Dostupni linkovi

Tadić i Sanader: sličnosti i razlike


Boris Tadić (levo) i Ivo Sanader (desno)

Tema najnovijeg Mosta bila je sličnosti i razlike između Borisa Tadića i Ive Sanadera, dve centralne figure srpske i hrvatske političke scene. Sagovornici su bili Žarko Puhovski, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Božidar Jakšić, sociolog iz Beograda.

Bilo je reči o tome kolika je moć Borisa Tadića, a kolika Ive Sanadera, zašto je Sanaderu potrebno da se dokazuje kao demokrata, a Tadiću da tvrdo brani nacionalnu poziciju, kakav je odnos Sanadera prema Tuđmanovom nasleđu, a Tadića prema Miloševićevom, o uticaju crkve na njihovu politiku, o odnosu prema susedima, kao i o tome čije savete slušaju.

Omer Karabeg:
Gospodine Puhovski, kolika je moć Ive Sanadera Hrvatskoj. Može li se reći da njegova moć prevazilazi ovlašćenja koja ima premijer u jednoj demokratskoj zemlji?

Žarko Puhovski: Ivo Sanader je imao prije godinu-dvije zaista veliku koncentraciju moći u rukama, ali ništa veću nego što je ima, primjerice, kancelarka Njemačke ili neke druge države koja ima kancelarski model, ili predsjednik talijanske vlade. Naš predsjednik države ima veće ovlasti nego predsjednik države u Italiji ili Njemačkoj, naprimjer, tako da je Mesić uvijek bio u poziciji da premijeru Sanaderu može ograničavati neke poteze. Katkad je to Mesić htio činiti i uspješno je činio, katkad je pokušavao, pa nije uspijevao, a u posljednje vrijeme su oni uglavnom suglasni i time je pozicija Sanaderova nešto jača. Ona je, međutim, s druge strane oslabljena time što se u stranci već počelo govoriti o mogućnosti da Sanader ove jeseni bude kandidatom za predsjednika države i da zapravo napusti ovu poziciju koju drži već pet godina.

Omer Karabeg: Gospodine Jakšiću, kolika je moć Borisa Tadića s obzirom da je on u sadasnjim odnosima snaga u Srbiji mnogo jači od premijera?

Rekao bih da mnogi politički faktori zapravo Borisu Tadiću guraju u ruke moć koja njemu po funkciji ne pripada, a imam utisak da je on čak ne bi ni želio.
Božidar Jakšić:
Boris Tadić očigledno ima veliku moć, ali nisam siguran da ona proizlazi iz njegove želje za moći. Rekao bih prije da mnogi politički faktori zapravo Borisu Tadiću guraju u ruke moć koja njemu po funkciji ne pripada, a imam utisak da je on čak ne bi ni želio. Jednostavno, ti politički faktori žele da u ovoj dubokoj krizi u kojoj se nalazi Srbija imaju nekoga koga će kasnije moći da upotrijebe kao žrtvenog jarca. Za razliku od gospodina Sanadera, za koga predpostavljam da mu moć prija, mislim da predsjedniku Tadiću ne godi količina moći koja mu se trenutno gura u ruke.

Omer Karabeg:
Ali, on je ipak izabrao slabog premijera. Mogao je da postavi jaču ličnost na to mesto, pa se ne bi tolika moć skoncentrisala u njegovim rukama.

Božidar Jakšić: Pitanje je da li je on uopšte birao premijera. Uzmimo da je u tome svakako učestvovao i da ima svoj dio odgovornosti, ali mislim da je u ovom trenutku situacija u Srbiji takva da nam ni nobelovac Džozef Štiglic ne bi mnogo pomogao na mjestu premijera. Kao što je Tadiću moć gurnuta u ruke, bojim se da je i za premijera izabran čovjek koji bi se kasnije mogao optužiti za čitav niz neuspjeha.

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, gde biste smestili Sanadera u političkom spektru u Hrvatskoj?

Žarko Puhovski: Ivo Sanader je neko ko pripada umjerenoj desnici i to je nešto što ni po čemu nije specifično za Hrvatsku, to je pojava koja je vrlo raširena na njemačkom jezičkom području, pa i u drugim evropskim državama. Specifično je to što se u Hrvatskoj veoma rijetko pojavljuje nešto što bi se moglo nazvati umjerenom ili civiliziranom desnicom jer smo uglavnom na sceni imali radikalne desničare. On je doveo političku desnicu do razine političke pristojnosti, odnosno uveo je pristojnost u desnicu.

Omer Karabeg: Gospodine Jakšiću, gde biste smestili Tadića i njegovu Demokratsku partiju? Imam utisak da se Tadić, da bi učvrstio svoju poziciju, trudi da pokrije što veći prostor političke scene u Srbiji, od levog centra do konzervativne desnice.

Pozicija prema Kosovu, koju Tadić sada zastupa, po mom mišljenju, je kontraproduktivna. Ona nije u intresu ni Srba, ni Srbije i zaslužuje najoštriju kritiku.
Božidar Jakšić:
Da, to ste u pravu. Naime, zanimljivo je da se politički putevi Sanadera i Tadića ukrštaju. Oni su zapravo počeli sa suprotnih pozicija. Sanader je startovao kao tvrdokorni nacionalist, a Tadić je odrastao u jednom, rekao bih, ateističkom i socijalističkom miljeu. Sanaderu je bilo potrebno da se dokazuje kao demokrat, a Tadiću da, zapravo iz nužde, dokazuje da je nacionalist i da vrlo tvrdo brani nacionalističku poziciju. Dakle, i jedan i drugi u ovom trenutku zastupaju nešto što nije izvorno njihova pozicija. Pozicija prema Kosovu, koju Tadić sada zastupa, po mom mišljenju, je kontraproduktivna. Ona nije u intresu ni Srba, ni Srbije i zaslužuje najoštriju kritiku.

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, da li se slažete sa konstatacijom da je Sanader krenuo od desna prema centru, a Tadić od leve pozicije ka desnoj?

Donošenje odluka je kod Sanadera možda čak centraliziranije nego što je to bilo kod Tuđmana. U doba Tuđmana ljudi kao Šušak i Manolić bili su više-manje samostalni, dok danas u Sanaderovoj vladi nitko nema ni „s“ od samostalnosti.
Žarko Puhovski:
Dakako. To su nedvojbene činjenice. Ja obojicu poznam. Borisa Tadića poznam osobno od njegove trinaeste, četrnaeste godine, a Ivu Sanadera već dvadeset godina. Razlika je u tome što je Sanader svoju poziciju uspostavio u suprotnosti spram svojega prethodnika u stranci Franje Tuđmana, dok se od Tadića očekivalo da nastavi ono što je njegov prethodnik Đinđić učinio. Sanader je doslovce izdao tradiciju iz koje je došao, dok je, po mojem sudu, Tadić nastavio pragmatičku poziciju koju je Đinđić uveo u politiku, a koja je bila suprotstavljena radikalnome nacionalizmu, odnosno Miloševićevoj primitivnoj verziji socijalnacionalizma i Koštuničinoj pravoslavnoj varijanti. Đinđić je na neki način bio doista posebna figura u srpskoj politici. On je nastojao da civilizira političku scenu u Srbiji, uloga koju, po mom sudu, ima Sanader u Hrvatskoj. Tuđman je, nastavivši na onu komunističku i predkomunističku, dakle ustašku tradiciju nedemokratskog postupanja, djelovao kao autoritarni predsjednik od čega se Sanader svjetonazorski i ponašanjem uspio jako udaljiti. Međutim, donošenje odluka je kod Sanadera možda čak centraliziranije nego što je to bilo kod Tuđmana. U doba Tuđmana ljudi kao Šušak i Manolić bili su više-manje samostalni, dok danas u Sanaderovoj vladi nitko nema ni „s“ od samostalnosti.

Božidar Jakšić: Sanader je došao na čelnu poziciju u Hrvatskoj u biološkom procesu naslijeđivanja Tuđmanove politike, a Tadić je izbio u prvi plan nakon jednog tragičnog ubistva i to ubistva koje su, koliko je sada poznato, izvršili predstavnici državnog odreda smrti. To je jako bitna činjenica koja se zanemaruje. Djinđića nisu likvidirali nikakvi kriminalni klanovi nego politički odred smrti. Tadić je u toj dramatičnoj situaciji izbio u prvi plan i naravno da je pokušao i pokušava da nastavi Đinđićevu politiku, ali, bojim se, bez one Đinđićeve harizme. Tadić sada pokušava da svojom ležernošću i iskrenošću upristoji srpsku političku scenu. Međutim, na toj sceni je toliko arogantnog primitivizma da mu to veoma teško uspijeva.

Omer Karabeg: Gospodine Jakšiću, kakav je odnos Tadića prema Miloševićevom nasleđu? Tu mislim pre svega na činjenicu da je uzeo za svog koalicionog partnera Miloševićevu Socijalističku partiju.

Božidar Jakšić: Pa jeste, samo to više nije Miloševićeva Socijalistička partija. Politika Ivice Dačića i politika Miloševića - to su potpuno različite stvari. U krajnjoj liniji ne treba zaboraviti da je u Srbiji tradicija da se veliki broj ljudi, koji se pojavljuju u javnom životu, uvijek okreće prema onome ko trenutno ima vlast. Tako je i veliki broj Miloševićevih socijalista prešao u Koštuničinu Demokratsku stranku Srbije kada je Koštunica imao vlast. Sada oni prelaze i kod Tadića.

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, kako biste označili Sanaderov odnos prema susedima?

Došlo je do nezamislivog paradoksa, do nečega što bi prije nekoliko godina bilo znanstvena fantastika - da su danas u Hrvatskoj Srbi mnogo prihvatljiviji nego li, recimo, Slovenci.
Žarko Puhovski:
Došlo je do nezamislivog paradoksa, do nečega što bi prije nekoliko godina bilo znanstvena fantastika - da su danas u Hrvatskoj Srbi mnogo prihvatljiviji nego li, recimo, Slovenci, da je Hrvatska ušla u Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda sa glasom Srbije, dok je Slovenija bila suzdržana. Dakle, dogodio se jedan potpuni obrat u kojemu su odnosi sa Srbijom, bez obzira na zahlađivanje zbog priznavanja Kosova, koje je ipak, ja mislim, prolazne naravi, puno bolji nego što bi se moglo očekivati, a odnosi sa Slovenijom su još lošiji nego što su bili u vrijeme Sanaderova prethodnika Ivice Račana, a oni su bili relativno dobri u vrijeme Tuđmana jer je to bilo vrijeme rata kad se ipak držala neka vrst zajedničke fronte između Hrvata i Slovenaca. To znači sljedeće. Sanader je nastavio loš trend svojeg prethodnika Račana u odnosu na Slovence, dok je istovremeno dopustio neku vrst socijalne potrebe normaliziranja odnosa sa Srbima, doslovce od kriminalaca, preko policajaca do turističkih i privrednih funkcionara. Taj kontakt se zaista jako razmahao posljednjih godina. Pojavljuju se tu i tamo nekakvi nacionalistički ispadi koji su drugorazredni. U ovom trenutku, ponavljam još jednom, animozitet spram Slovenije je neusporedivo jači nego animozitet prema Srbiji.

Omer Karabeg: Gospodine Jakšiću, kako gledate na Tadićevu politiku prema susedima?

Božidar Jakšić:
Ne gledam najbolje jer, kada su Crna Gora i Makedonija priznale Kosovo, Srbija je protjerala ambasadore Crne Gore i Makedonije, što je, po meni, bila politička glupost i osionost non plus ultra. Ako ta mjera nije primjenjena prema drugim zemljama koje su priznale Kosovo, onda je sramota da se to uradi sa Crnom Gorom i Makedonijom. Koliko vidim, Tadić sada pokušava nekom tihom diplomatijom da tu stvar na neki način sanira, ali bojim se da ministar inostranih poslova, koji vjerovatno ne radi bez dogovora sa Tadićem, smatra da će mu daleko veći politički poeni pasti u krilo ako bude oštar prema Crnoj Gori i Makedoniji jer vodi računa samo o unutrašnjem javnom mnijenju, a ne o ugledu Srbije u svijetu. To što Tadić trpi jednu takvu političku opciju - mislim da je potpuno pogrešno.

Omer Karabeg: A ne čini li vam se da je Tadić ustvari prihvatio Koštunicinu politiku prema Kosovu i da mu to strašno vezuje ruke, ne samo u odnosima sa susedima nego i u spoljnoj politici i odnosu prema Evropskoj Uniji?

Lav Trocki je bio novinski izvještač za vrijeme Balkanskih ratova i, kada je srpska vojska ušla na Kosovo, napisao je rečenicu: “Srbija je zadobila Kosovo, ali je i dobila mlinski kamen na vratu svog razvitka“.
Božidar Jakšić: Ma, nije to ni Koštunicina politika. To je politika i Miloševića i radikala i svih ostalih, uključujući i nacionaliste u redovima Demokratske partije. To je izraz jedne opšte političke atmosfere koja je na neki način bolesna. Nesreća je u tome što se tom mantrom strogosti prema nekim susjedima i nepolitičkim izjavama da Srbija nikada neće priznati Kosovo ograničava svaka perspektiva Srbije da postane normalna evropska zemlja. Znate, Lav Trocki je bio novinski izvještač za vrijeme Balkanskih ratova i, kada je srpska vojska ušla na Kosovo, napisao je rečenicu: “Srbija je zadobila Kosovo, ali je i dobila mlinski kamen na vratu svog razvitka“. Imam utisak da je njegov biograf Isak Dojčer bio u pravu kad je Trockog nazvao prorokom jer to proročanstvo i danas pritišće Srbiju. Tog kamena oko vrata mora se odreći i Tadić i svako ko hoće da od Srbije napravi modernu i prosperitetnu državu.

Omer Karabeg: Crkva danas ima izuzetno važnu ulogu i u Srbiji i u Hrvatskoj. Gospodine Puhovski, kako se Ivo Sanader odnosi pema Katoličkoj crkvi?

Žarko Puhovski, profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu: "Sanader nastavlja ono što su svi premijeri, odnosno političke vođe u Hrvatskoj, činili, a to je odnos spram crkve pun strahopoštovanja, a, s druge strane, upravo zato što je kršćanski demokrat, on je ponekad malo otporniji na neke zahtjeve crkve."
Žarko Puhovski:
Pragmatički. S obzirom da je njegova stranka kršćansko-demokratske orijentacije on bi po programskoj logici morao sa vodstvom Katoličke crkve formalno biti bliži nego što je to sada slučaj. S druge strane, po čitavom nizu simboličkih gesta vidi se da se je crkva penetrirala u sve pore svakidašnjeg života - od financiranja, preko vjeronauka u školama, do nazočnosti svećenstva kod otvaranja svakog javnog objekta kojeg oni moraju blagosloviti, od autoputa do javnog WC-a. Tu imamo dvije politike. S jedne strane, Sanader nastavlja ono što su svi premijeri, odnosno političke vođe u Hrvatskoj, činili, a to je odnos spram crkve pun strahopoštovanja, a, s druge strane, upravo zato što je kršćanski demokrat, on je ponekad malo otporniji na neke zahtjeve crkve, tako da je, recimo, tek nakon dobre tri godine insistiranja prihvatio zakon kojim se zaustavlja rad nedjeljom, odbio je bilo kakvu raspravu o zabrani pobačaja, nije dao crkvi za pravo kad se radi o zakonu o diskriminaciji koji je crkva vidjela kao nekakvu vrst pokušaja da se homoseksualce na velika vrata uvede u javni život. Istovremeno, očito je da postoji danonoćni kontakt i jako dobre veze sa Katoličkom crkvom.

Omer Karabeg: Gospodine Jakšiću, koliki je uticaj Srpske pravoslavne crkve na politiku Borisa Tadića?

Božidar Jakšić, sociolog iz Beograda: "Mislim da Srpska akademija nauka nema neki veliki uticaj na politiku u Srbiji, da je to jedna velika ljuštura u kojoj čuči jedna velika praznina. Pojedini akademici, kao su Dobrica Ćosić ili Matija Bećković, neki uticaj vjerovatno imaju, a koliki je on, to je teško odrediti."
Božidar Jakšić:
Mislim da je uticaj veliki, ali treba imati u vidu jednu specifičnost da u Srbiji djeluju i neke druge tradicionalne crkve i vjerske zajednice, prije svega Katolička crkva i Islamska vjerska zajednica, tako da je situacija u Srbiji nešto drukčija, ali je očigledno da je klerikalizacija javnog života proces koji traje već više decenija i da donosi negativne rezultate. Tadić se u toj situaciji, moram reći, dosta dobro nosi i pokušava da demfuje tu zaista veliku političku snagu Srpske pravoslavne crkve i tradicionalnih vjerskih zajednica. Koliko će u tome uspjeti ostaje da se vidi iz jednostavnog razloga što veliki broj konzervativnih političkih stranaka itekako koristi novostečenu političku moć crkve.

Omer Karabeg: Gospodine Jakšiću, ko su najbliži saradnici Borisa Tadića, čije savete on sluša?

Božidar Jakšić:
To ja zaista ne znam. Zna se ko su mu formalni savjetnici, a ko su oni iza scene, to je dosta teško dokučivo. U krajnjoj liniji teško je dokučivo ko savjetuje savjetnicima šta će predlagati Borisu Tadiću. To je labirint u koji ja ni na koji način ne bih ulazio, a bojim se da ni savjetnici, sudeći po potezima koji se u Srbiji vuku, ne obavljaju svoj posao u interesu javnog dobra.

Omer Karabeg: Koliki uticaj na Tadića ima Srpska akademija nauka i krug oko Dobrice Ćosića s obzirom da je on nedavno uzeo u zaštitu Ćosića kada su dve nevladine organizacije podnele tužbu protiv njega zbog izazivanja nacionalne mržnje povodom njegove izjave da su Albanci socijalni, politički i moralni talog Balkana ?

Božidar Jakšić: Ja sam napravio dosta obiman tekst o stanju u Srpskoj akademiji nauka i mislim da ona nema neki veliki uticaj na politiku u Srbiji, da je to jedna velika ljuštura u kojoj čuči jedna velika praznina. Pojedini akademici, kao su Dobrica Ćosić ili Matija Bećković, neki uticaj vjerovatno imaju, a koliki je on, to je teško odrediti. To je neki, da tako kažem, minuli rad, to su neke veze i neka poznanstva koja su sada manje-više presahla i mislim da će ti grlati akademici imati sve manji uticaj, kao što već sada imaju sve manji ugled u Srbiji.

Omer Karabeg: Ali moram da kažem da je javna odbrana Dobrice Ćosića povodom pomenute tužbe bila tako snažna kao da je ne znam kakva vlast stajala iza nje.

Božidar Jakšić: Tu ste u pravu. Pogotovu su bila glasna udruženja književnika, ali, kao što znate, ta udruženja ni do sada nisu usrećila svoje države, ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u Bosni. Čini se da je ta žestoka odbrana Ćosića kao uglednog književnika više dug prema njegovom minulom radu nego što bi on danas predstavljao neku snažnu figuru na javnoj sceni. A izjava, koju je Ćosić dao o Albancima, zaista mu ne služi na čast i zaista zaslužuje svaku osudu.

Omer Karabeg: Gospodine Puhovski, ko su glavni savetnici Sanadera? Čije savete on sluša?

Sanader u osnovi djeluje sam. On prije svega sluša savjete koji dolaze iz inozemstva, iz Njemačke i Austrije, od njegovih sponzora, njemačkih i austrijskih kršćanskih demokrata.
Žarko Puhovski:
Sanader u osnovi djeluje sam. On prije svega sluša savjete koji dolaze iz inozemstva, iz Njemačke i Austrije, od njegovih sponzora, njemačkih i austrijskih kršćanskih demokrata. U Hrvatskoj on o politici ozbiljno razgovara sa svojim prijateljem i ministrom Biškupićem, sa svojom suprugom i sa svojim savjetnikom za medije. To su, mislim, jedine osobe s kojima on o politici razgovara. Svima drugima zapravo izdaje naloge i ne prihvaća ih kao ravnopravne sugovornike. On je, naravno, prinuđen razgovarati sa Mesićem na ravnopravnoj nozi s obzirom na diobu vlasti u hrvatskom ustavu, ali ne vjerujem da Mesić utječe na njegove stavove, dok, recimo, gospodin Biškupić doista utječe. Međutim, broj ljudi koje on zaista sluša je veoma malen.

Omer Karabeg: I na kraju, u zaključku, koje su sličnosti, a koje razlike, između Borisa Tadića i Ive Sanadera?

Mislim da i jedan i drugi igraju uloge koje im ne pripadaju. Sanader mora da dokazuje svoju hrišćansku demokratičnost, a Tadić svoju tvrdu odbranu srpske nacionalne pozicije.
Božidar Jakšić:
Mislim da i jedan i drugi igraju uloge koje im ne pripadaju. Sanader mora da dokazuje svoju hrišćansku demokratičnost, a Tadić svoju tvrdu odbranu srpske nacionalne pozicije. Kad je reč o razlikama, u Hrvatskoj je bilo nedoumica oko nekih lukrativnih stvari koje se tiču gospodina Sanadera, na primjer ta priča o satovima, dok takvih priča za Tadića u Srbiji nema. Dalje, Tadićeva politika je izložena daleko žešćoj kritici od strane političkih suparnika nego što je to slučaj sa Sanaderovom politikom. Pomenuo bih još jednu razliku. Sanader je uspio da neke važne stvari uradi za Hrvatsku: Hrvatska je kandidat za člana Evropske unije, postala je članica NATO pakta, a i u ovoj svjetskoj ekonomskoj krizi ima zlata vrijedan resurs, to je turizam koji će uvijek donositi značajan prihod. Za razliku od Hrvatske Srbija apsolutno zaostaje na putu ka Evropskoj uniji, ne samo zbog Kosova nego iz drugih razloga, zbog veza sa Istokom. Bojim se da će zaostajati sve više, posebno u ekonomskom pogledu, tako da je Tadićeva pozicija teža od Sanaderove i on će imati daleko veće poteškoće nego što će ih imati Sanader.

Spomenuli smo dvije sličnosti. Prva je što obojica prelaze s jedne strane političkog spektra na drugu, a druga je što obojica imaju, tako da kažem, civilizacijsku funkciju u lokalnim političkim zajednicama.
Žarko Puhovski:
Spomenuli smo dvije sličnosti. Prva je što obojica prelaze s jedne strane političkog spektra na drugu, a druga je što obojica imaju, tako da kažem, civilizacijsku funkciju u lokalnim političkim zajednicama. Razlika je u tome, to je maločas kolega Jakšić rekao, što je u Hrvatskoj oporba Sanaderu mnogo slabija nego ona koja u Srbiji u političkom smislu radi Tadiću o glavi. Ja mislim da je velika razlika i u tomu što Sanader, potencijalno govoreći, ima mnogo slabiju poziciju u svojoj stranci nego li gospodin Tadić u svojoj, iako on u ovom trenutku još uvijek uspijeva blokirati sve pokušaje da se njegov autoritet dovede u pitanje. Zbog toga što je sve odlučivanje koncentrirao na sebe, na svoju osobu, on je sebe u toj mjeri iscrpio da danas više ne može, ili barem ne onom lakoćom kakvu je prije pokazivao, kontrolirati tu veliku količinu političke moći koja mu se nalazi u rukama.
  • 16x9 Image

    Omer Karabeg

    Novinar RSE od osnivanja Balkanskog servisa. Marta 1994. pokrenuo emisiju "Most" s namerom da uspostavlja ratom pokidane veze između ljudi sa prostora bivše Jugoslavije. Dobitnik je nagrade "Jug Grizelj" Nezavisnog udruženje novinara Srbije (NUNS) i nagrade "Erhard Busek" Medijske organizacije Jugoistočne Evrope (SEEMO).

XS
SM
MD
LG