Dostupni linkovi

Naši životi su TV sapunica u bezbroj epizoda


Igor Galo

Igor Galo je profesionalni je glumac od 1968., kada je snimio svoj prvi film. Ostvarenje "Imam dvije mame i dva tate" otvorilo mu je vrata Pulskog festivala i sedme umjetnosti. Igrao je u više od 70 filmova, među kojima je "Željezni križ" redatelja Sama Packinpacha. Godine 1985. osnovao je udruženje filmskih umjetnika "Histria film".

Subota, 12.7.

Volim ljeto kao što je ovogodišnje. Po noći kiša pada, a po danu sunce i toplo. S mjesta odakle gledam ovaj komadić svijeta sve je zeleno i bujno, a to mjesto je Pula u Istri u Hrvatskoj - u kojoj smo upravo obilježili prvu godinu u EU. Na sve strane lijepe naše se slavilo, svuda pjesma i veselje - ozbiljno vam kažem… ali o tome i našem, hrvatskom veselju drugom prilikom.

A sad, kako sastaviti desetak redaka teksta o ovome danu ... "teškoto", rekli bi Makedonci, al' da probam.

Negdje zorom, probudila me svađa nekih svraka iz obližnje pinete, prvo su se nešto hihotale, čak cvrkutale, da bi započele grdnu dreku da koja će se prije okupati u plitkom kamenom koritu u mom vrtu. Gledam ih i slušam, kako to sve sliči nama ljudima. Samo što perje nije letjelo. Moj psić, kujica Grapa, ljuti se kad joj ptice vršljaju po dvorištu, a pogotovo kad joj se brčkaju u kamenom pojilu za ptice i druge žedne namjernike. I ona bi se svađala, točno zna svoj teritorij i brani ga. Krenu dreka i lajanje... Uglavnom, idila! - gledajući iz našeg ljudskog ugla.

Slavlje Hrvatske reprezentacije, Brazil 2014.
Slavlje Hrvatske reprezentacije, Brazil 2014.

Jutro je prelijepo… Prevarih se i uključih radio i naletih na spot o nekom pivu i HR reprezentaciji u nogometu. Klasična budnica, samo nedostaje "u boj u boj za narod svoj". Izgleda da danas mi Hrvati igramo za treće mjesto na svijetu. Ne igramo ali i da igramo… zar već prije sedam ujutro početi dan s pivom na nacionalnom programu, što je mnogo - baš je puno, bez obzira tko igra i za što!… Što se sve još naziva sportom - pijenje piva i loptanje.

Netko je izračunao da pojedini igrač u toku cijele nogometne utakmice, koja prosječno traje 93-95 minuta (uključujući sudačke nadoknade), ima loptu u nogama, odnosno u dodiru je s loptom, prosječno 60 sekundi, a najbolji igraći kalibra Messija, oko 2 minute - ostatak vremena samo trčkaraju. Kamere TV postaja prate samo loptu, a volio bih vidjeti da na dijelu ekrana pokazuju što igrači rade bez lopte - to bi bilo zabavno. Igrači s loptom ili bez nje, vele statistike, pojedinačno pretrče od 10 - 14 km na utakmici, a i znaju zašto!

Samo što sam započeo prvi dan dnevnika potroših puno više od desetak redaka, a ne spomenuh ni Putina u Havani, ni njegov oprost duga Kubi od sitnih 35 milijardi dolara koji se nakupio u proteklih pedesetak godina od kada Ameri tlače Kubu, ali i drugi pošten svijet svojim demokratskim metodama.

Lako je sad oprostiti toliko dolara kad je dolar na najnižoj razini unazad 15 godina. Mi Hrvati se za toliko para zadužimo u par godina, a oprostiti nam dug neće nitko - samo nam ga reprogramiraju u slijedeću generaciju.

A što tek reći o njegovom neplaniranom slijetanju u Nikaragvu na putu za Argentinu i Brazil. Planira li napraviti neki paralelni "panamski kanal" kroz Nikaragvu?

