”), jednako i sa učmalim određivanjem („Samo pročitaj šta kažu na arapskom; jasno je da imaju skriven plan da preuzmu Egipat")
U tom “odjeljenju za vesele razgovore“, molim vas, samo mi nemojte reći da
Turski premijer Tayyip Erdogan na skupu svoje AKP stranke, 2011.
vladajuća turska islamistička Partija pravde i razvoja, poznata kao A.K.P. dokazuje da niko ne treba da se plaši od toga kada islamisti preuzimaju vlast demokratski. (Nedavna sugestija teksaškog guvernera Ricka Perryija da je A.K.P. stranka “islamskih terorista “ šokantno je glupa).
Ali ja ću jedino navoditi A.K.P kao uvjerljiv primjer islama i demokratije u harmoniji, nakon što ih vidim kad izgube izbore i predaju vlast. To je stvarni test. Kao što je Econimist primjetio o vladavini A.K.P u Turskoj, u izdanju od 26.novembra, prošle godine, “oko 76 novinara trenutno se nalazi u zatvoru” u Turskoj „više nego u Kini, mnogi od njih zbog navodnih terorističkih djela.... Zapad izgleda ne primjećuje stalno pogoršanje ljudskih prava u Turskoj, već ih veličaju kao valjan model za Arapsko proljeće"
Američka politika mora biti bazirana na pretpostavci da, kao sve partije, i one islamističke sadrže moderatore, centriste i tvrdolinijaše i u slučaju Muslimanskog bratstva, dosta malih biznismena. Koje će krilo dominirati kada se podijele odgovornosti vladanja još uvjek je otvoreno pitanje.
Egipat nije predodređen da bude Iran, ali Muslimansko bratstvo takođe nije predodređeno da bude muslimanska verzija hrišćanskih demokrata.
Amerika treba da ponudi islamistima jasno, mirno (uvijek je lako izazvati nacionaliste) i strpljivo povezivanje riječima: ”Mi vjerujemo u slobodne i fer izbore, ljudska prava, ženska prava, prava manjina, slobodno tržište, civilnu kontrolu vojske, religijsku toleranciju i egipatsko-izraelski mirovni sporazum, i mi nudimo pomoć svakome ko poštuje te principe“.
Egipat nije predodređen da bude Iran, ali Muslimansko bratstvo takođe nije predodređeno da bude muslimanska verzija hrišćanskih demokrata. Na putu je jedna evolucija, ovo je vrlo plastičan momenat, i naša najbolja šansa da imamo uticaja je da budemo sigurni da djelujemo na principijelan način sa islamistima (I takođe, usput rečeno, sa Izarelom, jer će islamisti uočavati svaki dvostruki standard) I egipatskom vojskom.
Egiptska vojska takođe pokušva da nađe svoju ulogu u novom Egiptu. Balansiraju između želje da zaštite svioje ekonomske interese, izbjegnu sudsko procesuiranje za ubistva demonstranata u pobuni i učvršćivanje statusa čuvara egipatske sekularne nacionalne tradicije. Potrebno nam je da egipatska armija igra konstruktivnu ulogu koju je nekad imala turska armija, kao babica i zaštitnik postepene demokratske tranzicije. Ali ne da postane pakistanka armija, koja je uključena u nasilje nad insittucijama, posvećana agresivnoj spoljnoj politici da bi opravdala ogroman budžet koji traži.
Ukratko, vrijeme komuniciranja sa Egiptom sa jednim telefonskim pozivom jednom čovjeku je prošlo. Novi uslovi će zahtijevati, veoma, veoma, veoma sofisticiranu diplomatiju sa mnogo više igrača, i to sedam dana u nedjelji.
