Diskriminacija je, prema svim manjinama u Hrvatskoj, smanjena samo na 'manifestnoj razini', u stvarnosti je i dalje vrlo snažna – istaknuto je na Okruglom stolu u Zagrebu, kojeg je u okviru IPA programa organiziralo više nevladinih udruga. Zatraženo je da Vlada hitno osigura lakši pristup besplatnoj pravnoj pomoći, a sve nedjelotvorne i isprepletene politike stavi pod jedinstven 'antidiskriminacijski kišobran'.
U Hrvatskoj su i dalje među najdiskriminaranijima nacionalne manjine, kazao je za Radio Slobodna Europa izvršni direkrtor Srpskog demokratskog foruma Ljubo Manojlović.
„Diskriminirani su Srbi, Romi, a ponegdje Bošnjaci. Forme diskriminacije -pitanje zapošljavanja, pitanje statusa u društvu, a što se tiče Srba, posebno, to je pitanje stambenog zbrinjavanja. Najnoviji zakon čak je iskomplicirao postupak donošenja papira, pa onaj tko ne bude zbrinut u tekućoj godini slijedeće godine mora ponovo papire obezbijediti, a sve ih je više. Tako se sad mora pribaviti i potvrda gdje je osoba bila sve u izbjeglištvu. Zamislite sad jednu staru baku koja je najprije bila, recimo, u Prijedoru, kod rodbine, pa onda u Inđiji, pa na kraju u nekom izbjegličkom centru u Srbiji...pa gdje ona može sve to obići i otkuda joj novci za toliki put?“, pita ogorčeno Manojlović.
Osim toga, dodaje, Srbi su „diskriminirani i po tome što Hrvati iz BiH dobijaju besplatno kuće, a Srbi za stanove moraju platiti gotovo tržnu cijenu“.
Diskriminaciju osjećaju i druge manjine, zbog spolne orijentacije, zbog invalidinosti. Zamjenik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Boris Jakov Gerić navodi primjere studenata u kolicima koji na mnoge fakultete ne mogu ni ući jer nema izgrađene rampe:
„Evo, ne mogu na Pravni fakultet u Zagrebu! Tamo se već 10 godina gradi lift, konačno je izgrađen, al sad se nešto zakompliciralo s nadstrešnicom“, navodi Gerić.
Uglavnom, kaže Gerić, muče se na raznorazne načine, a osnovni je problem što se i dan-danas grade objekti koji nisu prilagođeni osobama s invaliditetom.
Važna besplatna pravna pomoć
Hrvatska od 2009. godine ima i Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije, zatim Zakon o suzbijanju diskriminacije, ali sve se to, u brojnim politikama i na brojnim razinama razvodni, ističe Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije u Zagrebu, zbog čega civilni sektor i predlaže Vladi da sve odredbe antidiskriminacijske politike stavi pod jedan 'kisobran':
„Da se napravi 'kišobran' radi lakšega snalaženja i lakšega praćenja provedbe te politike. Kad bi sve bilo pod jednim 'kišobranom' lakše bi se pratilo i koliko je financija izdvojeno od strane države, kako se taj novac troši, itd., jer, sada je sve to jedan 'kupus“, kaže Cvijeta Senta.
Većina pripadnika manjina i socijalno je ugrožena i nemaju jednake mogućnost da se izbore za svoja prava na sudovima, zbog čega je institut besplatne pravne pomoći važan preduvjet u borbi protiv diskriminacije.
Na žalost, upozorava Ljiljana Božić- Krstanović iz osječkog Centra za mir i nenasilje, on ne funkcionira zbog nedostatka novaca u državnoj blagajni, ali i kompliciranih kriterija.
„Naše glavne primjedbe su na propisane imovinske uvjete koji su bili i najveća prepreka za ostvarivanje besplatne pravne pomoći, ali možda je još i gora birokratska procedura. Dakle, zahtjev, obrazac, dokumenti, prikupljanje opsežne dokumentacije. To je velik broj korisnika potpuno obeshrabrilo da se uopće u to i upuštaju, tako da je relativno mali broj građana uopće i dobio besplatnu pravnu pomoć“, navodi Božić-Krstanović.
Zanimljiv je i podatak da su u 2012-oj, od strane Ministarstva pravosuđa, dakle unutar sustava, financirana svega 372 pojedinačna pravna slučaja, a izvan sustava, čije financiranje osiguravaju uglavnom međunarodni donatori, 14.564 slučaja.
Institut besplatne pravne pomoći u Europi je daleko razvijeniji i Hrvatska će ga morati efikasnije razvijati, kaže profesor Alan Uzelac s Katedre za građansko pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu.