Šeta Putin po zoni interesa USA - rekao bih. Njima pod nosom okuplja Srednju i južnu Ameriku - dovodi i Kinu i Indiju i Južnu Afriku na "post nogometni" samit u Brazil. BRIKS radi - svijet se gradi. Europska zajednica, kao dokona usidjelica, ljetuje na toplim morima. Nema pojma što će sa sobom, a pogotovo što će sa Ukrajinom, kao što nije znala ni što će s Jugoslavijom ... a mi ionako ne znamo što ćemo sami sa sobom. Nude Ukrajincima predpristupne pregovore i lihvarske kredite MMF-a, pa neka se snalaze. Ukrajina je još jedna zemlja u nizu gdje su religije izdale vjeru. Grijati će se Ukrajinci ove zime, kako stvari stoje, na plinu od američkih škriljaca i to besplatno – samo prijevoz da plate!

Nedjelja, 13.7.

Čini se da su mi želje uslišane. Noćas kiša natapa, a jutro prekrasno, svježe i još osunčano.

U 9.00 sati u Zagrebu je započela ceremonija ustoličenja novog Mitropolita zagrebačko - ljubljanskog, nekad bilo i "vascele Italije", a sad se nešto Italija ne spominje. Pokojni mitropolit Jovan sjedio je u Trstu odakle je pokrivao Italiju, a Ljubljana i Zagreb bili su mu na dohvatu. Doduše to je bilo dok su Srbi i pravoslavci u HR bili glavno zlo mladoj demokratskoj državi. Sad je druga priča, našli smo mi neprijatelje i u svojim redovima. Visoki predstavnici svih konfesija u Hrvatskoj u prisutnosti patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, mitropolita Porfirija i državnih predstavnika Hrvatske i Srbije odaslali su poruke mira, oprosta, razumijevanja…

Ivica Dačić
Ivica Dačić

U uvodu ove svečanosti ministar vanjskih poslova Srbije, Ivica Dačić, jučer je u Dubrovniku osudio napade JNA na grad Dubrovnik. Tko nas bre zavadi, kao pitanje visi u zraku i dalje, a i na njegovom licu umornom od izvinjavanja. Njegova kolegica Vesna Pusić izjavila je da je to "dramatična promjena u odnosima zemalja u regionu ali da se zemlja baš neće zatresti".

Moram citirati prijatelja, pisca Larija Mišnića, koji na tu temu veli: "Trebat će nam godine za pomirenje! Ma kakvi godine, dani su u pitanju".

Vijest prije ove gore navedene bila je da je Brazil popio ne pet lakih komada nego svih deset u zadnje dvije nogometne utakmice. To je, svakako, dobro za nogomet i za cijelu talentiranu Srednju i Južnu Ameriku plus Balkan. Treba nama protestantske kulture drila i stege, te ispravnog stava prema zadanim svetim ciljevima, a ne samo ruke na srcu.

Uz nešto gubitka šarma i romantike - nebo nam je granica… nadaju se budale! Nijemci u Holanđanima imaju rezervne Nijemce, a kao što se zna Nijemci u ovoj igri s 22 igrača i jednom loptom - najčešće pobjeđuju - tako i bi!

Ponedjeljak, 14.7.

Dan poslije Svjetskog nogometnog prvenstva - potop, ali ne u Argentini nego kod mene u Puli. U što se izokrenuše moje želje od prije neki dan - noću kiša - danju sunce. Jutros je u par sati palo na nekim područjima grada Pule preko 150 litara kiše na m2. Inače, kod nas kad padne 50 litara u kratkom vremenu grad dobiva zasluženo, u svom najstrožem centru, nekoliko bazena olimpijskih razmjera. Međutim još uvijek nije zaslužio natkriveni javni bazen upola manjih dimenzija - taj s neba sigurno neće pasti.

Kad se slegne ova voda potražit ću neki ljetni vrganj ili lisičarku, samo moram paziti da me iza grma ne zaskoči šumar HR šuma i ne odere novčano.

Umjesto da država stimulira sakupljanje šumskih plodova, tone gljiva i drugog šumskog blaga truli i propada - koliki su to novčani gubici za ovu jadnu zemlju, nikoga nije briga, ali doma si nećeš ponijeti stručak šparoga ili korpu gljiva dok ti ih ova država ne naplati.

Miro Cerar
Miro Cerar

Nekadašnja braća Slovenci jučer izabrali novu Vladu s novim premijerom Mirom Cerarom mlađim. Otac mu je bio i jugoslavenski i olimpijski prvak na konju s hvataljkama, odlično ga je krotio ali i poštivao tako da su godinama uspješno jahali. Da li će njegov sin pravnim umijećem zauzdati Sloveniju i usmjeriti je u željenom smjeru ili će ona zbaciti svog mladog jahača, vidjeti ćemo… Imam unuka na pol' Slovenca i navijam za mladog Cerara.

Mandatari prošle Vlade Slovenije pozivali su se na "poštenje", pa propadoše… Mladi Cerar je pobijedio zagovarajući uspostavu pravne države u svim segmentima i iskorjenjivanje korupcije i kriminala.

"Nema mita, nema korupcije … pocrkaćemo od gladi", vele zabrinuti s razlogom! Kud ćemo s unukom pitam babu zabrinuto - ne gine mu Kanada! U Sloveniji osuđen bivši premijer Janez Janša za korupciju i tko zna kakva druga zla, kod nas osuđen bivši premijer Sanader za korupciju i tko zna za kakva druga zla, čak i stranka mu osuđena a njihova biračka tijela - "stamena kano klisurina" glasa za svoje vođe! Čini se da je svaka dolazeća generacija bolja od one prethodne barem za jedno zlo!

Utorak, 15.7.

Već zorom - prži. Kukati ćemo za onom kišom, velim samom sebi. Moj unuk Nastja cijelo jutro šljapka s perajama, maskom i disalicom po kući. Obećao sam mu ronjenje, sav je uzbuđen. Moram još nešto obaviti u gradu, pa mu dajem knjigu "Ribe Jadrana", da pogleda kakve ribe možemo naći u moru… i neka ih dobro zapamti kada se vratim da mi pokaže koje ćemo loviti.

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

Pulska zelena tržnica, zajedno s onom zatvorenom jedno je od najljepših mjesta na Jadranskoj obali za kupovinu svježih namirnica, naravno i mjesto susreta sa sugrađanima. Izobilje povrća i sezonskog voća. Motovunske trešnje, kruške iz Kaldira - lubenice iz Ravnih Kotara jesu izvrsne ali i skuplje 20 posto od onih običnih koje su i inače preskupe.

Rasprave s tetama i bakicama uz štandove dodatno me razveseljava. Kakva je ova trava pitam bakicu pokazujući na mladi radić pred njom s istaknutom cijenom od 60 kuna. Uvrijeđeno me pogleda i veli Primo tajo (Prvi rez), nešto najmekše, topi se u ustima… "Hvala", velim. "Idem potražiti drugi ili treći rez radića!" Kući me čeka unuk s gomilom pitanja. Zašto se neke ribe zovu kao životinje : vidi ovčica, vuk, pas, konj, pauk, vrana, a što je fratar… "Deda, kakva je to riba?" Nemam odgovor! "Idemo roniti".

61. izdanje filmskog festivala, odnosno njegov međunarodni program započeo je još u subotu, ali pod kišom. Čini se da će se od večeras filmovi na Kaštelu vrtjeti pod zvjezdanim nebom, program u Areni počinje 19. a tada već netko drugi piše dnevnik.

Srijeda, 16.7.

Već nekoliko godina sakupljam materijale o povijesti pulskog filmskog festivala. Odlazim u Pazin u Državni arhiv gdje ću pokušati naći dokumente o "Prvoj reviji stranog filma" 1953. u Areni i kasnije "Revije domaćeg filma" 1954.

Opće je poznato da je na inicijativu Marijana Rotara, ondašnjeg direktora kino poduzeća Pula, bila pokrenuta "Prva revija stranog filma", ali čisto sumnjam da se to moglo dogoditi bez blagoslova i odluke tadašnje vlasti. U obimnim kutijama dokumenta sa sjednica Narodnog odbora kotara Pula iz 1952/53. godine nisam našao niti jedan dokument koji bi imao za temu film, a kamo li festival filma. Čudno mi je ali se, ipak, nadam da će takvi dokumenti biti u arhivu Narodnog odbora grada Pule. Trebat će mi novi termin od minimalno šest sati prelistavanja prašnjavih dokumenata.

