U kombiju na putu od granice EU do Lviva, Ukrajinac, koji se školovao u Sjedinjenim Državama, ispitivao me o mojoj obitelji. Rekao sam mu da je moja žena odrasla u Sibiru, ali je rođena u ukrajinskom gradu Dnjepru, koji je tada bio dio Sovjetskog Saveza.
"Dakle, ona je Ukrajinka", rekao mi je.
Muškarac je možda u srednjim dvadesetima i brzo je izgovarao na engleskom. Upoznao sam ga u šatoru "Međunarodne legije" na granici na kojoj se nudila - s natpisom na 12 jezika - pomoć strancima koji se dobrovoljno bore protiv ruske invazije, osjetljiva uloga koja ga je učinila očitom metom za ruske duhove.
Nisam ga pitao za ime, niti je htio otkriti.
"Ne, ona sebe smatra Ruskinjom", rekao sam, osjećajući da sam na klimavim nogama s nekim tko je, izgledao, nestrpljiv da nastavi s temom.
"To je njezin izbor", dodao sam.
"Čudno je da se identificira kao Ruskinja", odgovorio je muškarac, namještajući sunčane naočale. "Oni stvarno nemaju čime biti ponosni."
Zatim je naveo razne aspekte ruske kulture za koje je tvrdio da su, zapravo, samo ukradeni od drugih. Čak su i matrjoške, objasnio je, bile samo loša pljačka japanske tradicije "duše unutar duše".
Bila je to vrsta ružne kulturne nadmoći s kojom se možete susresti na Bliskom istoku ili možda od nekog rasiste koji u 3.00 sata ujutro mrmlja u baru. Voditi razgovor pred strancima u kombiju, prolazeći pored lijepih zelenih sela zapadne Ukrajine, bilo je šokantno iskustvo. Tako ležerna mržnja nešto je novo u Ukrajini i čini se da će trebati generacije da bude poništena.
Bio sam u Ukrajini na zadatku. Zanima me i fotografiranje ratne bijede ili pridruživanje stranim novinarima, ali nekoliko sitnih priča o umjetnosti i izdržljivosti dobilo je zeleno svjetlo i 21. lipnja krenuo sam kopnenim putom od Praga do Ukrajine.
Oko Kijeva, mjesta koja su ruski vojnici zauzeli, a zatim naglo napustili, očišćena su, ali i dalje izgledaju divlje i nepredvidljivo. Na cesti su ostaci spaljenih ruskih uniformi i zahrđale čahure. U jednom kafiću neeksplodirane granate od 30 mm poslužile su kao ukras, a mušterije sjede ispod stropa prošaranim gelerima.
Sprejom ispisane poruke, koje su ostavili okupatori i okupirani, ostavljaju dojam terora invazije.
U Hostomelu, uzvik "Allahu ekber" (Allah je najveći) koji koriste muslimani i tijekom molitve, zajedno s "Ahmat Sila" - poklič čečenskih muslimana odanih Ramzanu Kadirovu - naškraban je narančastom i zelenom bojom na zgradi. Na autocesti koja vodi prema bjeloruskoj granici, netko je izletio na cestu s plavom bojom u spreju kako bi nesvjesne vozače upozorio na opasnosti na cesti. "Bježi, tamo pucaju!" napisali su velikim slovima na pomiješanom ukrajinskom i ruskom pravopisu.
U Irpinu i Buči, u kojima su se prije nekoliko mjeseci dogodili užasni masakri, život se nastavlja pod ljetnim suncem, kao da se ništa loše više ne može dogoditi. Djeca guraju romobile po uređenim parkovima, dok se prijatelji grle i smiješe.
Gledati kako se sve brzo vraća u normalnost podsjetnik je na važnost obljetnica. Ne može se očekivati da će netko beskrajno tugovati, niti se može zaboraviti ubojstvo nevinih. Za sada su spomen-obilježja na stratištima privremena i osnovna.
Možda će jednog dana tu biti kameni i metalni podsjetnici koji će govoriti o tome kako se brzo, čak i elegantno, predgrađe poput Buče može pretvoriti u zonu noćne more u kojoj se trči, ubija ili bude ubijen.
Benzin je rijedak i vrlo tražen resurs. Nakon što su ruske rakete uništile ukrajinske naftne rafinerije i na crnomorskim lukama koje je blokirala ruska mornarica, benzinske postaje su uglavnom prazne, a cijene su postavljene na nulu.
Povremeno se pročuje da jedna od benzinskih crpki ima što prodati pa se brzo formiraju redovi automobila. Tko želi više od maksimalno dozvoljenih 20 litara, mora napuniti, zatim otići na kraj reda i ponovo čekati. Prijatelj mi je rekao da je točenja goriva procedura od traje najmanje tri sata.
U istočnoj Ukrajini, čini se, lakše se diše. Sirene za zračnu uzbunu zavijaju u predgrađima tijekom dana, a konobari oko 20h motre na sat. Sjednete li, bit ćete upozoreni da se restoran zatvara već u 21 sat.
Jedne večeri pokušao sam otputovati iz Dnjepra u grad Petrikivka, koji je poznat po slikarskoj tradiciji. Stigavši minibusom, shvatio sam da sam pogriješio. Jedna mještanka mi je davala upute kako da posjetim određene lokacija i usput ponavljala da se u Dnjepar moram vratiti prije mraka. Njezino upozorenje izazvalo mi je tjeskobu, pa sam odustao od fotografiranja i ravno otišao do najbliže autobusne stanice. Međutim, autobusi su završili za taj dan, a taksisti nisu željeli riskirati s kršenjem noćnog policijskog sata.
Kako se mrak polako spuštao, ispružio sam palac i nadao se najboljem. Misli u glavi nisu prestale pristizati. Bi li ikome bilo stalo do toga da jedan stranac bude opljačkan u istočnoj Ukrajini kada deseci najboljih muškaraca i žena ginu na okolnim frontovima?
Na koncu je žena po imenu Antonina zaustavila Renault, automobil novijeg datuma.
"Dnjepar?", upitao sam kroz prozor.
"Da. A tko si ti?" uzvratila je. "Nisi razbojnik? Nemaš pištolj? Nemaš pušku?"
Otvorio sam torbu, uz osmijeh, da joj pokažem kako imam samo fotoaparat. Bio je to potez zbog kojeg ću kasnije požaliti.
Tijekom brze vožnje uglavnom praznom autocestom vodili smo kratki razgovor na ruskom, i dalje glavnom jeziku koji se koristi u istočnoj Ukrajini. Zatim je iznenada skrenula s autoceste i zaputila nas u industrijsko područje.
"Vjerojatno mislite: 'Zašto idemo ovuda?", upitala je, smijući se.
"Upravo tako", složio sam se uz blagi osmijeh, mašući rukom prema nečemu što je izgledalo kao skladište žita.
Nije prestala voziti. Zatim se okrenula prema meni i rekla: "Osjećam..."
Što god da je osjećala bila je ruska riječ koju nisam znao. Ali po načinu na koji me pogledala, posumnjao sam da sam dobro razumio.
Promijenila je taktiku i pojasnila: "Pa, svi vole seks, zar ne?"
Nisam mogao vjerovati što se događa. Antonina je imala 52 godine, snažna babuška. Kad bi do toga došlo, mogao bih je svladati, ali - je li bila naoružana?
"Samo želim stići u Dnjepar", odgovorio sam.
"Idemo u Dnjepar!", rekla je, dodirujući mi vrat i kosu. Kikotala se mojoj nelagodi.
Ostatak puta mrmljao sam odgovore na taj i taj upit dok sam jednim okom držao kartu. I išli smo Dnjepru, ali seoskom cestom koja je išla paralelno s glavnom autocestom. Možda je htjela izbjeći vojni kontrolni punkt na glavnoj ruti, ali njezino novo dodirivanje, uz čudne nagovještaje seksa, vožnju je učinilo neugodnom.
Kad smo konačno stigli u sjeverno predgrađe Dnjepra, sjetio sam se da sam htio dati nešto novca za gorivo i dao joj 200 grivnji (skoro sedam eura).
"Što veliš na još jednu takvu?", rekla je i iz ruke mi izvukla drugu novčanicu od 200 grivnji.
Nikada se nisam ovako osjećao u opasnosti od kriminala u Ukrajini. Vožnja mi je iskristalizirala već formiranu misao - kada se gotovo svi državni resursi ulože u obranu zemlje i veze koje povezuju društvo počnu popuštati, loši ljudi počnu isplivavati na površinu. Antonina je osjećala slobodu da bude svoja i to nije bilo lijepo.
Ali ako suptilno vođena anarhija izvuče ono najgore iz pojedinih ljudi, dan nakon te vožnje primijetio sam kako druge može pretvoriti u skoro pa anđele.
Vlasnik centra za spašavanje životinja u blizini Dnjepra, Shelter Friend, dopustio mi je da zabilježim prizore velikog broja životinja koje su napustili njihovi vlasnici u bijegu. Odavno se divim skloništu i davao sam donacije, a sada je bila prilika da se iz prve ruke uvjerim u ono što on zaista predstavlja: radnici - od kojih su neki očito imali tešku prošlost - mazili su, čistili i hranili životinje koje bez njih ne bi imale šanse.
Tada sam upoznao Alinu. Nevjerojatno, sjetila se da me vidjela u trgovini u blizini Popasnaje u prosincu 2021., kada sam posjetio prve linije sukoba koji su prethodili invaziji.
Alina je prije mnogo godina mogla pobjeći na Zapad, ali je umjesto toga ostala brinuti o bolesnoj baki, radeći kao prodavačica u trgovini čak i dok su se sukobi odvijali u blizini. Zatim, kada je u veljači počeo sveopći rat, ostala je, skrivajući se kod bake dok je rusko topništvo gađalo njihov grad.
Alina je ostala uz nju čak i kad joj je rečeno da zbog dobi njezine starije rodice nisu prioritet za evakuaciju usred ruske invazije. Naposljetku, pobjegli su pješice i kasnije stigli do Dnjepra -- dokle su, kako mi je rekla Alina, i htjeli doći.
Danas se Alina brine za životinje - neke s teškim invaliditetom, druge traumatizirane ratom - s drugim radnicima i volontera koji su odlučili ostati, čak i dok ih nadlijeću ratni zrakoplovi, a projektili povremeno eksplodiraju u blizini grada Dnjepra.
Uspio sam nakratko osjetiti tjeskobu tamošnjih ljudi. Sirene za zračnu uzbunu na istoku Ukrajine toliko su česte da ih se uglavnom ignorira, ali rano navečer 28. lipnja bio sam na glavnom kolodvoru u Dnjepru, čekajući vlak koji će me odvesti na zapad do Lavova. Pola sata je bilo do polaska. Otišao sam u čekaonicu. Deset minuta kasnije, vojnik me gurnuo u nogu.
"Stranče, ustani", rekao je. "Evo zračnog napada."
Osoblje i vojnici tjerali su ljude u podvožnjak ispod perona. Sve se više ljudi tiskalo u tunel, pogledavajući na satove dok se vrijeme polaska vlaka za Lavov približavalo. Zatim se u daljini začule jake eksplozije. Dvije ruske krstareće rakete pogodile su grad tog dana, događaj koji je mogao biti vijest dana. Ali u brutalnoj novoj stvarnosti čiju režiju potpisuje Kremlj, smrt dvoje civila od projektila jedva da je spomenuta u svjetskim medijima.
Atmosfera u tunelu bila je kao atmosfera olakšanja: projektili su udarili, a nisu nas. Neizvjesnost je završila i za nekoliko minuta su nas pustili da se ukrcamo na vlak.
Ukrajinci su toliko navikli na ultranasilje da se ovaj napad činio poput običnog sudara, sumornog događaja kojemu možete svjedočiti ili proći pored njega. U novoj Ukrajini, život jednostavno ide naprijed.
Facebook Forum