Dostupni linkovi

Marton: Oružje diplomatije i ljudski faktor


Kati Marton, predsednica Komiteta za zaštitu novinara i udovica Richarda Holbrooka, bez datuma
Piše: Kati Marton, Priredila: Sabina Čabaravdić

U prvom nastavku kojeg smo objavili u utorak, 19.aprila, Kati Marton opisala je kako je njen suprug, američki diplomat Richard Holbrooke u Daytonu skupio sve učesnike balkanskih ratova i medijatore iz Evrope i SAD.

Uvjeravam vas da se uspjeh pregovora nije osjećao u zraku najveći dio tri hladne sedmice provedene u zračnoj bazi Wright-Patterson.

Atmosfera poput novembarskih dana. Niko ne vjeruje nikome. Bošnjaci, Hrvati i Srbi još uvijek u ratu, bili su fokusirani isključivo na sopstvene pritužbe, Evropljani bez iskrenog povjerenja u Amerikance. Svako je svakog prisluškivao.

Francuski delegat, Jacques Blot, izašao je s prve zajedničke večere jer je bio uvrijedjen prisustvom pasa specijaliziranih za otkrivanje eksploziva.

"Neću da me se njuška ", kazao je. Na kraju se ipak vratio, ali je sve vrijeme bio mračan kao noć koja se spustila nad Dayton.

Budući da je Richard vjerovao u korištenju svih dozvoljenjih diplomatskih trikova, Miloševića je, u velikom hangaru gdje je jelo servirano, smjestio direktno ispod bombardera B-2, simbola američke moći.

Poruka koja je sigurno stigla do “balkanskog palikuće”. Mene je posjeo između Miloševića i Alije Izetbegovića sa zadatkom da učinim sve ne bi li među dvojicom započeo razgovor.

Veći dio večeri srbijanski i bosanski predsjednici su izbjegavali izravan razgovor, govoreći o svemu “preko mene”.

Kada sam u očaju, upitala kad su se njih dvojica prvi put sreli, Milošević se napokon okrenuo Izetbegoviću i rekao: "Alija, sjećam se da je to bilo u tvom uredu u Sarajevu. Sjedio si na zelenoj sofi…muslimanski zelenoj! “

Izetbegović je kimnuo glavom i kazao da se sjeća susreta, a Milošević je na to dodao: "Bili ste jako hrabri, Alija."

“Jeste li znali da vaša početna neslaganja mogu dovesti do tako strašnog sukoba?”, pitala sam Izetbegovića, a on mi je odgovorio: “Nisam znao da će borbe biti tako ozbiljne”.

Svađa i tanki zidovi

Milošević je, saglasan s tom ocjenom dodao: “Nikad nisam ni pomislio da može tako dugo trajati.”. Bilo je zaista interesantno čuti kako su dvojica neprijatelja iskreno bili iznenađeni ratom kao da ga nisu oni vodili.

Paralelno bila sam zapanjena time koliko nekima od njih malo znači budućnost naroda i nacija. Bili su potpuno usredotočeni na prošlost i navodne nepravde iz prošlosti.

To je posebno jako isticao bosanski lider Haris Silajdžić. Richard bi me znao zamoliti da prošećem s Harisom po parkiralištu, kako sam to znala činiti s Miloševićem.

Cilj je bio da se “otvore” i da mi pričaju o svojim porodicama, djeci, unučićima, budućnosti zemlje.

Jednom, kada je Silajdžić vrlo tvrdoglavo bio beskompromisan, Richard i ja smo ga pozvali u najfiniji francuski restoran u Daytonu, L'Auberge.

Uz kavijar i Coq au vin (pijetla u vinu) , nas smo dvoje oduševljeno govorili o budućnosti multietničke Bosne.

Nekadašnji predsednik bosanskog tročlanog predsedništva, Haris Silajdžić (levo) razgovara sa članovima biračkog odbora na biračkom mestu u centru Sarajeva, 03. oktobar 2010.

Pomenuli smo Nelsona Mandelu koji je, nakon 27 godina, iz zatvora izašao bez mržnje u srcu. Ali Bosanac nije vidio nikakvu vezu između sebe i Mandele, pa se sve više povlačio i zatvarao.

"Vi ne razumijete kroz šta smo prošli ", kazao je. Richard mu je strastveno tvrdio da još više mrtvih nije nikomu na čast.

Do zadnjeg jutra mirovnih pregovora, činilo se da je jedino neuspjeh izvjestan. Na finalnoj večeri razgovorali su iscrpljeni učesnici obeshrabreni “rovovskim diplomatskim borbama” u zadimljenom hangaru.

Kroz tanke zidove mogla sam čuti Miloševića i Silajdžića kako viču jedan na drugog, kako zahtijevaju i odbacuju zahtijeve.

Iznenada, oko četiri sata ujutro dvojica su se rukovala. Američki državni sekretar Warren Christopher otvorio je bocu dobrog kalifornijskog vina, chardonnay i svi su nazdravili miru.

No, u trenutku kad su se čaše podigle, u prostoriju je upao hrvatski ministar vanjskih poslova. Vidjevši na stolu karte po kojima su crtali Silajdžić i Milošević, eksplodirao je:

“Nemoguće, vi ste poklonili hrvatske zemlje!”. Mir je trajao pola sata.

Nikada nisam vidjela Richarda tako “ispuhanog”. “Idemo svi spavati”, umorno je kazao.

Nema idealnog mira

Sat kasnije pregovarači su zamolili predsjednika Clintona da lično nazove hrvatskog predsjednika Tuđmana te da ga zamoli da ne dopusti da propadne mir koji je već bio na vidiku. Pregovori su ponovno pokrenuti.

Sada je samo jedan tanki pojas zemlje stajao na putu do dogovora, Bosanci, kojima je ispunjeno 95 procenata zahtjeva, nisu htjeli popustiti, ni milimetar.

Richard je pozvao svoj tim u zadimljenu prostoriju gdje su bili ostali i naredio da spakuju kofere. Gotovo je. Niti desetak minuta kasnije ispred barake je bila gomila spremljenih torbi.

U diplomatiji se koristi svako raspoloživo orudje!!.

Richard je to u svojoj knjizi “Kraj rata” ovako opisao: “Iznenada u sobu je upala Kati. Zavikala je da Milošević stoji vani na parkingu, u snijegu i čeka da razgovara sa mnom. Istrčala je napolje, uvela Miloševića u moju sobu, gdje je već došao Christopher”.

Milošević nije želio izgubiti mir i ponudio je dodatnu zemlju da ga spasi. Richard i državni sekretar požurili su dovesti Izetbegovića, ali je stari ratnik još oklijevao.

Warren Christopher (desno), Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman potpisivanje mirovnog sporazuma u vazdušnoj bazi Wright-Patterson, u blizini Dejtona, 21. novembar 1995.

Na kraju je ipak pristao. “Izlazimo odavde dok se nije predomislio!”, prošputao je Richard na uho Warenu Christopheru.

Sporazum je postignut. Mir je održan. U Bosni se nije pucalo od novembra 1995. godine.

Richard je uvijek govorio da će od načina primjene Daytonskog sporazuma ovisiti i njegov uspjeh. Američki generali odlučili su ne koristiti međunarodne snage za hvatanje ratnih zločinaca, ostavili su mrzitelje na slobodi.

Milošević je svoje posljednje dane proveo u Hagu, Karadžić tamo i sada sjedi. Mladić je izabrao život bjegunca.

Nije ovaj mir idealan, a Richard je zauvijek požalio što je dopustio da se ime Republike Srpske ostavi da živi.

Pa ipak je Daytonski sporazum učino više od pukog zaustavljanja krvavog rata. Hiljade ljudi vratilo se svojim domovima i obnovilo život.

Tri važna zaključka

Sigurno će potrajti dok se ne rode i odrastu generacije koje neće strahovati i koje će potpuno biti integrirane u Evropu.

Što se tiče lekcije koju možemo izvući iz Daytona za današnje slične krize, evo nekoliko mojih vlastitih zapažanja:

• Morate imate mali pregovarački tim, ljude koji misle različito i otvoreno, ali djeluju kao tim. Dovođenje dosadne vašingtonske birokratije i horde novinara samo paralizira pregovore.

• Nikada ne dopustite da mirovni proces skreću i ometaju nevažne sitnice. Richard se žalio kako je s Evropljanima proveo više vremena u pregovorima o tome gdje će sporazum biti potpisan nego što je njegov sadržaj.

• Geografska izoliranost je najvažnija.

Uz sve navedeno, ljudski faktor ipak igra odlučujuću ulogu. Uspjeh ovisi o pregovaraču koji razumije čovjekovu psihu, njegove male i velike motive, pregovarač koji poznaje istoriju i ima moralnu vertikalu. Jer, u mirovnim pregovorima morate se nositi s onima koji su rat vodili.

Richard Holbrooke (desno), dolazi ponovo u Sarajevu na razgovore sa bosanskim predstavnicima u periodu kada je došlo do posrtanja mirovnog procesa, 12. februar 1996.

Za nekoga tko je svjedočio bezobzirnom razaranju zemlje, današnja je Bosna čudo.

Prije dvije godine konačno sam zajedno s Richardom putovala u Sarajevo. Bio je to nezaboravan dan kad smo šetali mirnim ulicama predivnog grada okruženog planinama na kojima su bile “kape od snijega”, planine s kojih su nekada srpske tobdžije gađale svoje sugrađane.

Jedan Sarajlija, koji je prepoznao Richarda, plaho je prišao i jednostavno kazao Hvala vam!.

Za oboje je to bio najljepši poklon u životu.

Pogledajte komentare (4)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG