U Mostu Radija Slobodna Evropa vođena je polemika o tome zašto se u Bosni i Hercegovini ne primjenjuje Zakon o zabrani negiranja genocida.
Sagovornici su bili Mirsad Tokača, direktor Istraživačko-dokumentacionog centra iz Sarajeva, i Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava sa sjedištem u Bijeljini.
Polemisalo se o tome zašto za godinu i po dana, otkako postoji taj zakon, tužioci nisu podigli nijednu optužnicu iako je bilo više od 50 prijava za negiranje genocida u Srebrenici, da li su razlozi politički ili je taj zakon, koji je nametnuo bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko, od početka bio osuđen na propast, i kako Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, uporno nekažnjeno negira genocid u Srebrenici.
Razgovaralo se i o tome kako je tužilac javnu izjavu Radovana Kovačevića, savjetnika Milorada Dodika, o tome da se u Srebrenici nije dogodio genocid protumačio kao njegovo lično mišljenje kojim nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja i da zato ne podliježe kažnjavanju, može li se dokazati da negiranje genocida podstiče nasilje, da li se pojedine izjave o negiranju genocida mogu tumačiti kao sloboda govora, kolika je kontrola političara u Bosni i Hercegovini nad pravosuđem, kao i o tome da li će Zakon o zabrani negiranja genocida ostati mrtvo slovo na papiru.
Omer Karabeg: Prošlo je više od godinu i po dana otkako je bivši visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu Valentin Inzko nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida. Inzko je, koristeći svoja ovlaštenja, to uradio zato što nije bilo moguće da takav zakon bude izglasan u parlamentu.
Od tada do danas nije podignuta nijedna optužnica iako je bilo više od 50 prijava za negiranje srebreničkog genocida. Tužioci su do sada odbacili oko 30 takvih prijava i nisu podigli nijednu optužnicu. U čemu je problem, da li je zakon tako loš?
Mirsad Tokača: Zakon uopšte nije loš. Tužioci ne rade svoj posao. Oni pokušavaju da se iz cijele te priče izvuku. Nije Inzko taj zakon donio slučajno. Radi se o procesu koji već skoro dvadesetak godina traje u cijeloj Evropi. Vijeće Evropske unije je 2008. preporučilo članicama unije da u svoje krivično zakonodavstvo ugrade odredbe kojima će se kažnjavati negiranje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Naši tužioci treba da rade svoj posao.
Zakon je vrlo jasan. Tu nema nikakve dileme. Taj zakon se ne odnosi samo na srebrenički genocid već i na Jasenovac, Holokaust i sve ratne zločine tokom Drugog svjetskog rata. Zakon govori o javnom poricanju, grubom umanjivanju i pokušaju opravdavanja zločina što bi, kako piše u zakonu, moglo prouzrokovati mržnju i nasilje.
Dakle, ako negirate genocid koji je učinjen protiv određene etničke grupe i koji je dokazan u sudskom postupku, a to je naš slučaj, stvarate ambijent u kome može doći do mržnje i nasilja.
Branko Todorović: Kad je Inzko nametnuo taj zakon prije nego što je otišao sa funkcije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, na kojoj je proveo više od 10 godina, svima je bilo jasno da se radi o ciničnoj želji da se pokriju godine nerada. Jer svih tih godina Inzko, zajedno sa međunarodnom zajednicom koja je stajala iza njega, nije napravio nijedan ozbiljan korak.
Međunarodna zajednica u Bosni i Hercegovini, koja je imala ogromna ovlaštenja u pogledu pomirenja, izgradnje povjerenja, pa i zabrane negiranja ratnih zločina i genocida, nije uradila ništa. Ja ne bih optuživao Tužilaštvo. Mnogi ljudi u Tužilaštvu i pravosuđu su svjesni da ovaj zakon nije dovoljan okvir da bi mogli nekoga optužiti i osuditi zbog negiranja genocida.
Nametanjem zakona nekoliko dana prije odlaska sa funkcije Valentin Inzko se na ciničan način nasmijao svima nama u Bosni i Hercegovini, prvenstveno žrtvama. Tokom godinu i po dana od nametanja zakona pokazalo se da je on u praksi neupotrebljiv. I takav će ostati. Zašto? Prvo, taj zakon sam po sebi nije dobar.
Drugo, otvara niz pitanja o slobodi mišljenja i govora i treće - bosanskohercegovačko pravosuđe je u takvom stanju da nije sposobno da se bavi mnogo lakšim pitanjima nego što je negiranje genocida. Tako da ne očekujem da će bilo koga procesuirati.
Ratni zločinci u parlamentu
Mirsad Tokača: Teško se složiti sa tvrdnjom da je ovaj zakon neprovodiv. Neprovodivo je ono što nećete da provedete. Zašto Tužilaštvo nije makar s jednom optužnicom izašlo pred sud, pa da sud kaže svoje? Nedavno je glavni tužilac BiH gospodin Milanko Kajganić rekao kako je vrlo teško dokazati slučajeve negiranja genocida jer nema sudske prakse. Pa, kako će postojati sudska praksa ako Tužilaštvo ne pripremi slučaj i ne stavi ga pred sud.
Slažem se da je Inzko dugo čekao. Ali čekao je da naši akteri nešto urade. Godinama se u parlamentu postavljalo pitanje donošenja zakona o zabrani negiranja genocida. Kako ćete donijeti takav zakon kada u parlamentarnim klupama sjede oni koji su na razne načine podržavali genocid, pa čak u njemu i učestvovali.
Čak i da nema zakona, visoki predstavnici su imali ovlaštenja da mogu smijeniti sa funkcije one koji negiraju genocid. Dakle, postojali su instrumenti da se spriječi negiranje genocida, ali bojim se da nije bilo političke volje.
Oni koji su preživjeli genocid očekivali su da će, nakon donošenja Zakona o zabrani negiranja genocida, Tužilaštvo raditi svoj posao. Jasno je da ne radi, ali će prije ili kasnije - bilo pod pritiskom međunarodnih faktora, bilo pod pritiskom žrtava - morati početi da radi.
Branko Todorović: Treba postaviti pitanje zašto Ured visokog predstavnika nije nametnuo zakon o lustraciji. Bilo bi dragocjeno da je to urađeno u periodu do 2000. godine. To bi značilo da ratni zločinci ne mogu biti u parlamentima, niti u institucijama odakle mogu da opstruišu procese koji su važni i za žrtve i za društvo u Bosni i Hercegovini. Umjesto toga, međunarodna zajednica je veliki broj ratnih zločinaca uzela kao relevantne političke i društvene partnere.
Helsinški odbor je u proteklih dvadesetak godina često upozoravao na neprihvatljivu praksu da u lokalnim organima vlasti, parlamentima, policiji i vojsci imamo ljude koji su bili učesnici u ratnim zločinima i koji se pominju u haškim presudama.
Međunarodna zajednica je napravila neshvatljivu grešku vjerovatno vođena nekim svojim političkim interesima. Da je htjela da se ozbiljno bavi ozdravljenjem bosanskohercegovačkog društva, ne bi zločince uzimala kao političke partnere.
Evo, i danas na čelu Narodne skupštine Republike Srpske nalazi se Nenad Stevandić, čovjek koga mnogi optužuju za stvari koje su se dešavale 1992-1996. godine. Sve to govori o licemjerstvu i cinizmu međunarodne zajednice.
Mirsad Tokača: Gospodin Todorović je u pravu kad govori o lustraciji. Ljudi koji su na različite načine učestvovali u činjenju ili podržavanju zločina morali su biti izbačeni iz svih izbornih procesa i sa važnih državnih funkcija. Da je to urađeno na vrijeme, ne bi nam bio potreban Inzko jer bi zakon o zabrani negiranja genocida bio donijet u parlamentu.
- Ne propustite pogledati: Srebrenica: Dokumentovani genocid | Genocid u tri čina
Dodik i genocid
Omer Karabeg: Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, uporno negira genocid. On je to uradio i prije nekoliko dana kada je izjavio da se u Srebrenici nije dogodio genocid i da to svi znaju. Da li je Tužilaštvo trebalo da reaguje s obzirom da takve izjave dolaze od najvišeg funkcionera koji ima veliki uticaj na javno mnjenje?
Branko Todorović: To pitanje treba uputiti Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Inače, ne samo Milorad Dodik, nego mnogi političari u Bosni i Hercegovini su u posljednjih desetak godina predano radili na urušavanje bosanskohercegovačkih institucija.
Politički vrh je u potpunosti stavio pod kontrolu i sud, i tužilaštvo, i sigurnosne, i policijske službe. Onog trenutka kada su to postigli, oni više nisu morali da budu zabrinuti zbog bilo kog zakona, ne samo zbog Zakona o zabrani negiranja genocida, nego i zbog zakona koji se tiču korupcije i zloupotrebe vlasti.
Druga stvar koju su uradili je da su međunarodnu zajednicu u Bosni i Hercegovini sveli na karikaturalnu pojavu koja kao nešto radi, a u suštini niti šta radi, niti šta ozbiljno može da uradi. To je nešto o čemu bi predstavnici međunarodne zajednice trebalo da razgovaraju na najvišem nivou.
Ako je međunarodna zajednica ovdje postala samo dekor, onda je došlo vrijeme da upravljanje zemlje prepuste tim ljudima ma kakvi oni bili.
Mirsad Tokača: Tužilaštvo je ne samo trebalo, nego i moralo da reagira na Dodikove izjave. I ne samo na Dodikove. Ako imate 50 ili ne znam koliko prijava, a niti jedne optužnice, pa nisu valjda sve te prijave bile bez osnova. Naši tužioci se žale da nema policijskih dojava o negiranju genocida, pa ne treba policija da im sve uradi.
Ja sam godinama radio sa tužiocima Haškog tribunala. Oni nisu čekali da im neko drugi uradi njihov posao, nego su sami istraživali, odlazili na teren, gradili slučaj. Ako neko, ne jedanput ili dvaput, nego godinama javno negira genocid, treba samo skupiti sve te izjave, izaći pred sud, pa neka sud odluči ima li dovoljno dokaza ili ne. Ali oni ne rade svoj posao.
Omer Karabeg: A da li su dobili instrukciju da ne rade svoj posao?
Mirsad Tokača: E, to je već nešto drugo. O tome neću da raspravljam jer ne znam. Ali je indikativno da oni ne rade na slučajevima negiranja genocida. Da li zato što su pod pritiskom, da li zbog nečijeg signala, da li zbog nekog interesa - neću u to da ulazim.
Činjenica je da tih predmeta nema pred sudovima. Žrtve su vrlo nervozne. Hoćemo li čekati da isfrustrirane žrtve, ljudi koji su prepatili strašne stvari i izgubili cijele porodice, naprave nešto. Ja se toga bojim.
Glavni tužilac
Omer Karabeg: Milanko Kajganić, glavni tužilac Bosne i Hercegovine, kaže da, kad je riječ o negiranju genocida, treba pronaći sredinu između slobode govora u krivičnog djela. Mogu li se neke izjave o negiranju genocida u Srebrenici tumačiti kao sloboda govora?
Branko Todorović: To je pitanje o kome vrhunski pravnici u svijetu mogu da raspravljaju danima i nikada neće utvrditi pravu istinu. To je neka vrsta izgovora koji mi često čujemo. Nedavno smo imali priliku da čujemo glavnog tužioca koji je rekao kako oni mnogo više očekuju od policijskih agencija, ali da u institucijama ne postoji dobra saradnja.
Politički lideri već godinama na ključna mjesta u pravosuđu dovode ili poslušne ljude koji će im čuvati leđa i pokrivati njihov kriminal ili potpuno nesposobne koji se ne razumiju u svoj posao, pa nikoga neće procesuirati. Ako u slučaju Zakona o zabrani negiranja genocida za godinu i po dana nije urađeno ništa ozbiljno, onda se odgovor sam nameće. Političari znaju da im se - što god radili i izjavljivali - ne može desiti ništa loše.
Mirsad Tokača: Nijedna izjava o negiranju genocida apsolutno se ne može podvesti pod slobodu govora. Slobodu govora ograničava zakon. Postoji evropski konsenzus o tome da je neprihvatljivo negirati Holokaust i genocid. Postoje konvencije i sudske presude i onda neko dođe s tako stupidnom izjavom. Ne želim nikoga vrijeđati, ali ta izjava je stupidna.
Moja sloboda govora je ograničena zakonima ove zemlje. Ja ne mogu pozivati na mržnju i reći da je to sloboda govora. Ako je sloboda govora da ja mogu kazati šta god hoću, kad god hoću, o kome god hoću, onda je to potpuni haos, potpuna anarhija.
Zakon o zabrani negiranja genocida vrlo je jasan i ja ne želim slušati gimnastiku i ekvilibristiku koju oni sada uvode u narativ o tom zakonu. Izvolite, gospodo, primijenite zakon. On je vrlo primjenjiv, samo treba imati hrabrosti.
Pravosuđe je treći stub vlasti. Ne postoji političar koji je nedodirljiv. Ko bi mogao mene, da sam tužilac, spriječiti da Milorada Dodika ili bilo kog političara u ovoj državi pošaljem pred sud ako prekrši zakon? Neka ne obavljaju tužilačku funkciju ako se boje političara.
Lično mišljenje
Omer Karabeg: Jula prošle godine Radovan Kovačević, savjetnik predsjednika Republike Srpske, javno je izjavio: "U potpunosti uvažavam i najiskrenije žalim za svim žrtvama zločina koji se dogodio u Srebrenici, ali jasno i odgovorno tvrdim da se u Srebrenici nije dogodio genocid".
Pošto je protiv njega podnijeta prijava, tužilac je, nakon što je razmotrio prijavu, zaključio da ta njegova izjava ne sadrži bitna obilježja izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti "jer nije javno odobrio, porekao niti grubo umanjio ili pokušao opravdati zločin". Tužilac smatra da je on iznio lično mišljenje i da nije imao namjeru da povrijedi ničija osjećanja. Kako gledate na taj postupak tužioca?
Branko Todorović: Mislim da trebamo biti vrlo oprezni kada komentarišemo odluke pravosudnih institucija, pogotovu visokih pravosudnih institucija kao što su Tužilaštvo, Sud BiH ili Ustavni sud. To bi pitanje prije svega trebalo postaviti tužiocu koji je to napisao. To je, kao što sam rekao, pitanje za vrhunske pravnike jer je veoma tanka i slabo vidljiva linija gdje se sa slobode mišljenja i govora prelazi na krivično djelo.
Mirsad Tokača: Ja mogu privatno misliti šta god hoću. To je moje pravo, ali ovdje se ne radi o tome. Zakon je jasan. On se odnosi na javno poricanje genocida. Kad izađete u javnost, niste više privatna osoba koja o svemu može misliti šta god hoće.
U slučaju Radovana Kovačevića riječ je o javnom poricanju presuda međunarodnih sudova. To je kažnjivo. Skoro sve evropske države su to unijele u svoja zakonodavstva. Nije Bosna i Hercegovina jedina koja ima takav zakon. Njemačka i Austrija su odmah poslije Drugog svjetskog rata donijele takve zakone.
Nakon trideset godina rada Haškog tribunala mi se vraćamo na priču o slobodi govora. O kakvoj slobodi govora se, pobogu, radi. Ako pustima da svako priča šta hoće, imaćemo haos i nove sukobe.
Neka nam je bog na pomoći
Omer Karabeg: Da li smatrate da Bosni i Hercegovini uopšte treba zakon o zabrani negiranja genocida?
Branko Todorović: Bosni i Hercegovini je trebalo mnogo drugih procesa prije nego što je taj zakon nametnut. Svakome ozbiljnom je jasno da jedan zakon ne može riješiti tako teška i bolna pitanja. Donositi taj zakon 25 godina nakon rata i očekivati da se njime može riješiti ono što kroz parlamente i institucije nije riješeno za dvije i po decenije u potpunosti je iluzorno.
Mirsad Tokača: Naravno da je zakon o zabrani negiranja genocida bio potreban. Slažem se da je prije toga zakona bilo potrebno uraditi mnogo toga, ali on je svakako bio potreban. Mi slijedimo evropsku tradiciju i evropske vrijednosti. Bar tako kažemo, na stranu da li smo iskreni u tome.
Mnoge godine su izgubljene kao što kaže gospodin Todorović. Bilo je mnogo neiskrenosti i opstrukcija. Naša prošlost je takva kakva jeste. Obilježena genocidom i teškim zločinima. Iz prošlosti moramo učiti da nam se ne bi ponovila.
Nažalost, političkim faktorima treba prošlost da bi ostvarili svoje ratne ciljeve. Njima ne odgovara vladavina zakona. Ne samo kada je riječ o kažnjavanju negiranja genocida nego i u drugim oblastima. Nama treba i ovaj zakon i niz drugih na čijem provođenju će raditi ozbiljni, obrazovani i profesionalni tužioci. Nažalost, nisam siguran da takve još uvijek imamo.
Omer Karabeg: U zaključku, da li će Zakon o zabrani negiranja genocida ostati mrtvo slovo na papiru?
Branko Todorović: Ponoviću. Kada je taj zakon nametnut prije više od godinu i po, znalo se da je to cinički potez prema žrtvama i licemjerno pranje ruku zbog desetogodišnjeg nerada kada je u pitanju suočavanje s istinom, izgradnja pomirenja i povjerenja i sprječavanje negiranja genocida i ratnih zločina.
Ovaj zakon je poražavajući pokazatelj grešaka i lošeg rada međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Mirsad Tokača: Ako je taj zakon mrtvo slovo na papiru, neka nam je bog na pomoći. Zakon se mora provoditi, on ne smije biti mrtvo slovo na papiru. U suprotnom imaćemo pravni haos.
Facebook Forum