Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Kovač: Ne mogu se više obračunavati


Mirko Kovač
Mirko Kovač, književnik, čije se delo baštini u svim južnoslovenskim državama, govori o svojoj istarskoj samoći i miru, o romanu-memoaru koji piše i koja je neka vrsta njegove duhovne autobiografije.

Pisac kaže da će čitaoci u ovoj knjizi pronaći jednog sasvim drugačijeg Mirka Kovača koji "neće da uvredi žive, niti da uznemiri mrtve". Saznaćete kada ce doći u Beograd, posle punih 20 godina odsustva, koja bi mesta u tom gradu hteo ponovo da poseti. Govori o nacionalizmimau balkanskim državama, ali i o otporu vladajućim ideologijama koje su uvodile narode u rat.

Najorganizovaniji otpor, još s početka 90-tih, bio je u Srbiji, gde su se oko nekih nevladinih organizacija okupljali pojedinci koji su delovali sa antinacionalističkih pozicija. O ratovima u 90-tim, u knjizi se govori kroz sudbine njegovih prijatelja, koji su na svom izbegličkom putu svraćali u njegovu kuću u Rovinju.

RSE: Najavili ste da ćete doći na nedavni regionalni književni festival „Krokodil“. Bili ste sprečeni iz zdravstvenih razloga, tako da se izjalovila Vaša namera da dođete u Beograd, posle punih 20 godina. Da li ćemo čekati sledeći „Krokodil” da dođete ili ćete to učiniti kada Vam zdravlje i druge obaveze to dopuste?

Kovač: Jako mi je žao da nisam uspio doći ovoga puta. Nadam se da ću mnogo prije „ Krokodila“ doći na promociju svoje knjige koja će biti objavljena u ediciji B92 „Samizdat“. Knjiga je u Hrvatskoj izašla pod nsalovom „Elita gora od rulje”. To su politički eseji iz vremena kada sam pisao za „Feral“.

RSE: Ovdašnja javnost zna kako ste otišli na početku rata. Oterala Vas je mržnja. Zašto niste do sada došli?

Kovač: Ne znam. Nemam nikakav otpor, Beograd je grad u kojem sam proveo dugi niz godina i u kojem sam se formirao kao osoba, kao pisac. Grad mnogih mojih prijatelja. Nemam razloga da ne dođem, ali doista je moje stanje bilo takvo da nisam uspijevao naći vremena. Puno sam radio, puno sam pisao, tako da nisam mogao doći, čak ni kad su me zvali na promociju knjiga koje su objavljene u Beogradu.

RSE: Šta Vam najviše nedostaje od Beograda? Gde biste danas najradije svratili? Znam da ste imali mnogo kultnih mesta gde ste se sretali sa prijateljima - kafane, ateljei, saloni…

Kovač: Tako je. Stalno mislim gdje bih – što bih. U svakom slučaju, jako bih volio ostati neko vrijeme. Volio bih vidjeti pozorišne predstave, jer je Beograd tu nenadmašan i jedinstven. Volio bih biti u vrijeme nekih kulturnih zbivanja. Također bih volio posjetiti mjesta na kojima sam se susretao sa prijateljima. Posjetiti kavane, krčme, porodice sa kojima sam bio vezan... Imao bih razloga doći, imao bih što vidjeti i imao bih što raditi.

RSE: Otišli ste 1991. godine. Kako Vi, 20 godina posle, percipirate Srbiju? Koliko je odmaknuta od one miloševićevske Srbije?

Jedna grupa mladih ljudi, vrlo darovitih, suprotstavlja se antinacionalističkim stavovima i polemizira fantastično sa piscima koji su se grupisali oko nacionalističkih pisaca.
Kovač: U samoj Srbiji, kroz neka kulturna zbivanja koja pratim, mnogo manje pratim političare i više ne znam ko je ko, ostalo je sve kako je bilo. Dakle, nacionalisti su ostali nacionalisti. Pridružio im se jos po neko. Međutim, koliko sam pratio u književnosti, ipak se pojavila jedna grupa mladih ljudi, vrlo darovitih sa antinacionalističkim stavovima koji polemiziraju fantastično sa nacionalistickim piscima. To sam pratio i to mi se čini jako dobrim. Čini mi se da je to bolje nego igdje, što se tiče otpora nacionalizmu. To su te grupe i ljudi koji su i pocetkom 90-ih već zauzeli definitivna antinacionalistička stajališta. Mali broj ljudi, koje sam poznavao je promijenio svoja stanovišta od onda.

RSE: U tom smislu, Vi ste onda srećan čovek. Međutim, jedan Vaš prijatelj, pisac iz Beograda, napisao je pre dve godine da je Srbija i dalje Srbija Dobrice Čosića. Vi ipak prepoznajte neku drugu Srbiju?

Kovač: To je malo previše generaliziranje i ne sasvim precizno. Postoje i drugi ljudi. Znam čitave organizacije u Beogradu, nevladine udruge, razne portale, pojedince koji se javljaju sa drugačijim stajalištima. Dakle, nije tako. Jeste jaka ta Srbija Dobrice Čosića i jeste Dobrica odigrao negativnu, užasnu, ulogu u svemu tome, ali mislim da je čak uspio stvoriti otpore. Mislim da su i otpori nešto što treba registrirati u Beogradu i u Srbiji uopće.

RSE: U Hrvatskoj je ugašen „ Feral“ koji je bio mesto otpora tuđmanovskoj i nacionalističkoj Hrvatskoj. „Ferala“ više nema. Rekli ste da u Beogradu ima više nego igde otpora nacionalizmu. Šta je sa Hrvatskom?

Kovač: U samoj Hrvatskoj isto ima pojedinačnih primera otpora. Nema više okupljanja oko lista „Feral“. To se raspršilo u takozvanoj demokraciji 2006. godine. „Feral“ je odigrao jako važnu ulogu. Naročito u eliminiranju strahova. To je bilo vrhunsko istraživačko novinarstvo u otkrivanjima zločina i svega što se dešavalo tih ratnih godina. Sada mislim da je knjiga spala na nekoliko ljudi. Nažalost, pisci se ne čuju. Nema polemika. Nema jačih otpora. Nema mjesta oko kojeg se okupljaju. Nema osobe oko koje se okupljaju. Nema niti neke institucije kojoj bi se mogli prikloniti. Sve u svemu, situacija je dosta jadna, tako da ja tvrdim da je u Srbiji bolji otpor nego u Hrvatskoj.

RSE: Pokušajte da napravite kratku dijagnozu ovog balkanskog prostora. Pomoći ću Vam sa nekoliko primera. Povodom hvatanja haških optuženika, i u Srbiji i u Hrvatskoj pojačana je „patriotska” retorika. Međutim, u Srbiji se događa još jedan fenomen. Ta „patriotska” retorika se izliva i povodom nekih sasvim drugačijih događaja. Na primer, osvajanje Vimbldona. „Nole – Srbine”, to se najčešće čulo. Šta to Vama govori o frustraciji nekog društva? Kada će sportska pobeda biti samo sportska pobeda? Kada će hvatanje ratnog zločinca biti samo hvatanje zločinca? Kada će sve prestati da se meri tim kvazipatriotskim merilima?

Kovač: To je zbilja jako teško prognozirati. Teško je vidjeti unaprijed, ali to su stvari koje su jednake i ovdje, i u Srbiji, i u BiH. Na primer, u BiH, kada je bilo fudbalsko prvenstvo, navijalo se za Tursku. Niko ne zna zašto baš za Tursku. Ili, spomenuli ste Vimbldon. I sada se kaže: osvojili smo Vimbldon, a Hrvati ili Bosanci nisu i ne mogu. To je neka čudna hrana za „domoljube”. To je jedna vrsta pobjeda na nekom drugom planu. Mislim da u tome svemu ima neki jako naglašen osjećaj poraza, koji svi mi imamo u samima sebi kroz sve ove godine, kroz sve ove frustracije koje smo imali i neki stalni kompleks niže vrijednosti, neki stalni osjećaj da smo niko i ništa. Mi se sa tim moramo pomiriti, mi u tome živimo.

Potpuno drugačiji KOVAČ

RSE: Uskoro će biti publikovana Vaša knjiga „Elita gora od rulje” u Beogradu. To je zbirka kolumni koje ste pisali u „Feralu“. Znamo da sada pišete knjigu, nešto između romana i memoara. Zašto ste se odlučili za tu formu? Da li je to neka vrsta Vaše duhovne autobiografije?

Kovač: Može biti da sam želio ovakvu knjigu napisati odavno. To mi je bio neki san, spojiti stvarne likove sa nečim što možemo uvjetno nazvati romanesnim. Ne pravim tipične memoare, ali mislim da ima elemenata oba žanra. Dakle, stvarna su imena, ali nastojim i nastojat ću da se držim jedne uvodne rečenice koju sam uzeo od Nabokova: „Ne uvrijediti žive i ne uznemiriti mrtve”.

RSE: Da li ćete Vi, sa Vašim oštrim perom, to moći?

Kovač: Nastojat ću sada, u ovim godinama, unijeti malo više racionalnog nego strasti, malo više mirnoće nego buke. Ne mogu se više obračunavati. Pogotovo u romanu ili u ovom svom žanru. Ne mogu se obračunavati, jer bojim se da zloupotrebljavam književnost.
Nastojat ću sada, u ovim godinama, unijeti malo više racionalnog nego strasti, malo više mirnoće nego buke.


RSE: A ko su junaci u Vašoj knjizi? Razumela sam da su to stvarne ličnosti koje Vi uvodite u roman kao Vaše junake. Ko su ti ljudi?

Kovač: Pripovjedačko prvo lice sam ja. To je knjiga koja je u potpunosti pisana u formi autobiografskog prvog lica. Glavni junak jeste vrijeme. Naslov knjige je „Vrijeme koje se udaljava”. Ulaze ličnosti koje su mi zanimljive kao romaneskne figure - bio to Ivo Andrić, bio to Miloš Crnjanski.... Nikako to nisu memoari, niti ono što pisci i memoaristi vole – sreo sam se, pričali smo o tome i slično. Ne, to je mala pripovijetka. Da dam jedan primjer. U jednom trenutku na Tašmajdanu, u nekom sunčanom danu, kada se Andrić potpuno bio smeo i izgubio, nije znao gdje se nalazi, ja sam se pojavio i odveo ga do njegove kuće. To je zapravo mala pripovijetka. Pravim samo tu sliku i opisujem sunce i Tašmajdan, te mlade mame sa djecom i taj potpuno neki drugi svijet.... i polako Andrića vodim do Pionirskog parka, tamo gdje je on stanovao. Mi kroz to razgovaramo, a taj razgovor ostaje. Pominjem jednu večeru sa Crnjanskim, mnoge druge ljude, od Đilasa, sa kojim sam bio prijatelj, do Kiša, do Krleže i Novaka.... iz vremena kada sam živio u Zagrebu 60-tih i 70-tih.

RSE: Da li možete da nam pročitate jedan deo. Pretpostavljam da je taj rukopis pred Vama.

Kovač: Mogu sada da vam pročitam jedan mali dio samog uvoda u roman.

„Bilješkama sam dao naslov “Strogo povjerljivo - skice za roman ili memoare”, premda tu nije bilo ničega strogog, niti povjerljivog. Davno sam se zarekao i to napisao da neću zidati kuću memoara. Ostavljam to državnicima i vojskovođama. Ipak su te bilješke i te skice potaknule ovu knjigu koja se pretočila u životnu povijest i to sa dugačkim vremenskim rasponom. Sada mi se čini da bih, sa malo više drskosti, ovu povijest mogao nazvati romanom, možda čak romanom intime, unatoč tomu što u njoj ima memoristike, bavi se vremenom i sudbinama, znanim i neznanim osobama, javnim i povijesnim ličnostima. Ali to je, na koncu, samo jedna intimna pripovijest sa autobiografskim elementima i obiljem doživljaja, nadajući se istinitih, ako je varljivo sjećanje bilo prema meni pošteno, te ako je ono što se doista zbilo uopće presudno za književnost, osim kao neki daleki događaj ili neka tanka osnova na kojoj će imaginacija plesti ono što je autor zamislio i želi reći. Uz sve, ta je božica Mnemosina čudljiva ženska, iako se na nju ne smijem žaliti. Bila mi je naklonjena. Vrijeme mi je bitno. Pogotovo ono udaljeno ,jer je učinilo da se memoarski i pripovjedački elementi spoje u ovu vrstu pripovijesti.“

To je jedan mali odlomak kojim ja objašnjavam suštinu te knjige, zapravo pristup toj knjizi.

RSE: Na koji način je rat u 90-tim prisutan u Vašoj knjizi?

Naslovnica knjige "Elita gora od rulje"
Kovač: Prisutan je kroz sudbine, kroz likove, kroz moje vlastite doživljaje. Pogotovo poslije rata u Bosni, izvirali su likovi koji mene, inače, ljube. Danilo Kiš je imao običaj reći: „Pa ti više doživiš za jedan dan, nego mi za, ne znam koje, vrijeme”. Zapravo, kroz moju kuću u Rovinju prošao je veliki broj ljudi. To su sudbine. To su priče. To su bili moji prijatelji. Oni su otišli po svijetu. Od Amerike, Kanade, Norveške.. ne znam gdje sve. Mnogi su umrli već tako mladi, kao jedan divni pjesnik Dubravko Brigić, koji je bio voditelj na sarajevskoj televiziji. Zatim Mustafa Ibrulj, moj bliski prijatelj koji je opremao moje knjige koje su izašle u Izdavačkoj kući Svijetlost u Sarajevu. Njega sam vozio u Italiju, negdje u Peruđu. On je poslije godine dana umro. Dakle, to su te sudbine, to su te priče. To je taj rat. Ne bih volio pisati o ratu na način na koji to pravi ratna literatura, već pišem kroz likove, kroz sudbine i kroz ono što sam doživio.

RSE: Ako ja dobro razumem ovaj ceo naš razgovor i ovo što Vi govorite, ipak ćemo mi u toj knjizi, u toj Vašoj duhovnoj autobiografiji, prepoznati jednog nesto drugačijeg Mirka Kovača.

Kovač: Ja mislim sasvim drugačijeg. U pravom smislu riječi bližeg čitaocu. Lakšeg za čitanje. Svakoga će zanimati to vrijeme. Zanimat će koga spominjem u knjizi. Ko je prisutan u knjizi. Ja isto mislim, a Vi ste to odmah dobro osjetili, da je to moja drugačija proza.

RSE: Šta Vas je to smirilo?

Kovač: Mislim da su to već i neke godine kada pisac svodi svoju životnu bilancu, kada raspravlja sam sa sobom. Nema više onog mladalačkog žara i žestine, nego gole konstatacije i činjenice. I što je za mene bitno, a to je lijepo pisanje i proza koja mora imati svoj estetski nivo. U Istri sam našao mir. To mi je iskreno bila i želja, jer sam vidio da ne možemo ništa učiniti da promenimo tok povijesti u ovim našim čudima zemaljskim. Onda je pisanje jedini izlaz.

RSE: „Elita gora od rulje” izlazi u Beogradu. Znate li kada će to biti, kad da Vas očekujemo?

Kovač: Ne znam, nadam se ujesen.

RSE: A kada će izaći Vaša duhovna biografija?

Kovač: To neće biti tako brzo. Samo se nadam da će mi biti naklonjen... ovaj koji se bavi nama i da ću uspjeti završiti ovu knjigu.... možda mogu računati na godinu – dvije, to je sve neizvjesno.

Pogledajte komentare (15)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG