Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Radije odlaze u inostranstvo, nego u druge dijelove BiH


Posao nije jedini razlog za promjenu prebivališta u BiH, nego generalno bolji životni ambijent i više mogućnosti u svakom smislu u većim gradovima, kažu u Institutu za razvoj mladih 'Kult'

Doktorica Ivana Pavlović iz Rudog, gradića na istoku Bosne i Hercegovine, u blizini granice sa Srbijom, radila je jedanaest mjeseci u Službi hitne medicinske pomoći u Domu zdravlja u Stanarima kod Doboja, u sjevernom dijelu BiH.

Razdaljina između Rudog i Doboja, od oko 250 kilometara, joj, kako kaže, nije predstavljala prepreku, jer je željela da stekne prvo radno iskustvo u nekoj zdravstvenoj ustanovi.

"U Rudom nisam mogla da nađem posao. U mom rodnom gradu je bilo nekih konkursa za volontiranje na kojima nisam prošla. Dobila sam informaciju da se traži ljekar u Domu zdravlja u Stanarima. Do tada sam bila bez iskustva. Radila sam u Beogradu u jednoj osiguravajućoj kući, kao ljekar cenzor. Više nisam mogla da čekam. Prošlo je oko godinu i po dana od mog završetka fakulteta i htjela sam da steknem radno iskustvo. Došla sam ovdje i nisam se pokajala", priča Ivana Pavlović za Radio Slobodna Evropa (RSE).

"Doktorica Ivana Pavlović iz Rudog zbog posla je privremeno preselila u Stanare kod Doboja (mjesto na fotografiji)
"Doktorica Ivana Pavlović iz Rudog zbog posla je privremeno preselila u Stanare kod Doboja (mjesto na fotografiji)

I Milivoje Glišić iz Doboja kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) kako mu ne bi predstavljao problem da preseli u neki drugi bosanskohercegovački grad u potrazi za poslom. No, Milivoje dodaje da, u suprotnom, bi otišao da radi van bh.granica.

"Doboj je manji grad sa nerazvijenom privredom. Zbog bolje plate i većih nekih mogućnosti aposlutno mi ne bi smetalo preći u neki drugi grad u BiH gdje bi svojoj porodici mogao osigurati bolji i lagodniji život, ali radim na tome da bježim van granica BiH", kaže tridesettrogodišnji Milivoje Glišić.

I dvadesetogodišnji Aleksandar Đurić iz Doboja ističe da bi zbog poslovne ponude mogao ostati u Bosni i Hercegovini.

"Bio bih spreman zbog dobrih uslova i poslovne ponude da se preselim u neki drugi grad u BiH. To znači veća plata i bolje smjene. Male su plate ovdje po kafićima i našim firmama. Takva su moja iskustva", navodi Đurić.

Bez pouzdanih podataka

U sarajevskom Institutu za razvoj mladih 'Kult' kažu da ne raspolažu pouzdanim podacima o migracijama mladih unutar Bosne i Hercegovine.

"Možemo navesti samo neke sporadične primjere s kojima smo se susreli. Recimo jedna od kolegica, koja je nedavno počela da radi u Institutu, prenijela je svoje mjesto prebivališta iz Kotor Varoši u Sarajevo, zbog zaposlenja. Možda je teško očekivati da mladi zbog posla iz Doboja (na sjeveru BiH) pređu u Široki Brijeg (na jugu BiH) i obrnuto. Mislim da posao nije jedini razlog za promjenu prebivališta u BiH, nego generalno bolji životni ambijent i više mogućnosti u svakom smislu u većim gradovima", kaže Aldin Alić iz Kulta.

Rijetke unutrašnje migracije

Istovremeno, u Udruženju privrednika u okolini Tešnja kažu kako se mladi više odlučuju da promijene adresu stanovanja zbog posla u inostranstvu, nego unutar granica BiH.

"Oni smatraju da je najbolji život na Zapadu i da ovdje nema uslova za život. Takvu poruku im šalju naše obrazovanje, naše vaspitanje, naše priče i vraćanje dvadeset, trideset godina unazad. To se mora mijenjati kroz osnovno, srednje i fakultetsko obrazovanje, da ne pravimo sebi samo poslovni, nego i životni ambijent. Onog momenta kad sve institucije sistema budu tako razmišljale imaćemo mlade koji će ići za boljim, ali će znati da je to moguće pronaći i unutar vlastite države", smatra predsjednik Udruženja privrednika "Biznis centar" Jelah - Tešanj Senad Brka.

Amer Osmić sa Odsjeka za sociologiju Fakulteta političkih nauka u Sarajevu ističe kako istraživanja pokazuju da preko 80 posto mladih, koji se odluče da idu na studij u BiH, ima i vrlo jasan plan da u gradu gdje studiraju ostanu poslije fakulteta.

"Primjer takvih unutarnjih migracija su mladi iz Srednjobosanskog kantona koji ostaju u Sarajevu. Tuzlanski kanton je orijentiran isto prema Sarajevu, ali i Tuzli kao najvećem gradu u tom dijelu. Kada govorimo o Unsko-sanskom kantonu i svemu onome što cirkulira oko Krajine tu imamo tendencije prema Bihaću, kao univerzitetskom gradu na tom području, ali i ka Zagrebu. Za Zenicu se odlučuju u manjem broju u poređenju sa ovim gradovima. Generalna situacija u Republici Srpskoj jeste da većina mladih ljudi ima želju da, ako ne mogu za Beograd u susjednoj Srbiji, studiraju, ostanu i rade u Banjaluci. U Hercegovini mladi koji ne mogu u neki od centara u Hrvatskoj - Zagreb, Split ili Rijeku - žele da ostanu u Mostaru poslije studija", pojašnjava Osmić.

Sociolog sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka dodaje i kako se mladi u BiH radije odlučuju za vanjske nego unutarnje migracije.

"Ako imaju želju za odlaskom iz mjesta prebivališa, mladi u BiH su više orijentirani na inostranstvo, odnosno one države koje njima zvuče kao obećane zemlje. To su one države gdje je tokom rata bio najveći broj izbjeglica iz BiH. Dakle, govorimo o Njemačkoj, Austriji, skandinavskim zemljama – Švedskoj, Danskoj, Norveškoj. U posljednje vrijeme uočavamo i trend da se odlučuju za Češku, Sloveniju i Hrvatsku i onda imaju neke druge planove da migriraju prema Zapadnoj Evropi i državama sa većim životnim standardom", kaže Osmić.

Atmosfera u državi

Prema Osmićevom mišljenju, unutarnje migracije ne mogu se posmatrati odvojeno od ukupnih prilika u BiH.

"Naši ljudi ovdje najbolje, najsigurnije i najkomotnije se osjećaju u sredinama gdje je dominantna njihova etnička skupina. Jako mali procenat mladih ljudi će se odlučiti da iz Doboja ode u Grude, iz Gruda u Banjaluku ili iz Bijeljine u Sarajevo. Naprosto je stvorena takva atmosfera u posljednjih dvadesetak godina da se to prikazuje kao neprihvatljivo, ali kada se desi da to neko i uradi onda vidi da situacija nije baš takva. Takvi primjeri su u domeni statističke greške", zaključuje Osmić.

Doktorica Ivana Pavlović, sa početka priče, više ne radi u Stanarima kod Doboja. Odlučila je da se vrati u Rudo, jer je dobila posao dvadesetak kilometara od rodnog grada, u bolnici u Priboju, u susjednoj Srbiji.

"Koliko znam u Srbiji su nešto niže plaže zdravstvenih radnika nego kod nas. Novac mi nije presudan. Ovdje sam plaćala stan i režije. Nisu mi ključna primanja nego napredak. Iskreno, učim i ja njemački jezik, ali, ako baš ne budem morala, ne bih išla", kaže dvadesetosmogodišnja Ivana Pavlović.

Prema podacima Federalnog zavoda za zapošljavanje, u junu 2019. godine na evidenciji je bilo više od 308.000 nezaposlenih, dok podaci Zavoda za zapošljavanje Republike Srpske (RS) pokazuju da je na evidenciji 90.000.

Uprkos ovim brojkama, sve manje građana traži posao, što ilustruje i javni poziv koji je u martu 2019. objavio Federalni zavod za zapošljavanje, na kojem je više od 5.000 poslodavaca iskazalo potrebu za zapošljavanjem skoro 12.000 radnika. Prijavilo se nešto više od 2300 ljudi.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG