Republička psihijatrijska bolnica sa intenzivnim posmatranjem pacijenata nalazi se u izolovanom naselju Aktas, oko 40 kilometara severoistočno od Almatija. Jedina je kazahstanska psihijatrijska ustanova visokog obezbeđenja te vrste, nalazi se na zapadnoj ivici prostranog industrijskog rudarskog i kompleksa kamenoloma.
Prema podacima Ministarstva zdravlja centralnoazijske države, više od 80 odsto pacijenata u ovoj ustanovi počinilo je "teške zločine" i nalaze se pod prinudnim medicinskim režimom koji je odredio sud.
Do sada je malo informacija bilo javno dostupno o tome šta se dešava iza čuvanih zidova bolnice Aktas.
Ali nedavno je bivši pacijent objavio više video snimaka na društvenim mrežama, što je izazvalo široku diskusiju. Snimak, u kojem su tajno snimljeni intervjui, potom je podeljen sa Azatikom, Kazahstanskim servisom Radija Slobodna Evropa (RSE).
Neki video snimci su objavljeni na društvenim mrežama, dok su drugi sminci koje je dobio Azatik novi.
Bivši pacijent koji je dostavio snimak zamolio je Kazahstanski servis RSE da ostane anoniman, dok se većina onih koje je intervjuisao identifikovala na snimcima. Rekao je da je bio pacijent u bolnici od 2022. do februara ove godine i da je snimak napravljen između 2025. i 2026. godine. Radio Svobodna Evropa nije bio u mogućnosti da nezavisno potvrdi datume kada je materijal snimljen.
Jedan za drugim, pacijenti intervjuisani na video snimcima opisivali su izuzetno slična iskustva onoga što su, kako kažu, bili primorani da trpe.
Jedan od pacijenata, Ruslan Kemelov, rekao je da je bio vezan za krevet jer je odbio naređenje bolničkog osoblja i da mu je potom data injekcija protiv njegove volje.
Na pitanje šta je dovelo do vezivanja, jednostavno je odgovorio: "Odbio sam da operem sudoperu".
Bolnica je odbila da komentariše Kemelovljev pojedinačni slučaj, pozivajući se na medicinsku poverljivost.
Drugi bivši pacijenti opisali su slična iskustva.
Bivši pacijent Samat Satarov opisao je posljedice prisiljavanja na uzimanje antipsihotičnog lijeka, uključujući i vezivanje nakon toga.
"Nakon dekanoata (vrsta supstance u lijekovima), osoba ne može ni da hoda, ni da sjedi, ni da normalno leži. Čitavo tijelo je u stanju muke. Zamislite: Ležao sam vezan za krevet 10 dana".
Još jedan pacijent, Ališer Karimov, opisao je koliko je često bio podvrgnut ovim injekcijama.
"Šest injekcija dnevno, primio sam 60 injekcija za 10 dana. Još gore je to što vas vežu za krevet. Ležite tamo vezani 10 punih dana i ne možete se pomjeriti. Čak vas ni ne odvežu da biste mogli da odete u toalet. Morate da obavite nuždu gdje se nalazite".
Satarov je rekao da vjeruje da je takav tretman namijenjen da zastraši pacijente i natjera ih da budu pokorni.
"Poslije svih ovih 'pogubljenja', osoba potpuno gubi želju za životom. Više ne možete normalno da razmišljate; samo vegetirate".
Prisilno zadržavanje iz razloga mentalnog zdravlja, prema grupama za ljudska prava, trebalo bi da bude moguće samo u izuzetnim okolnostima jasno definisanim zakonom, na osnovu utvrđivanja kvalifikovanih zdravstvenih radnika da osoba predstavlja ozbiljan i neposredan rizik za sebe ili za treće lice.
Aktivistkinja za ljudska prava Elena Semenova, koja je dobila neke od video snimaka, rekla je da iskazi koje su opisali pacijenti zahtijevaju ozbiljnu istragu.
"Ovo je suzbijanje volje osobe, ulivanje straha kako bi se postigao željeni rezultat, kako bi se natjerala da izvršava određene radnje. To je mučenje".
Pacijenti koji su govorili u video intervjuima opisali su više od samog fizičkog vezivanja. Rekli su da su rutinski bili primorani da obavljaju fizički rad kako bi ustanova funkcionisala i da je otpuštanje iz bolnice bilo izuzetno teško. Prema njihovim iskazima, potpuna poslušnost osoblju bila je jedini način da se obezbijedi otpust.
Jednog pacijenta, snimljenog kako pere toalete golim rukama, pitali su zašto to radi. Jednostavno je odgovorio: "Zbog otpusta".
Na pitanje da li mu je osoblje eksplicitno reklo da neće biti pušten ako odbije, odgovorio je: "Da, da".
Drugi pacijent je opisao da mu je naređeno da radi na deponiji gdje su otpadom u potpunosti rukovali pacijenti.
"Ako kažete da nećete da idete, smeštaju vas u odeljenje za posmatranje i daju vam injekcije".
Bivši zaposleni su potvrdili iskaze.
"Tjeraju ih da peru toalete i sudopere. Prisiljavaju ih", rekao je Bajžan Sagindikov, bivši član bolničkog osoblja.
"Ako pacijenti kažu bilo šta o tome da žele da brane svoja prava, oni im prijete, govoreći: 'Vezaću vas, daću vam injekcije', i da će preduzeti i druge mjere. Ovo vam govorim na osnovu onoga čemu sam lično svjedočio".
Još jedna bivša zaposlena, Nagima Nurbekova, rekla je da su pacijenti koji jedva mogu da hodaju bili primorani da obavljaju takav posao i da su bili vezani i dobijali injekcije ako bi se protivili.
Kao odgovor na upit RSE, bolnica je negirala navode o prisilnom radu, rekavši da pacijenti ne obavljaju dužnosti zaposlenih i da čišćenje, kuhinjske poslove i održavanje obavlja osoblje.
Direktor bolnice, Dulatbek Daujlbekov, takođe je odbacio sugestiju da se vezivanje koristi kao kazna.
"Mjere fizičkog vezivanja koriste se samo kada postoje medicinske indikacije i ne koriste se kao kazna ili disciplinske mjere", izjavio je Daujlbekov, tvrdeći da je vezivanje posljednja mjera koja se koristi samo ako postoji direktna pretnja nasiljem.
Odjeljenje br. 9
Neke od najozbiljnijih optužbi tiču se Ojdeljenja br. 9. Pacijenti i bivše osoblje opisuju ga kao jedno od najsurovijih odjeljenja u ustanovi.
Bivši pacijent Aleksej Aleksejev opisao je kako je tamo vidio drugog pacijenta, Jurija Prihodčenka, više puta vezanog i pod uticajem jakih lijekova.
"Osoba je primorana da deset dana obavlja nuždu tamo gdje se nalazi jer je uopšte ne odvezuju. Proživljava strašne muke. O tome govorim otvoreno jer sam i sam prošao kroz to".
Još jedan pacijent, Timur Nauanov, takođe je pomenuo Prihodčenka.
"Prihodčenko je trenutno na devetom odjeljenju, odjeljenju za tuberkulozu, iako nema tuberkulozu. Namjerno su ga tamo smjestili jer je počeo otvoreno da govori o svojim pravima i slobodama. Plašim se za svoje zdravlje i svoj život jer je bilo slučajeva smrti pacijenata, i to ne samo jednom".
U zvaničnom odgovoru Kazahstanskom servisu RSE, direktor bolnice je negirao da takvo odjeljenje trenutno postoji, iako su pacijenti detaljno opisali njegovu tačnu lokaciju.
Suprotno izjavi direktora, kazahstanske sanitarne vlasti su potvrdile da ustanova ima odeljenje sa 60 kreveta za pacijente sa tuberkulozom, kao i izolacionu sobu za osobe za koje se sumnja da imaju ovu bolest.
Bolnica je ne samo negirala postojanje Odjeljenja broj 9, već je odbila da pruži informacije o pacijentima za koje se kaže da su tamo smješteni, pozivajući se na medicinsku povjerljivost, čak i njihovim porodicama.
Prihodčenkova majka, Olga Petrova, rekla je za RSE da se više puta mučila da dođe do bolnice i da često nije mogla da vidi svog sina.
"Uopšte ne znam šta se tamo dešava ili šta se dešava sa mojim sinom", rekla je.
Tokom njihove posljednje kratke posjete, njen sin je uspio da joj kaže da su mu doze lijekova dramatično povećane nakon dolaska novog šefa odjeljenja. Ubrzo nakon toga, Petrova je saznala da se njen sin teško povrijedio.
"Ne može da govori. Naravno da ne može. Ako govori istinu...", rekla je.
Svjedočenja sadašnjih i bivših pacijenata takođe pokreću pitanja o smrtnim slučajevima i slučajevima samopovrijeđivanja unutar ustanove.
Zvanično, bolnica je prijavila samo jedan smrtni slučaj pacijenta tokom prve polovine 2026. godine, dok je navela da kardiovaskularne bolesti čine najveći udio smrtnih slučajeva među njenim pacijentima.
Međutim, ustanova je potvrdila 10 zvaničnih slučajeva pacijenata koji su se teško povrijedili u posljednjih 18 mjeseci. Osoblje nije reklo da li su ovi incidenti bili pokušaji samoubistava ili kakvi su bili medicinski ishodi.
Bivši pacijent Satarov, koji je bio svjedok višestrukih incidenata samopovrijeđivanja, tvrdio je da statistika zahtijeva vanjski nadzor.
"Statistiku jednostavno treba provjeriti: koliko je pacijenata umrlo i od kojih uzroka", rekao je on.
Nekoliko vladinih tijela sada ispituje tvrdnje.
Kancelarija okružnog tužioca Talgar objavila je da je pregledala video snimke sa društvenih mreža i pokrenula sveobuhvatne inspekcije u vezi sa zakonitošću medicinske njege, poštovanjem sanitarnih propisa i ukupnim kvalitetom usluga u ustanovi.
Ministarstvo zdravlja Kazahstana i komesar za ljudska prava takođe su pokrenuli interne istrage.
Beksultan Dildabekuli, predstavnik ombudsmana u regionu Almati, izdao je strogo upozorenje nakon objavljivanja video snimaka.
"Upotreba ovih mjera kao sredstva kažnjavanja, pritiska ili prisile apsolutno nije dozvoljena zakonom", rekao je on.