Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Još jedna teška godina za raseljene


Konjic, Foto: Mirsada Ćosić
Prve nedelje u 2010. godini družimo se s ljudima koji su zaslužili mnogo više brige i pažnje, posebno nadležnih institucija i izabranih političara.

Jedan od brojnih iz statističke kolone «raseljeni» je Kasim Marić, koji godinama živi izbjeglički život u Buturović Polju kod Konjica. Želi da se vrati u svoje selo Klek i sanja rodnu kuću koja još nije obnovljena:

„Sedam puta sam zahtjev predav'o, obnavlj'o papire, vazda kad dođem - drugi upadne, a ja nemam pojma. Obećaju mi, ja dođem, uzajmim dva'est maraka, odem u Prozor, obnovim papire, vratim se – nema ništa. Živim – cijepam ljudima drva i krompire vadim, eto, tako.“


Teško žive i Kasimove komšije Junuz i Ifeta Karađuz. I oni su u neuslovnom smještaju u Buturović Polju. Junuz kaže:

„Ja nemam bojlera, da se kao čovjek imam gdje okupati. Stara je kuća. Ta je kuća neuslovna, ali ja nemam druge. Ja nemam gdje drugo otići. Tu sam primoran biti.“

Ifeta dodaje:

„Eto, kad odete negdje u goste, dan-dva pa dosadi ti, a ne u tuđoj kući. Evo, jedanaest godina u tuđoj kući. Ne osjećaš svoj prag. Vazda živiš pod nekom strepnjom kad će ti doć' da izađeš. Znaš da moraš izać.'“


Izgubio je Junuz vjeru u bolje dane i da će jednom i obnova njegove rodne kuće doći na red:

„Niko se od nadležnih i ne brine i ne stara. Šta koga briga.“


RSE: A vjerujete li ipak u bolju budućnost?

Junuz: „U ovu budućnost, sa ovakvom vlasti, ne vjerujem. Ova vlast je za mene niko i ništa. Oni imaju. Njima je fino. Oni su sebi ubrali. Koliko se kuća izgradilo – oni su sebi ubrali u džep pare. Ja da sam im'o pare, pa da sam dao nekom gore u vlasti, možda bi i moja kuća bila urađena. Ali, ja nisam im'o para i nisam mog'o dat'. Bože moj...“

Karađuzi ne traže mnogo. Ifeta kaže:

„Ja mislim da se treba malo bolje borit' za povratak, jer ipak, ne tražimo sad neboder, nit' kule i vile. Nek nam naprave ono osnovno.“
„Dvije sobe i banju. Da se imam gdje zavuć', kao čovjek“
– dodaje Junuz.

Ifeta: „A najveća bi mi želja bila da imam svoj dom. Da znam da je lično moj. Onda bih drugačije živjela. Imala bih neku svoju slobodu.“

Junuz: „Da znam da je to moje. Da mi niko sutra ne može reć': „Izađi, nije tvoje“.“


KOLEKTIVNI CENTRI - MRLJA NA OBRAZU

Najveća mrlja na obrazu BiH su kolektivni izbjeglički centri. Tamo još uvijek u jadnim i bijednim uslovima živi preko 7.500 ljudi.

U jedinom preostalom kolektivnom centru u Jablanici boravi 21 porodica. Miralem Hamza, pomoćnik načelnika Općine Jablanica, kaže:

„Riječ je o najtežim slučajevima. To su uglavnom lica koja zbog straha od progona i ratnih trauma ne žele da se vrate u mjesta prebivališta, stara i iznemogla lica, te lica koja prije rata nisu posjedovala imovinu. Osim toga, tu se nalazi određeni broj lica čiji stambeni objekti nisu u potpunosti obnovljeni.“


Posjetili smo i kolektivni centar Gornja Kolonija. Među njegovim stanovnicima ima i onih koji ovdje žive već 17 godina. Međutim, nisu bili raspoloženi za priču i izjave. Tražeći sagovornike, obilazili smo montažne objekte, pitali kako žive. Dobili smo samo dva kratka odgovora:

„Pet godina meni je bilo super, a sad, kako je ovima što su odavde, ja ti ne znam. Šta ćeš. Dobro je. Tuđi narod – ko tuđi. S narodom deveraj.“


Najnesulovniji smještaj ipak imaju stanari koji su imali zlu sudbinu da ih smjeste u zgradu bivše kasarne „Slaviša Vajner Čiča“ u Istočnom Sarajevu. Marija, naša sagovornica, tamo živi punih 13 godina....

Marija: „Težak je ovo život. Obećavaju. Svake godine obećavaju, ali od obećanja nema ništa. Ništa. Kažu: ih, ima i gore. Ma ne može biti gore neg' ovo. Ne može. Džaba je. Vidjela sam kad su prikazivali u Hrasnici, neki izbjeglički centar, ma to je k'o u hotelu! K'o u hotelu. Nigdje to nema šta se ovdje radi. Taj novi načelnik nešto obećava, pa ćemo vidjeti hoće li biti šta od njega. Ja sam ovdje punih trinaest goina, sad je četrnaesta. Niko nam ništa ne pomaže. Nekad je bila kuhinja, ali zadnjih jedno šest-sedam godina nema nikakve pomoći, ni kuhinje, ni ništa. Sve je ukinuto. Snalazi se kako ko zna i umije. Težak je ovo život. Obećavaju, ali od obećanja nema ništa. A valjda će doći kraj i ovome. Nemam se gdje vratiti, kad je sve uništeno. Drugi je čovjek napravio kuću na tim temeljima. To je na sudu, a kad će se to riješiti, ko zna. Tu je više stanara bilo. Ne može me natjerati niko da se ja vratim, ako ja neću. Ja imam pravo da biram gdje ću da živim. Niko ne govori o trajnom, već samo o privremenom rješenju. Ali, da hoće dati i privremeno, da čovjek ima ono osnovno, kupatilo. Samo je novi načelnik dolazio par puta. On je jedino dolazio, drugi nije, vala, nikad niko. Jest dolazila iz Saveza izbjeglica, BiH Mirhunisa, dva puta je dolazila. Novi načelnik je obeć'o da će nešto riješiti, ubrzo, ali hoće li, šta će, ne znam. Vidjećemo. Teško je, pogotovo zimi. Sve je otvoreno, šuplje, zaledi voda, sve zaledi, ne može se zagrijati. Nisi siguran ni u po dana ovdje, a ne u po noći.“

Posjetili smo i taj «hotel» u Hrasnici, kako misli Marija. U ovom kolektivnom centru smještaj je bolji, ali i tamo su ljudi bez mnogo nade da će konačno imati svoj dom. Almaz Dedović, junak još jedne tužne priče, nekada je imao kuću i imanje u okolici Foče. Tamo se niko ne vraća, nema puta, nema struje, i Almaz ostaje u Hrasnici.

Almaz: „Imam ženu, slaba je, ne može nikud. Ne može ni koraka napraviti. Šta da pričam drugo? Kakve pomoći – nema toga. Kad sam s komisijom iš'o tamo, na svoje, rekla mi je komisija da ne mogu tu živjeti. Ja sam prist'o da ne živim tamo. Komisija je tako rekla. A nešto će mi dati, ako su ljudi. Bio sam dvije godine pri vojsci. To mi se nigdje ne piše sad, ali, eto... A ovdje, ovdje mi je dobro, sad. Dobro je, more se. Samo što nije dobra izolacija, popucalo. Donacije? Ne očekujem ništa. Ako kakve donacije bude, da mi daju kakav stančić... Jedino to. A šta ću drugo čekat'? Meni je još koja godina, sine. 76 je već godina meni. Ja nemam ništa. Nemam ja ništa. Žena ima 200 maraka socijale. Eto. I to je to. Da ti ne pričam ništa više. Težak je život. Ali moram živjeti. Lijekove ženi plaćam 106 maraka, njoj samo jedne lijekove. Hajde ti ostani živ. U Foču se neću vratiti, nemam gdje da živim. Niko se ne vraća tamo gdje sam ja. To je šuma, to ne možeš prići. Treba dva dana buldožer da radi da cestu prodere, a ne nešto više. Struje ne bih mogao dobiti, valja to prokopati, sedam kilometara, i stubove udariti.... Sve je to isječeno, sva žica, sve dignuto... Šta ću...

OČEKIVANJA OD PREDSTOJEĆE GODINE


Predsjednica Unije za održivi povratak i integracije – što je bivši Savez izbjeglih i raseljenih, Mirhunisa Zukić, govori o radu u 2009. i očekivanjima od 2010. godine:

„U našem radu bilo je dosta radikalnih promjena – u samom našem nazivu, u pristupu radu i naravno u implementaciji projekata. Po prvi put smo uspjeli da obiđemo 50 opština gdje smo napravili analizu održivog povratka kroz obilazak oko 2700 mjesnih zajednica. Ti susreti i te informacije su od dragocjene vrijednosti i značaja za buduće planiranje, ne samo Ministarstva za ljudska prava, nego i države, koja bi konačno trebala da završi proces održivog povratka. Dakle, godinu smo proveli radno. S druge strane, bili smo veoma aktivni u donošenju važne odluke – da se usvoji Revidirana strategija za implementaciju Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma i Okvirni plan za dovršetak procesa održivog povratka, koji bi, po nama, trebao u 2010. godini biti odrađen sistematski i fazno, harmonično po gradovima. Također smo, po prvi put nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, imali jako puno intervencija na terenu po pitanju nepoštivanja ljudskih prava ljudi koji su po deset godina u svojim domovima, a koji nisu mogli ni kreirati svoje radno mjesto niti imati bilo koju vrstu pomoći. Radi se o povratnicima u gradove. To breme problema ćemo prenijeti u 2010. godinu u nadi da će se primijeniti zakoni koji nas izuzetno dobro štite, a posebno kad su u pitanju manjinski povratci.“


RSE: A kakve su želje za 2010.?

Zukić: Da se u narednom periodu ne desi 2009. godina jer smo dobili veliki bumerang nepoštivanja i nenamjenskog trošenja sredstava za proces povratka. Povratnici su bili uskraćeni, mada je novac bio namijenjen za njih. Jednostavno smo zbunjeni tom politikom, jer se nikada nije radilo da se novac dijeli po nacionalnom ključu ili da se uopšte ne usmjeri u pravcu za što je bio namijenjen.

U 2009. godini se najviše očekivalo od Revidirane strategije za ostvarivanje Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, dokumenta na kojem se dugo radilo i koji je predvidio da se povratak u BiH završi do 2014. godine. Međutim, taj dokument nije uspio dobiti podršku delegata Doma naroda Parlamenarne skupštine BiH. Šta su razlozi, govori ministar za ljudska prava i izbjeglice, Safet Halilović:

"Postoji niz razloga, ali prije svega radi se o jednoj vrsti političkog otpora koji postoji u jednom dijelu političkih opcija unutar Parlamenta BiH. Naime, radi se o tome da je Revidirana strategija Aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma jedan vrlo ozbiljan dokument koji je rađen više od godinu dana uz učešće preko 50 domaćih i međunarodnih institucija i organizacija, ministarstava itd. Rađena je u deset grupa, sa svim aspektima pitanja vezanih za provedbu Aneksa VII, od povratka, preko socijalnih, ekonomskih, zdravstvenih, obrazovnih, sigurnosnih pitanja itd., i sa cijelim setom pitanja vezanih za Aneks VII. Takva Revidirana strategija vjerno odražava ono što sadrži Aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, a Aneks VII upravo govori o tome da je obaveza države da se svim građanima koji su protjerani ili pomjereni na različite načine iz svojih domova, omogući povratak. To je prvo. Država je dužna da osigura uslove za to, a to su finansijska sredstva. Aneks VII spominje i mogućnost opcije da građani koji žele da promjene mjesto predratnog boravka, da ostanu, to mogu da urade, jer je i to njihovo pravo, ali ne više od toga. Takođe, postoji jedna odredba unutar Aneksa VII koja kaže da za one osobe koje nisu u prilici da im se vrati imovina jer je uništena, tu je prije svega o stanovima riječ, a to je tumačenje OHR-a, imaju pravo na nadoknadu. Svi ti aspekti su urađeni unutar Strategije na takav način kako ih akceptira i Aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. Međutim, političke realnosti u BiH su takve kakve jesu. Uz priznavanje obaveze države da se omogući povratak ljudima, a takvih imamo registrovanih 57.000 porodica, ili oko 150.000 osoba po imenu i prezimenu, imamo i jednu grupaciju ljudi, ili političkih opcija, koji uopšte ne žele da se povratak desi! Te opcije se zalažu za tzv. ostanak, ili totalnu kompenzaciju."

DVIJE USPJEŠNE PRIČE

Prva je iz okoline Srebrenice, gdje se vratio čovjek koji je godinama živio u Americi, a druga iz Olovskih Luka.

