Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Mirsada Burić, sportska heroina Bosne i Hercegovine


Organizatori OI u Salt Lake Cityju 2002. godine su izabrali Mirsadu Burić kao jednu od deset olimpijskih ličnosti kojih se ljudi najviše sjećaju

Atletičarka Mirsada Burić se 1992. godine, dok su na Sarajevo padale granate i po građanima pucali srpski snajperisti sa okolnih brda, spremala za Olimpijske igre u Barceloni, trčeći ulicama glavnog grada BiH.

Heroina bh. sporta iz vremena agresije na BiH danas živi u Santa Barbari, na pacifičkoj obali Kalifornije.

Zbog njenog prkosnog treniranja pod granatama i snajperima u Sarajevu 1992. godine i preživljenog zatočeništva u koncentracionom logoru u Rajlovcu, organizatori Olimpijskih Igara u Salt Lake Cityju 2002. godine su je izabrali kao jednu od deset olimpijskih ličnosti kojih se ljudi najviše sjećaju.

Treninzi kroz puste ulice Sarajeva i kišu granata

RSE: Prošlo je skoro 30 godina od Vašeg nastupa na Olimpijskim igrama u Barceloni. Čega se danas sjetite?

Burić: Bila su to jezivo teška i tragična vremena za sve nas koji smo se našli na prostoru Bosne i Hercegovine, a koji smo bili osuđeni na istrebljenje. Kada sada na sve to gledam iz ove perspektive, udaljena 10.000 kilometara od rodnog grada, čini mi se kao da sve to nama se desilo u nekom drugom životu. Duboko urezana sjećanja na te momente nametnute agresije, kao i na sve drage ljude koji su nestali iz naših života tokom tog perioda i koji nam nedostaju podsjete me da je to itekako bila naša surova stvarnost.

To je na neki način bio moj prkos, kao i borba protiv dželata na brdima koji nisu prezali da ubiju nevine i nenaoružane građane Sarajeva, uključujući i djecu


Kao sportisti, nastup u Barceloni pružio mi je dašak nade i omogućio da barem na trenutke dok sam se pripremala za Olimpijske igre i trčala kroz puste ulice Sarajeva i razne barikade zaboravim na surovu stvarnost koja se dešavala oko nas. To je na neki način bio moj prkos, kao i borba protiv dželata na brdima koji nisu prezali da ubiju nevine i nenaoružane građane Sarajeva, uključujući i djecu.

Shvatila sam da taj nastup u Barceloni predstavlja ne samo sportski značaj, nego i politički. Prvi put Bosna i Hercegovina se pojavila na internacionalnoj manifestaciji kao samostalna država i pod svojom zastavom. Značaj je bio i u tome što su našu reprezentaciju činili deset sportista iz sve tri etničke grupe. Svi smo bili ponosni na to, pogotovo kada smo ušli na stadion u Barcelonu prilikom svečane ceremonije otvaranja Olimpijskih igara. Cijeli stadion bio je na nogama sa zvaničnom najavom Bosne i Hercegovine. Nažalost, u tom trenutku Sarajevo je bilo u mraku i pod žestokim napadom granatiranja, tako da nas sugrađani i naši najbliži nisu mogli gledati na malim ekranima.

Opsada Sarajeva: 'Obrisi planina su bili granice planete za nas'
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:05:02 0:00

RSE: Kao tinejdžerka, bili ste zarobljeni u koncentracionom logor u Rajlovcu. Koliko i na koji način takvo iskustvo utiče na djevojčicu?

Burić: Šest sedmica prije Olimpijade našla sam se zarobljena u logoru u Rajlovcu nakon što su dobro naoružani četnici napali moj kraj - Bojnik, Ahatoviće i Dobroševiće koji se nalaze nadomak Sarajeva. Većina muškog, muslimanskog stanovništva je ubijena, uključujući sedam momaka iz moje ulice. Među njima je bio i moj 26-godišnji brat Mensud, koji je pronađen u masovnoj grobnici nakon skoro četiri godine.

U logoru sam provela 13 dana sa cijelom svojom porodicom i komšijama. Nisam sigurna koliko nas je tačno bilo, ali 13. juna 1992. razmijenili su žene i djecu, uključujući i mene, za snajperiste koji su uhvaćeni u gradu. Tada mi je bilo 22 godine i bila sam apsolvent Žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

Tek kada sam došla u grad, zbog te razmjene, saznala sam da su me tražili zvaničnici iz Atletskog saveza i Olimpijskog komiteta, kako bi mi javili da sam na listi olimpijskih kandidata za Barcelonu. Oni nisu znali da sam bila u zarobljeništvu.

(VIDEO: 1992 Olympic Barcelona Interview Mirsada Buric and Jelko Matinovic)

'Par puta sam uletjela u kišu granata na Koševskom brdu'

RSE: Kada ste dobili poziv za nastup na Olimpijskim igrama 1992. godine, u Sarajevu je već bio rat. Kako ste reagovali na tu vijest?