Ilustrativna fotografija
Ilustrativna fotografija

Prvi festival Jugoslavenskog filma zbio se tek 1955. godine kad su Pula i Istra Londonskim memorandumom zvanično pripale Jugoslaviji. Kontinuitet festivala grubo je narušen 1991. godine kad je već započeo prvom jutarnjom projekcijom u festivalskom centru, pa obustavljen odlukom Antuna Vrdoljaka. Slijedeći festival 1992. nije niti održan. 61. Izdanje festivala impresivna je brojka ali nije istinita.

FJIF bio je jedinstven festival u svijetu i neusporediv s bilo kojim drugim, ne vrednujući njegov umjetnički doseg. Gledajući s ove pozicije, uvijek je bio međunarodni - slovenski, hrvatski, crnogorski, makedonski, bosanski, srpski, pa čak i kosovski!

Nažalost, sadašnji festival jedinstven je samo po Areni, sve drugo je isto kao i na stotinama drugih filmskih festivala u okruženju. Večeras ću unuku prikazati film "Imam dvije mame i dva tate" sa 16 mm projektora. Zvuk projektora, role filma koje se vrte i snažan snop svijetla… čarolija su kojoj ni ova cyber djeca ne mogu odoljeti.

Četvrtak, 17.7.

Laknulo nam, pogotovo Predsjedniku Josipoviću, otišla kući najmoćnija žena svijeta - Angela Merkel. Postrojila regionalne lidere u Dubrovniku, rekla im da para ima, ali za ono što Europi treba u našim zemljama. Gospodo, veli Angela, gdje su projekti, ajde živo, živo - pare čekaju… Alo ženo, kud baš sad, ljeto je, vele naši dični lideri, sad su godišnji odmori! Može li to od septembra.

Samo što je završilo jedno prvenstvo, evo drugog. Naši su favoriti na Europskom vaterpolo samitu u Budimpešti. Uvjeti su strašni, vrućine neizdržljive, gore nego u Manausu na Amazoni. Namjerno su nam zakazani termini oko podneva, sunce prži, a vlaga na terenu preko 100 posto - jedva plivamo, vele, pa ako ne prođemo skupinu - znate zbog čega, zbog vlage!

Zastava Hrvatske, još jedna zastava u Evropskom parlamentu
Zastava Hrvatske, još jedna zastava u Evropskom parlamentu

Divno je vidjeti naše nogometaše-udarnike nakon teških brazilskih iskušenja, nema svjetske plaže gdje ne liječe rane, niti jedan se u voljenu Hrvatsku vratio nije, neki ljuti, neki razočarani, a neki shvatili gdje su im prave domovine. Većina niti ne živi u Hrvatskoj, a i hrvatski im je malo težak. Bitte, mogu li - pitanja na njemačkom ili portugalskom. Nismo mi Grci, da odbijemo premije zbog jadnog stanja nacije, naša domovina nije u krizi…

Strava s malezijskim avionom iznad Ukrajine. Podsjeća me na tragediju JAT-ovog aviona oborenog "prijateljskom vatrom" iznad Čehoslovačke.

Čini se da ulazimo u hladnoratovska nadmetanja druge generacije i višeg intenziteta. Civilne žrtve nikad nisu bile vrijedne pažnje, pa neće niti sada. Ukrajinci - tko je tu kome neprijatelj - čeka vas sudbina Jugoslavije?! Pokojni Živojin Pavlović prije više od 40 godina snimio je film "Vidimo se u slijedećem ratu". Kako je bio u pravu!

Petak, 18.7.

Potresne priče i šokantni detalji nesreće malezijskog aviona preplavili su elektronske i tiskane medije. Tročlana britanska obitelj preživjela je pukom srećom jer za nju nije bilo mjesta u avionu, preusmjereni su na drugi let. Njihova sudbina podsjetila me je na tragediju aviona Inex-adria avioprometa i preko 180 poginulih kod Ajaccia na Korzici 1981. U avionu je trebali biti i obitelj Miroslava Cerara ali je pred sam let njegova supruga zbog bolesti otkazala putovanje, spasila svoju obitelj i sačuvala njihova zajedničkog sina za budućeg Slovenskog premijera. To su naši životi, TV sapunica u bezbroj epizoda.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG