Ne krivite demokratiju za uspon populističkih pokreta

Autor: Philip Stephens, Financial Times (Prevela: Ena Stevanović)

Demokratija je u nevolji. Barack Obama je postao „samo kad bi“ predsjednik, koji bi želio dovesti u red američke financije, uvesti kontrolu na posjedovanje oružja i zatvoriti Guantanamo, ali republikanci i dalje na sve to odgovaraju sa „ne“.

Europski lideri s druge strane Atlantika su oslabljeni ekonomskom krizom.

Populistički pokreti su razotkrili ozbiljne nedostatke demokratskog sistema. Ono što nam je potrebno je okrepljujuća doza autoritarne učinkovitosti.

Ovakvu priču stalno slušam. Pričaju je kineski dužnosnici koji žele naglasiti razliku između odlučnog donošenja odluka u autokratskom Pekingu i sve slabije liberalne demokratije. U drugim dijelovima svijeta, žalosno stanje bogatih nacija raskrinkava neokolonijalističku laž o univerzalnosti zapadnih vrijednosti.

Takve ideje su više nego obmanjujuće. One klasificiraju pritisak sa kojim se suočavaju sve države kao izazov koji se isključivo odnosi na demorkratska društva. I unatoč tome, očajnički eho se uvukao u diskurs izabranih političara. Čelnici oplakuju svoju nemoć. Oni se žale da žive u vremenu anti-politike.

Učiniti „pravu stvar“ je zapravo poziv biračima da ih isključe.

Bilo da se radi o Pokretu pet zvijezda Beppe Grilla u Italiji ili o Britanskoj stranci za neovisnost, vjetar puše u leđa populistima koji se predstavljaju kao patrioti.

Britanska stranka za neovisnost Nigela Faragea je najnoviji pokret u koji su mnogi uskočili. Stranka koju je David Cameron nekoć ismijavao i nazivao „rasistima iz ormara“ je na proteklim lokalnim izborima dobila više od dvadeset posto glasova uz pomoć svoje anti-imigrantske i anti-europske politike. Britanski premijer je sada obavezan donositi zakone koji kojima se isključuju stranci.

Italijanski Pokret pet zvijezda je sve samo ne paralizirao italijansku politiku, ma koliko oksimoronski ova ideja zvučala. U Grčkoj i Mađarskoj postoji tanka linija između desno orjentiranog populizma i fašizma. Francuska anti-islamska Nacionalna fronta je u usponu. Finska ima svoje Prave Fince.

Mađarski premijer Viktor Orban naginje prema homofobnom ekstremizmu pri čemu dnevni red njegove partije Jobbik neugodno podjeća na tridesete godine prošlog stoljeća.

Osim pritužbi izazvanim padom životnog standarda, ono što ujedinjuje ove pokrete je duboko neprijateljstvo prema „vanjskom svijetu“ - Europskoj uniji, silama globalizacije i imigraciji.

Britanci ne žele da im Brisel „šefuje“, Francuzi se ne žele odreći civiliziranog socijalnog modela zbog konkurencije iz Kine. Imigranti koji su uvijek žrtveno jagnje u vrijeme krize su optuženi da oduzimaju radna mjesta i potkopavaju socijalnu i kulturnu koheziju.

Demokratija ponekad zahtijeva kratkoročni kompromis između legitimiteta i učinkovitosti. Republikansko vođstvo se prepalo Tea Party populizma dok gdin Cameron strahuje od utjecaja Stranke za neovisnost na sve stariju i slabiju konzervativnu bazu.

Ako se osvrnemo na događaje u Europi u proteklih nekoliko godina nije teško zamisliti da bi benigni autokrata uradio bolji posao od 27 izabranih vlada kako bi se okončala agonija eurozone. Ne trebamo biti iznenađeni. Često ponavljani opis demokratije kao najgoreg oblika vladavine izuzev svih njenih alternativa dobro oslikava trenutno stanje. Ne mnogo Europljana bi mijenjalo pravo glasa za brza rješenja problema eurozone.

Pogrešno bi bilo zaključiti da zato što je demokratija uzdrmana nacionalizmom, krivica leži u demokratskom sistemu. Postoji nekoliko prozaičnih objašnjenja. Mnogi bi počeli s nedostacima u dizajnu eura, a drugi bi okrivili vjeru u ekonomiju štednje koja je recesiju pretvorila u produženu depresiju.

Međutim, oni koji imaju i najmanji interes za historiju bi se osvrnuli na kvalitet vođstva. Osjedjele glave bi trebale biti oprezne kada žale za proteklim vremenima. Ipak, upoređivati današnje lidere sa europskim posljeratnim gigantima nam daje više od polovice objašnjenja za ovaj nered.

S jedne strane, populisti su na tragu nečega. Tjeskoba i ljutnja europskih birača odražava neuspjeh izabranih vlada. Predsjednici i premijeri su otkrili da stare poluge vlasti više ne rade. Obećanja nisu ispunjena ne zbog malignih namjera, već zato što je kapacitet pojedinih nacija za djelovanje izrazito ograničen.

Ovo nema veze sa slabošću demokratije, niti sa EU ni sa imigrantima. Krivac, ako ga tako možemo nazvati, je globalizacija. Politički mega trend proteklih desetljeća je bilo širenje moći, od država do država i od starih elita do građana.

Ekonomska međuovisnost i bezgranična komunikacija ostavlja vlade da se natječu sa multinacionalnim tvrtkama, sa proliferacijom nevladinih organizacija i vjerskih i etničkih zajednica koje nemaju poštovanja prema državnim granicama. Digitalna revolucija daje moć svima onima koji su nekada bili isključeni iz političkih debata.

Ovo je plodno tlo za politiku pritužbi. To objašnjava paradoks uspona nacionalizma u svijetu u kojem su nacije sve slabije. Privlačnost populističkih pokreta leži u njihovim neiskrenim obećanjima da će zaustaviti svijet i iskočiti iz njega.

Političke i ekonomske pritiske ne osjećaju samo demokratska društva, pitajte Kineze o usponu uličnih demonstracija ili despote s Bliskog Istoka koje se mole da pobjegnu od ustanaka. Što se tiče budućnosti demokratije, ne vidim da će Rusi dozvoliti Vladimiru Putinu da dodatno učvrsti svoju represiju ili da će Egipćani zahtijevati povratak Hosnija Mubaraka.