«Ja sam Nezir Šabanović. 1999. godine otišao sam u Ameriku i tamo sam boravio šest godina. 2005. sam se vratio na svoje ognjište. Dok sam bio u Americi, radio sam i dan i noć da bi nešto stekao, da bih se mogao vratiti u Bosnu. Radio sam teške poslove, radio sam dnevno po 13-14 sati da bih se mogao nešto skučiti, da bih mogao živjeti. Taj rad u Americi mi je dosadio: samo posao, pidžama, krevet – da bih nešto uštedio. Povuklo me da se vratim u svoje rodno mjesto, u selo Trubari, tako da sam to i učinio. Kad sam došao, nije bilo puta, vode, struje, kuća porušena. Sve je bilo uništeno. Imao sam nekih sredstava, hvala Bogu, koje sam zaradio, i nisam čekao ni na Opštinu niti na neku donaciju. Odmah sam renovirao svoju kuću, uselio u nju. Struju nisam imao jedno šest – sedam mjeseci, tražio sam struju od Opštine, nisu ispoštovali. Dali su mi samo kablove za struju, a ja sam sam stubove samostalno kupio, sam kopao i radio. Na svome sam, u svome. Rahat se popije kafa. Čist je zrak, dobra voda. Kasnije sam odlučio da se može i nešto raditi. Uzeo sam stotinjak ovaca koje i danas imam. I UNDP je isto ispoštovao neke stvari koje je obećao. Sarađujemo s UNDP-em. Nigdje se čovjek ne osjeća kao tu. Nadam se da će biti povratka. Boljega."


Prijeratni električar Sreten, sa suprugom Milojkom, u Olovske Luke kod Olova, vratio se 2002. godine. Ni on, ni supruga, prijeratni trgovac, nisu čekali posao u struci. Pronašli su ga sami, potpuno se posvetivši onome što im je prije rata bio hobi: pčelarstvu.

„Bavim se proizvodnjom, u prvom redu meda, matica, polena, propolisa, voska. Gotovo svaki korak rojeva gledam da unovčim da bih bio održiv. I ja i moje pčele.“

Nakon povratka, Pantići su, uz oko 150 pčelinjih društava počeli proizvoditi nadaleko poznati med, a znatno su proširili i paletu proizvoda. Milojka kaže:

„Pravimo propolis kapi, pravim „eliksir života“ - med, polen i propolis pojačavaju imunitet, za bronhitis. To je sve iz košnice, sve je prirodno, nema ništa dodato. Ja bih svakog svog potrošača voljela dovesti da vidi gdje se naše pčele nalaze, u kom dijelu i kakvoj čistoj prirodi.“


A jedan od pčelinjaka, uvjerili smo se, nalazi se na 1.070 m nadmorske visine, u zaista čistoj i netaknutoj prirodi, što predstavlja idealne uslove za razvoj pčelarstva:

„Ovaj naš planinski med, miješan sa šumom, sa livadom, sa kupinom, malinom, borovnicom, proljetnim i jesenjim vrijeskom, normalno da daje najkvalitetnije vrste meda.“

Osim želje i upornosti, ključ uspjeha u ovom poslu leži prije svega u znanju. Pčelarstvo je decenijska tradicija porodice Pantić:

„Poznati smo kao pčelarska porodica. To smo naslijedili. Čak smo 1988. i 1989. godine oborili jugoslovenski rekord u proizvodnji meda.“


Priča o uspješnom povratku, kažu Pantići, ne bi bila kompletna bez dobrih komšija, a za komšije Bošnjake samo riječi hvale:

„Pravi ljudi, pametni ljudi. Uvijek su vodili računa o prijateljima, a pčelari su ljudi koji vole, koji imaju ljubavi.“


Saradnja: Mirsada Ćosić, Fahira Dželilović, Ivan Katavić, Sadik Salimović i Kadir Plećan
  • 16x9 Image

    Gordana Sandić-Hadžihasanović

    Saradnik Radija Slobodna Evropa od 1996. godine. Uređivala emisije posvećene izbjeglim i raseljenim osobama. Među osnivačima prve mreže bosanskohercegovačkih radio stanica i Jutarnjeg programa "Radio 27", što je jedan od zapaženijih projekata RSE. Trenutno uređuje emisiju "Na vratima Evrope", posvećenu evropskim integracijama i obavezama BiH na evropskom putu.

XS
SM
MD
LG