Haško suđenje (ICTY) zapovjedniku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske (VRS) Ratku Mladiću nastavilo se iskazom Slavka Mijatovića, člana Srpske demokratske stranke (SDS) iz Novog Sarajeva, koji je tijekom rata bio „povjerenik za urbanizam“ u općini Ilidža i član Komisije za dodjelu napuštenih stanova srpskim izbjeglicama.
Nakon što je u glavnom iskazu kao svjedok obrane naveo - kako su oduzeti stambeni objekti svima vraćeni nakon rata „kako bi se mogli prodati“ te da u Ilidži nije bilo protjerivanja „već samo dobrovoljnog odlaska svih nacionalnih zajednica zbog rata“, haško tužiteljstvo je suočilo Mijatovića s nizom dokumenata i presretnutih razgovora općinskih čelnika bosanskih Srba – koji pokazuju direktnu namjeru ubijanja, progona i etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva.
Pri tom je najviše spominjan Neđeljko Prstojević, predsjednik Kriznog štaba i općine Ilidža te njegova naređenja o tome - iz kojih se dijelova Sarajeva Bošnjaci i Hrvati mogu iseliti - a iz kojih ne, što prema optužbi pokazuje da je kontrola kretanja stanovništva bila u rukama srpskih vlasti.
U presretnutom telefonskom razgovoru s Milosavom Gagovićem (pukovnik VRS-a) Prstojević je izjavio „kako je Ilidža spremna za prihvat svih Srba, dok se muslimane ne smije pustiti iz Sarajeva“.
„Ne znam otkud njemu to.“, branio se svjedok tvrdeći da nije znao za takvu politiku općine Ilidža.
O želji za ubojstvom „svega muslimanskog“
U pokazanim zapisnicima su spomenute riječi Prstojevića o dizanju „srpskog ustanka“ u Sarajevu i „proširivanju teritorije protjerivanjem muslimana i s područja gdje su oni bili većina“.
Svjedok Mijatović poricao je u unakrsnom ispitivanju – kako je Prstojević mislio na Ilidžu, tvrdeći da je govorio – o drugim područjima u BiH, makar nije mogao reći o kojima.
Nakon toga tužiteljstvo je pokazalo i Pravilnik koji je u srpnju 1992.godine usvojen od strane srpske općine Ilidža, a kojim se utvrđuje - koje se osobe smatraju iseljenima. Također je pokazana suradnja lokalne vlasti bosanskih Srba sa srpskim snagama, primjerice odlukom za dodjelu motela u Gladnom Polju, kao i nekih drugih – za potrebe srpskih jedinica.
„Govori se konkretno o vođi dobrovoljaca – Branislava Gavrilovića zvanog Brne. Je li istina da je općinsko povjereništvo odobrilo ovim ljudima?“, ispitivao je tužitelj Alan Weber, a svjedok se ograđivao.
Mijatović je suočen i sa zapisnikom sa sjedinice Ratnog predsjedništva općine Ilidža na kojoj je 1993.godine – zabranjen povratak Bošnjacima i Hrvatima u svoje nekadašnje domove.
„Tako piše. Iako ja ne znam – što će se u taj kaos ljudi uopće vraćati“, potvrdio je, ali i komentirao svjedok obrane koji je inače u glavnom iskazu izjavio – da je 1992.godine Ilidža bila spremna prihvatiti sve izbjeglice, ne samo srpske nacionalnosti.
Kako bi dodatno potkrijepio drugačiji stav optužbe – da se na Ilidži željelo prihvatiti samo izbjegle Srbe, a da se Bošnjacima i Hrvatima nije željelo dopustiti napuštanje centralonog Sarajeva – pokazani su i transkripti presretnutih telefonskih razgovora s Radetom Ristićom (SDS-ovcom iz Istočnog Sarajeva) iz polovice 1992.godine - u kojima Prstojević poručuje da „sve što je muslimansko treba ubiti, da Srbima treba dati muslimanske stanove, kao i da ne želi vidjeti ni jednog vojno-sposobnog muslimana“.
U dodatnim pitanjima sudaca Mijatović je, govoreći o povratu imovine, naveo kako se građani nesrpske nacionalnosti poslije rata nisu vratili na Ilidžu, tvrdeći da je to zbog toga „jer nemaju uslova za život“.
