Tri nevladine organizacije – Centar za suočavanje s prošlošću „Documenta“, Građanski odbor za ljudska prava i osječki Centar za mir i nenasilje – monitorirale su u prošloj godini 22 postupka za ratne zločine i jedno suđenje za ubojstvo (osječki postupak protiv Antuna Gudelja, optuženog za ubojstvo šefa osječke policije Josipa Reihl – Kira u ljeto 1991. godine). Pet je postupaka koji se ponavljaju, od 78 optuženika, 47 ih je prisustvovalo raspravama, a 31 je u bijegu i sudilo im se u odsutnosti, izvijestila je direktorica Centra „Documenta“ Vesna Teršelič:
„Naš glavni nalaz za ovu godinu je – po našem mišljenju – u suđenjima za ratne zločine, ali i u stvaranju pozitivnog ozračja za suđenja. Pravosudna, izvršna i zakonodavna tijela Republike Hrvatske nisu učinila očekivani, nužan i objektivan iskorak. Najozbiljniji problemi se prenose iz godine u godinu.“
Za zaključak o nepovoljnom političkom kontekstu odlučujuća je saborska odluka o puštanju iz pritvora saborskog zastupnika Branimira Glavaša, optuženog za ratne zločine nad devet osječkih civila, većinom srpske etničke pripadnosti, u jesen 1991. godine. Vesna Teršelič:
„Čime je jasno demonstrirana moć politike. Sabor je zapravo zadro u oblasti pravosuđa.“
Slučaj Glavaš ilustracija je poremećenog sustava vrijednosti, kazala je voditeljica osječkog Centra Katarina Kruhonja. U pravnoj državi bilo bi normalno da, ako Državno odvjetništvo protiv nekog političara podigne optužnicu za teška kaznena djela, on zamrzne aktivnosti dok se stvari ne raščiste:
„To bi bilo normalno. Kad očekujemo sukob interesa oko nekakve tvrtke i ne znam čega, zamrzavamo poziciju. A ovdje se to ne očekuje, nego se upravo na tom sukobu gradi politički imidž. To su poremećene društvene vrijednosti.“
Gospođa Kruhonja iznijela je pozitivne rezultate rada Državnog odvjetništva:
„Prvo, da su uopće objavili podatke o kojem broju ljudi se radi, da su sredili dokumentaciju. Drugo, da su napravili reviziju po kriterijima, kako se neke stvari ne mogu smatrati ratnim zločinom i raščistili veliki broj kaznenih prijava u bilo kojoj fazi. Treća, vrlo važna stvar je da su godinama ustrajno radili na tome da se smanji broj suđenja u odsutnosti, a u isto vrijeme radili vrlo dobru regionalnu suradnju. Što su vrlo važni iskoraci.“
Po ocjeni nevladinih organizacija, penalna politika u postupcima za ratne zločine je preblaga. Katarina Kruhonja:
„Prošle godine je 47 posto prvostupanjskih presuda zapravo bilo minimum ili ispod minimuma za kazneno djelo ratnog zločina.“
„Na nekim se suđenjima optužnice tako mijenjaju da imate utisak da se radi istraga na samom suđenju. Primjeri tako loših optužnica su Sotin, Berak, Tenje, Mikluševci…“
Monitoriraju se četiri postupka u kojima su okrivljenici Hrvati, jedan u kojem su okrivljenici Bošnjaci, dužnosnici Abdićeve paradržave, i 17 postupaka u kojima su okrivljenici Srbi. Monitori sugeriraju aktiviranje četiri formirana, ali neaktivna istražna centra za ratne zločine u Zagrebu, Osijeku, Splitu i Rijeci i bolju suradnju sa policijom u istrazi.