Burić: Za neko radovanje i euforiju nije bilo ni vrijeme, ni mjesto jer sam se morala oporaviti fizički od traume, kao i nadoknaditi tri sedmice netreniranja. Ti događaji u mom kraju rastavili su me od moga dotadašnjeg trenera, tako da sam bila prepuštena da sama treniram, bez stručne podrške i nadzora. Podrška mojih sugrađana u tim teškim trenucima uvijek je bila dobro došla i nikada nije nedostajala. Oni su me bodrili na svaki način kada bi me vidjeli kako trčim kroz ulice grada.

RSE: Kako su izgledale Vaše pripreme u gradu koji je svakodnevno bio granatiran?

Svi mi koji smo se zatekli u tom gradu, rizikovali smo svoje živote kako bi opstali


Burić: Moje trčanje kroz ulice Sarajeva dok su pucali snajperi i padale granate nije zvučalo kao neki podvig kada sam to posmatrala iz tadašnje ugla. Nastavila sam da radim ono što volim, ali samo pod novim i rizičnijim uslovima koji se nisu razlikovali od uslova mojih sugrađana.

Svi mi koji smo se zatekli u tom gradu, rizikovali smo svoje živote kako bi opstali, uključujući ljude koji su redovno išli na posao ili pohađali fakultet i školu, djecu koja su se igrala ispred zgrada, ljude koji su čekali u redu za vodu i hljeb. Bili smo prinuđeni da prihvatimo našu novu svakodnevnicu.

Kada se to gleda iz ugla ljudi koji nisu preživjeli rat, bili u zarobljeništvu, mučeni, ljudi koji ne znaju šta je živjeti bez hrane, struje, vode i grijanja, mjesecima i godinama, onda pripreme za Olimpijadu u takvim uslovima izgledaju zapanjujuće i zastrašujuće. Par puta sam uletjela u kišu granata na Koševskom brdu. Što sam se više trudila da se udaljim, ubrzanim trčanjem od njih, činilo mi se kao da me prate i odjekuju iza mojih stopa.

Moje treniranje kroz grad pod opsadom primijetili su i strani novinari. Moja slika u Associated Pressu, kako trčim pored izgorjele Zetre obišla je svijet. Objavljena je u mnogim međunarodnim listovima, kao što su New York Times, Washington Post, LA times i Guardian. Njihovu zainteresovanost sam iskoristila tokom Olimpijade kako bih skrenula pažnju na agresiju u našoj zemlji. Kroz svoju ličnu tragediju opisivala sam događaje koji su se u tom trenutku dešavali širom Bosne i Hercegovine. U očima međunarodnih medija bila sam jedan od najviše intervjuisanih i zapaženih sportista Olimpijskih igara u Barceloni, iako nisam imala šansu da prođem kvalifikacije u mojoj trci na 3.000 metara.

Kroz svoju ličnu tragediju opisivala sam događaje koji su se u tom trenutku dešavali širom Bosne i Hercegovine: Mirsada Burić
Kroz svoju ličnu tragediju opisivala sam događaje koji su se u tom trenutku dešavali širom Bosne i Hercegovine: Mirsada Burić

Olimpijski plamen kroz Feniks

RSE: Amerikanci su Vas izabrali da nosite olimpijski plamen kroz ulice petog najvećeg grada u Americi pred Olimpijske igre u Atlanti. Koliko Vam je to značilo?

Sa nepunih 23 godine našla sam se sama u novom svijetu i kulturi, bez poznavanja jezika i 50 dolara u džepu


Burić: Četiri godine nakon Olimpijade u Barceloni i prije Olimpijade u Atlanti, imala sam priliku da nosim olimpijski plamen kroz Feniks, glavni grad Arizone i peti najveći grad u Americi. Bila mi je izuzetna čast da sam izabrana između stotine drugih potencijalnih nosilaca. Nominovana sam od strane američkih sugrađana koji su čitali o meni, koji su znali o mojim humanitarnim zalaganjima za Bosnu i Hercegovinu.

Tokom rata, moj suprug i ja, bili smo sponzori za četiri porodice, uključujući dvije kojima je bilo neophodno liječenje i operacije. Dolazak u Ameriku za ljude sa ratnih prostora bivše Juge bio je jako komplikovan bez sponzora. Bez sponzora mnogima dolazak nije bio omogućen u to vrijeme. Američki sponzor mi je omogućio i moj dolazak u martu 1993. godine, kada nisu postojali programi za naše izbjeglice. Sa nepunih 23 godine našla sam se sama u novom svijetu i kulturi, bez poznavanja jezika i 50 dolara u džepu. Obzirom šta sam ostavila iza sebe, to i nije izgledalo tako strašno.

RSE: Deset godina od nastupa na Olimpijadi, organizatori Olimpijskih igara u Salt Lake City 2002. godine su Vas izabrali kao jednu od 10 olimpijskih ličnosti kojih se ljudi najviše sjećaju. Da li je to bio teret za Vas?

Burić: Pred Olimpijske igre u Salt Lake City na jednom svečanom prijemu moje ime se našlo među 10 olimpijskih velikana koji su ostavili svoj trag i sjećanje na prethodnim olimpijadama, kao što su američki atletičar Džesi Ovens i rumunska gimnastičarka Nađa Komaneči. Bila mi je izuzetna čas dobiti takvo priznanje i naći se u krugu tih sportskih velikana. To je ujedno bila i još jedna prilika da se ime Bosne i Hercegovine, kao mlade države, promoviše i dalje afirmiše.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG