Dostupni linkovi

Odjeci istorije na stogodišnjicu kraja Prvog svjetskog rata


Foto: Francuski vojnici tokom borbi protiv njemačkih snaga kod Verduna 1916. godine. (AFP)

Turbulentni period nakon Prvog svjetskog rata objašnjava naša problematična vremena i podsjeća nas na snagu nacionalizma, privlačnost autoritarizma, rizike ekonomske rascjepkanosti i krhkost multilateralizma, piše Stewart M. Patrick, stručnjak za međunarodne odnose, u tekstu za vošingtonsko Vijeće za strane odnose (Council on Foreign Relations).

Francuski predsjednik Emmanuel Macron u nedjelju će ugostiti američkog predsjednika Donalda Trumpa i osamdeset drugih lidera na komemoraciji stogodišnjice Dana primirja.

Oni će se okupiti kod Trijumfalne kapije u Parizu u trenutku kada su topovi ušutili na Zapadnom frontu -- u jedanaest sati, jedanaestog dana, jedanaestog mjeseca. Biće to prilika za žalovanje i razmišljanje. Državnici i državnice će odati počast milionima koji su ubijeni u ratu ‘za okončanje svih ratova’, od blatnjavih rovova Some do krvavih plaža Galipolja. Oni će također čuti kako istorija odzvanja, od 1918. do današnjih dana.

Prvi svjetski rat nikada nije uživao časnu reputaciju Drugog svjetskog rata. Nedostajao mu je narativ dobrog protiv lošeg. Završio je u ćorsokaku i međusobnim optuživanjima. Nije porodio trajan mir, već političku i ekonomsku nestabilnost. S druge strane, ‘dobri rat’ je donio bezuslovni poraz fašizma, pokrenuo je eru slobode i prosperiteta, i izrodio je niz međunarodnih institucija.

Pa ipak, 1918. i njene turbulentne posljedice -- prije nego 1945. -- bolje objašnjava naše trenutne probleme. Posljedni borac iz Prvog svjetskog rata je sahranjen prije mnogo godina, ali nasljeđe konflikta i dalje odoljeva. Podsjeća nas na snagu nacionalizma, privlačnost autoritarizma, rizike ekonomske fragmentacije i krhkost multilateralizma.

  • Trijumf nacionalizma. Tokom Prvog svjetskog rata je sazrela doktrina nacionalnog samoopredjeljenja -- da svaki posebni narod treba imati svoju državu. Predsjednik Woodraw Wilson je bio njen prorok, uvjeren da će unaprijediti demokratiju i mir. Rat je opravdao ovaj princip, ili se tako činilo, disolucijom četiri multietničke države (hapsburške, otomanske, njemačke i ruske). Ali Rober Lansing, Wilsonov državni sekretar, se pokazao mnogo dalekovidnijim nego predsjednik. Fraza je bila ‘napunjen dinamitom’, žalio se, jer su se različite narodi često sudarali i tražili iste teritorije. Pariška mirovna konferencija je proizvela katastrofu -- ‘mir koji će okončati sav mir’, po riječima istoričara Davida Fromkina. Posljedice Wilsonovog poklona i dalje se osjećaju. Od Balkana do Kurdistana, od Ukrajine do Sirije, princip nacije i dalje ostaje prepreka političkom pluralizmu i regionalnoj stabilnosti.

  • Doba autokrata. Kao i naše doba, godine poslije Prvog svjetskog rata su bile godine političkog prevrata, tokom kojih su populističke strasti izbacile autoritarne lidere na vlast. Svi mi znamo za istoriju fašizma u Njemačkoj i Italiji, ali fenomen čvrstorukaša je bio prisutan širom Evrope, jer su polarizovani birači odbacili liberalne, centrističke partije i skrenuli prema radikalnoj ljevici ili autoritarnoj desnici. Rezultat, kako se i jedan period evropske istorije zove, ‘Diktatorska Evropa’. Slična dinamika je na djelu i danas. Najnoviji izvještaj Freedom Housea bilježi dvanaest uzastopnih godina demokratskog nazadovanja. Od Turske do Poljske, od Mađarske do Brazila, od Filipina do Sjedinjenih Država, demokratska recesija je stvarnost.

  • Iskušenja protekcionizma. Popularni skepticizam prema globalnoj ekonomiji je pojačao međuratnu privlačnost autoritarizma. I fašisti i komunisti su eksploatisali nepovjerenje bogatih i kapitalista. Oni su dobijali podršku od ljudi bez imovine i onih koji su bili sve siromašniji, dvije kategorije koje su rasle kako je svijet srljao u Veliku depresiju. Najveće svjetske ekonomije su izazvale globalni pad usvajajući monetarne, protekcionističke i diskriminatorske politike prema susjedima koje su rascjepkale svjetsku ekonomiju u samodovoljne blokove. Danas smo daleko od tridesetih godina. Kako god, frontalni napad predsjednika Trumpa na Svjetsku trgovinsku organizaciju, njegova opravdanja o naizgled ugroženoj nacionalnoj sigurnosti za uvođenje tarifa na čelik i aluminijum, i negov otvoreni rat sa Kinom šalju zlokobne signale.

  • Privlačnost izolacionizma. Ovo ukazuje na četvrtu istorijsku paralelu: abdikacija američkog globalnog vođstva. Tokom Prvog svjetskog rata, Wilson je je predložio novu poslijeratnu mirovnu strukturu, Sporazum o Ligi nacija. Ovaj sistem kolektivne sigurnosti zahtijevao je od Sjedinjenih Država da zaborave opomene (predsjednika) Washingtona i Jefferson da izbjegavaju ‘stalne’ i ‘zapletene’ alijanse, učestvujući u stalnim multilateralnim mehanizmima za prevenciju i kažnjavanje agresivnog rata. Američki Senat je na kraju odbacio Sporazum, držeći se izolacionzma čak i kako se drugi, destruktivniji rat približavao. I ovdje Trumpove akcije imaju karakter povratka u budućnost. On je čak uskrsnuo ‘Prvo Amerika’, slogan međuratnih izolacionista, dok napada ‘globaliste’ za (navodno) potčinjavanje američkog suvereniteta međunarodnim obavezama.

Rezultirajući vakuum pojačava krizu savremenog multilateralizma. Mnogo prije nego što je Trump stigao na scenu, globalne institucije nasljeđene iz četrdesetih (kao što su Ujedinjene nacije, Međunarodni monetarni fond i Svjetska banka) su se mučile da se prilagode novim dilemama i rastućim silama. Ali američka abdikacija globalnog vođstva je zaoštrila tu dilemu. Pitanje je da li su ostale države spremne da preuzmu teret.

To je sigurno Macronova ambicija. Kao dio obilježavanja godišnjice, naredne sedmice organizuje Pariški mirovni forum, koji je nazvao ‘prilikom da razmislimo o upravljanju svijetom ... i prihvatimo našu našu kolektivnu odgovornost.’ (Autor je član upravnog odbora Foruma)

Da li Francuska može ubrizgati novi život u multilateralizam ostaje da se vidi. Macronova domaća pozicija je slaba, a tradicionalni francuski prijatelji teturaju. Velika Britanija je upetljana u Brexit, Njemačku predvodi odlazeća kancelarka Angela Merkel, a vladajući italijanski populisti su u sukobu sa Evropskom unijom.

Ali Macronov najveći problem leži s druge strane Atlantika, u Sjedinjenim Državama koje su odsutne bez opravdanja. Međuratne godine su dale jednu jasnu lekciju: kada se Amerika povuče, svjetski grabežljivci cvjetaju. Da su se pridružile Ligi naroda, Sjedinjene Države su mogle pomoći da se zaustavi fašizam na samom početku. Bez njih, to tijelo nikada nije imalo šansu. To je otrežnjujuća misao, u momentu u kojem Trump demontira svijet koji je Amerika stvorila.

XS
SM
MD
LG