Na haškom suđenju generalu Ratku Mladiću, dvodnevni iskaz je dovršio Srećko Aćimović, zapovjednik 2. bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske koji je odbio naređenje za formiranje streljačkog voda za zarobljene Bošnjake iz Srebrenice u srpnju 1995. godine.
On je kao insajder opisao kako su se i neki drugi oficiri VRS-a pokušali izvući iz operacije masovnih pogubljenja, naglasivši kako je ona bila suprotstavljena „časti srpskog vojnika“.
Osim što je opisao kako je dva puta odbio pisanu zapovjed i jednom usmenu – za formiranje streljačkog voda, Aćimović je tijekom unakrsnog ispitivanja Mladićeve obrane napomenuo kako je kasnije odbio i da vozači iz njegovog bataljona sudjeluju u prijevozu oko 500 zarobljenika iz škole u Ročeviću, nedaleko Zvornika. Njegovim vozačima koji su bili u blizini, Aćimović je rekao da se udalje, kako ih se ne bi ni u to uključilo.
„Mislim da je Radivoje Jekić i Milivoj Lazarević da su me poslušali, a da Đoko Nikolić se, mislim, uplašio toga i nije se usudio postupiti kao prethodna dvojica, nego je došao sa svojim vozilom u školsko dvorište“, prisjećao se svjedok.
Svjedok insajder se prisjetio kako je nagovarao sigurnosnog oficira VRS-a Vujadina Popovića da prebaci zarobljenike u kasarnu Standard u Kozluk, jer je vjerovao da tamo neće moći izvršiti naređenje i pogubiti veći broj zarobljenika.
„U tom mjestu postoje također nekakve institucije, kao što je stanica policije i tome slično. I bilo bi jako nezgodno u Kozluku to uraditi da netko ne dozna ili da se sakrije od očiju javnosti“, odgovorio je zašto je predložio kasarnu u Kozluku, „gdje bi zarobljenici imali bar nekakve uvjete“.
No umjesto u kasarnu, oko 500 zarobljenika je odvezeno na obližnju obalu rijeke Drine i ubijeno.
„Ja jednostavno nisam mogao vjerovati i nisam dozvolio sebi i nisam mogao vjerovati da tako nešto može biti sprovedeno. To se ipak kosi sa čašću srpskog vojnika uopće“, izjavio je insajder.
Milorad Trbić, jedan od pomoćnika sigurnosnog oficira Drage Nikolića koji je također vršio pritisak na Aćimovića da formira streljački vod, rekao je u sporno vrijeme svjedoku – da je upućen na mjesta masovnih pogubljenja, ali da je od tamo otišao.
„Vjerovatno da je on upućivan upravo na tim lokacijama određene zadatke vezano za zarobljenike, sa spomenutih mjesta Orahovca i Petkovaca“, naveo je svjedok.
Suđenje se nastavilo iskazom pripadnika Armije BiH koji je u vrijeme srebreničkih pogubljenja snimao presretnute razgovore između oficira VRS-a uključenih u organizaciju pogubljenja.
On je skrivena lika, izmijenjenog glasa i pod pseudonimom RM – 279, kao svjedok tužiteljstva opisao metodologiju presretanja razgovora koji su kasnije u arhiviranom obliku predani haškim istražiteljima.
On je kao insajder opisao kako su se i neki drugi oficiri VRS-a pokušali izvući iz operacije masovnih pogubljenja, naglasivši kako je ona bila suprotstavljena „časti srpskog vojnika“.
Osim što je opisao kako je dva puta odbio pisanu zapovjed i jednom usmenu – za formiranje streljačkog voda, Aćimović je tijekom unakrsnog ispitivanja Mladićeve obrane napomenuo kako je kasnije odbio i da vozači iz njegovog bataljona sudjeluju u prijevozu oko 500 zarobljenika iz škole u Ročeviću, nedaleko Zvornika. Njegovim vozačima koji su bili u blizini, Aćimović je rekao da se udalje, kako ih se ne bi ni u to uključilo.
„Mislim da je Radivoje Jekić i Milivoj Lazarević da su me poslušali, a da Đoko Nikolić se, mislim, uplašio toga i nije se usudio postupiti kao prethodna dvojica, nego je došao sa svojim vozilom u školsko dvorište“, prisjećao se svjedok.
Svjedok insajder se prisjetio kako je nagovarao sigurnosnog oficira VRS-a Vujadina Popovića da prebaci zarobljenike u kasarnu Standard u Kozluk, jer je vjerovao da tamo neće moći izvršiti naređenje i pogubiti veći broj zarobljenika.
„U tom mjestu postoje također nekakve institucije, kao što je stanica policije i tome slično. I bilo bi jako nezgodno u Kozluku to uraditi da netko ne dozna ili da se sakrije od očiju javnosti“, odgovorio je zašto je predložio kasarnu u Kozluku, „gdje bi zarobljenici imali bar nekakve uvjete“.
No umjesto u kasarnu, oko 500 zarobljenika je odvezeno na obližnju obalu rijeke Drine i ubijeno.
„Ja jednostavno nisam mogao vjerovati i nisam dozvolio sebi i nisam mogao vjerovati da tako nešto može biti sprovedeno. To se ipak kosi sa čašću srpskog vojnika uopće“, izjavio je insajder.
Milorad Trbić, jedan od pomoćnika sigurnosnog oficira Drage Nikolića koji je također vršio pritisak na Aćimovića da formira streljački vod, rekao je u sporno vrijeme svjedoku – da je upućen na mjesta masovnih pogubljenja, ali da je od tamo otišao.
„Vjerovatno da je on upućivan upravo na tim lokacijama određene zadatke vezano za zarobljenike, sa spomenutih mjesta Orahovca i Petkovaca“, naveo je svjedok.
Suđenje se nastavilo iskazom pripadnika Armije BiH koji je u vrijeme srebreničkih pogubljenja snimao presretnute razgovore između oficira VRS-a uključenih u organizaciju pogubljenja.
On je skrivena lika, izmijenjenog glasa i pod pseudonimom RM – 279, kao svjedok tužiteljstva opisao metodologiju presretanja razgovora koji su kasnije u arhiviranom obliku predani haškim istražiteljima.