„Primjerice, u besplatnu pravnu pomoć, države u srednjoj i sjevernoj Europi, ulažu 10-20 euraa po stanovniku, u južnoj i jugoistočnoj Europi prosječno 1-2 eura po glavi stanovnika, a Hrvatska samo 0,2 eura po glavi stanovnika. Tu smo, dakle, na samom početku“, zaključuje Uzelac.
U Hrvatskoj su i dalje među najdiskriminaranijima nacionalne manjine, kazao je za Radio Slobodna Europa izvršni direkrtor Srpskog demokratskog foruma Ljubo Manojlović.
„Diskriminirani su Srbi, Romi, a ponegdje Bošnjaci. Forme diskriminacije -pitanje zapošljavanja, pitanje statusa u društvu, a što se tiče Srba, posebno, to je pitanje stambenog zbrinjavanja. Najnoviji zakon čak je iskomplicirao postupak donošenja papira, pa onaj tko ne bude zbrinut u tekućoj godini slijedeće godine mora ponovo papire obezbijediti, a sve ih je više. Tako se sad mora pribaviti i potvrda gdje je osoba bila sve u izbjeglištvu. Zamislite sad jednu staru baku koja je najprije bila, recimo, u Prijedoru, kod rodbine, pa onda u Inđiji, pa na kraju u nekom izbjegličkom centru u Srbiji...pa gdje ona može sve to obići i otkuda joj novci za toliki put?“, pita ogorčeno Manojlović.
Osim toga, dodaje, Srbi su „diskriminirani i po tome što Hrvati iz BiH dobijaju besplatno kuće, a Srbi za stanove moraju platiti gotovo tržnu cijenu“.
Diskriminaciju osjećaju i druge manjine, zbog spolne orijentacije, zbog invalidinosti. Zamjenik pravobraniteljice za osobe s invaliditetom Boris Jakov Gerić navodi primjere studenata u kolicima koji na mnoge fakultete ne mogu ni ući jer nema izgrađene rampe:
„Evo, ne mogu na Pravni fakultet u Zagrebu! Tamo se već 10 godina gradi lift, konačno je izgrađen, al sad se nešto zakompliciralo s nadstrešnicom“, navodi Gerić.
Uglavnom, kaže Gerić, muče se na raznorazne načine, a osnovni je problem što se i dan-danas grade objekti koji nisu prilagođeni osobama s invaliditetom.
Važna besplatna pravna pomoć
Hrvatska od 2009. godine ima i Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije, zatim Zakon o suzbijanju diskriminacije, ali sve se to, u brojnim politikama i na brojnim razinama razvodni, ističe Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije u Zagrebu, zbog čega civilni sektor i predlaže Vladi da sve odredbe antidiskriminacijske politike stavi pod jedan 'kisobran':
„Da se napravi 'kišobran' radi lakšega snalaženja i lakšega praćenja provedbe te politike. Kad bi sve bilo pod jednim 'kišobranom' lakše bi se pratilo i koliko je financija izdvojeno od strane države, kako se taj novac troši, itd., jer, sada je sve to jedan 'kupus“, kaže Cvijeta Senta.
Većina pripadnika manjina i socijalno je ugrožena i nemaju jednake mogućnost da se izbore za svoja prava na sudovima, zbog čega je institut besplatne pravne pomoći važan preduvjet u borbi protiv diskriminacije.
Na žalost, upozorava Ljiljana Božić- Krstanović iz osječkog Centra za mir i nenasilje, on ne funkcionira zbog nedostatka novaca u državnoj blagajni, ali i kompliciranih kriterija.
„Naše glavne primjedbe su na propisane imovinske uvjete koji su bili i najveća prepreka za ostvarivanje besplatne pravne pomoći, ali možda je još i gora birokratska procedura. Dakle, zahtjev, obrazac, dokumenti, prikupljanje opsežne dokumentacije. To je velik broj korisnika potpuno obeshrabrilo da se uopće u to i upuštaju, tako da je relativno mali broj građana uopće i dobio besplatnu pravnu pomoć“, navodi Božić-Krstanović.
Zanimljiv je i podatak da su u 2012-oj, od strane Ministarstva pravosuđa, dakle unutar sustava, financirana svega 372 pojedinačna pravna slučaja, a izvan sustava, čije financiranje osiguravaju uglavnom međunarodni donatori, 14.564 slučaja.
Institut besplatne pravne pomoći u Europi je daleko razvijeniji i Hrvatska će ga morati efikasnije razvijati, kaže profesor Alan Uzelac s Katedre za građansko pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu.
„Primjerice, u besplatnu pravnu pomoć, države u srednjoj i sjevernoj Europi, ulažu 10-20 euraa po stanovniku, u južnoj i jugoistočnoj Europi prosječno 1-2 eura po glavi stanovnika, a Hrvatska samo 0,2 eura po glavi stanovnika. Tu smo, dakle, na samom početku“, zaključuje Uzelac.
