Dostupni linkovi

Marković: Za novu vlast kultura je nužno zlo


Goran Marković
Goran Marković
Dva su aktuelna povoda za razgovor sa režiserom Goranom Markovićem. Prvo, on je postao član Političkog saveta Liberalno - demokratske partije u trenutku kada su je napustili mnoge viđene ličnosti, a drugo, njegov najnoviji film "Falsifikator" upravo je završen i biće prikazan na FEST-u. Goran Marković najpre objašnjava svoj angažman u LDP-u.

Marković: Ne priključujem se ni jednoj partiji i to što sam prihvatio da budem u tom telu, ne znači da sam član LDP-a. Niti sam ikada bio član i jedne partije, niti imam nameru u životu da se učlanjujem u partiju. U ovoj situaciji to je neka vrsta izbora, koji se sam po sebi nametnuo. U trenutku kada ovom zemljom, pa i celom Evropom, haraju desničarske partije, kada je sve skrenulo u desno i kada levica nema nikakvo uporište, u Srbiji naročito, za mene je bilo pitanje neke vrste umetničkog angažmana da probam da uradim nešto na planu toga da se ponovo vrednuju stvari kao što su ravnopravnost, socijalna pravda i ostale levičarske ideje. U toj grupaciji sam video jedino mesto gde su još uvek levičarske ideje. Mislim da je to jedini razlog zašto sam to prihvatio.

Znam Čedu još kao studenta 1996. godine. Kada je došlo do studentske pobune, bio sam profesor na fakultetu na kojem je studirao. Sećam se da sam njemu, i još jednom momku, koji je studirao režiju, dao neku vrstu uputstva, pošto sam ja 1968. godine kao student doživeo u okupaciju našeg fakulteta u Pragu, prilikom invazije sovjetskih trupa i preživeo jedno iskustvo u vezi toga kako se fakulteti okupiraju i kako se organizuje studentski bunt. Njemu sam, i tom našem studentu režije, 1996. godine dao neka tehnička uputstva. Oni su bili klinci i nisu znali osnovne stvari.

RSE: Taj klinac iz 1996. je poprilično odrastao u međuvremenu, ali i mnogi koji su bili uz njega napustili su ga. Mnogi smatraju da je, uz DS, i LDP zapravo prokockala alternativu oko koje se mogla okupiti građanska Srbija i da je to razlog zašto je formirana ovakva vlast kakav je formirana danas u Srbiji?

Marković: Ja se uopšte ne bavim političkim analizama i procenama. To nije moj delokrug interesovanja. Imam razvijeno osećanje za to ko šta zastupa i ko se za šta bori. Duboko sam razočaran. Glasao sam na svim izborima za DS. Ovoga puta nisam, već za LDP. To što se nalazim u manjini i što oni imaju slab izborni rezultat, meni je žao, ali to za mene nije nikakav naročit kriterijum. Ne priklanjam se partijama koje imaju rejting i koje žele da dođu na vlast, nego slušam svoje srce i mislim da oni predstavljaju jednu stvarnu manjinu koja ispravno misli, ili bar ima poziciju da počne ispravno da misli. To da li su ga neki napustili i ko će osnovati koju partiju, to me uopšte ne interesuje. Ne bavim se aktivno politikom, niti me to interesuje.

RSE: Jedno vreme ste bili savetnik ministra kulture Nebojše Bradića. Danas je to Bratislav Petković. Najnovija vest iz kulturnog miljea je postavljanje Radoša Ljušića na čelo "Službenog glasnika" i smenjivanje Slobodana Gavrilovića. Kako vam se čini kadrovska politika u kulturi?

Marković: Nemam uopšte uvid u kadrovsku politiku. Cela kadrovska politika nove vlasti je pogubna. Očigledno se dovode partijski poslušnici koji, ne samo da nisu kvalifikovani, nego su apsolutno besmisleni na tim pozicijama. Tu sada treba očekivati glavne poteze u smislu ko će biti generalni direktor RTS-a. Očekujem sve najgore. Dok sam bio savetnik ministra za kulturu, ipak sam nešto uradio. Bio sam u grupi koja je isterala Zakon o kinematografiji i taj zakon je izglasan u Skupštini. Kada bi se primenjivao, on bi bio značajan i dobar za branšu kojom se bavim. Izgleda da je jedno isterati zakon, a drugo primenjivati ga.

RSE: Kakva je vaša prognoza kada je u pitanju kultura u narednom periodu?

Marković: Dovoljna je sama činjenica da je u budžetu predviđeno 0,4 odsto za kulturu, u inače skraćenom budžetu, a to je nikada manje. To jasno pokazuje da nova vlast smatra da je kultura jedno nužno zlo, na koje treba potrošiti što manje para da se ne bi gubili dragoceni novci na nešto što ne služi ničemu. To je jasno. Kultura će biti takva, kakav je odnos vlasti prema kulturi. Ono što neko uradi individualno, razni umetnici, autori, kulturni pregaoci - to će ostati na nivou ličnog gesta, a ostalo će biti jezivo.

RSE: Da li predviđate da će državna politika, i u kulturi, koja se ipak u međuvremenu odmakla od kriterijuma 90-tih, opet vratiti na podršku nacionalnim projektima?

Marković: Ne znam. Treba to videti. To je besmisleno. To je isto kao kada je krajem 60-tih i početkom 70-tih ubijen Crni film, pa je tim ljudima zabranjeno da rade. Onda su dovedeni razni mediokriteti koji su pravili pozitivne i bele filmove. Pretpostavljam da je moguće da će sada da se desi u kulturi to da će biti iz kulture izbačeni svi oni koji ne odgovaraju konceptu takozvane patriotske kulture, a da će biti dovedeni neki mediokriteti koji nemaju ni talenta, ni mozga da to popunjavaju. Šta je to patriotska kultura? Da li je to kultura koja se bavi folklornim i istorijskim temama? Ili je to kultura koja promoviše srpski način pogleda na svet, srpski jezik? U tom slučaju ti mediokriteti to neće moći jer niko neće, niti čitati, niti gledati, niti videti. To će ostati u okvirima tih njihovih krugova i biće zaboravljeno. To će vreme pojesti.

RSE: Kulturnjaci su probili uveliko led u regionu. Ali političari, čini se, samo im smetaju. Trebali bi da prave uslove za još veći prostor za saradnju. Očigledno je da smo upućeni jedni na druge, i kada je u pitanju film, i kada je u pitanju pozorište, i kada je u pitanju izdavaštvo, svi smo mi male siromašne zemlje i mnogo više možemo da učinimo zajedno. Kako se vama čini? Kako procenjujete tu situaciju?

Na planu kulture je praktično rekonstruisana Jugoslavija. Ona je rekonstruisana fizički, teritorijalno, državno i svakako. Ona više ne postoji, to je daleka uspomena, ali kulturno je ona vrlo živa

Marković: Na planu kulture je praktično rekonstruisana Jugoslavija. Ona je rekonstruisana fizički, teritorijalno, državno i svakako. Ona više ne postoji, to je daleka uspomena, ali kulturno je ona vrlo živa. Praktično je nemoguće snimiti film na prostorima bivše Jugoslavije, a da se ne udružite, da u tome ne učestvuju umetnici i saradnici iz svih njenih bivših krajeva. Snimao sam film u kojem su učestvovali apsolutno svi - i Makedonci i Slovenci i Crnogorci i Bosanci i Srbi i Hrvati. To nisam uradio iz nekih jugonostalgičnih razloga, nego me je sama priroda posla to naterala. Birao sam najbolje, one koji mi mogu najviše odgovarati za taj film. Uspostavilo se da je to ex YU. Tako je i u ostalim domenima. Pozorišta, koja se razmenjuju, doživljavaju veliku podršku gledalaca jer su ljudi željni da vide nešto što nije njihova provincijska ili neka lokalna umetnost. Žele da vide kako i drugi ljudi, koji razumeju taj jezik, znaju i razumeju taj mentalitet, gledaju na stvari. To se samo od sebe rekonstruisalo. To šta će na političkom planu biti, ko će izvikivati kakve parole i kako će koga etiketirati, vređati ili mrzeti , to je van ljudi koji se bave kulturom.

RSE: Vi ste okončali montažu filma "Falsifikator". Kada će biti premijera?

Marković: Premijera će biti na Festu.

RSE: Film je rađen slično kao i "Turneja", nakon uspešne pozorišne predstave. Vaš film govori o 1968. godini. I dalje mislite da je to godina koja je mogla biti prekretnica?

Marković: Posmatrano iz vizure čoveka koji je živeo u drugoj polovini XX veka i početkom XXI veka, 1968. godina je ključna godina. Tada su se desile veoma bitne stvari na globalnom planu. Znate da je došlo do planetarne pobune mladih ljudi koji nisu više želeli da žive u hipokriziji. To je ugušeno praktično u krvi. U Čehoslovačku su tada ušle u sovjetske jedinice. U Jugoslaviji je bila velika studentska pobuna protiv Josipa Broza Tita, koja je završena prevarom. Kasnije smo mi počeli da plaćamo, što Jugoslavija, što ceo svet, taj poraz. To nije moglo da ostane bez posledica i jedna dosta sumorna budućnost je sačekala te ljude koji su poklekli. Oni koji se nisu pretopili u establišment i u deo tog režima su ostali na marginama i propali. Nikada neću zaboraviti dan kada sam, ne znam koliko decenija kasnije, otišao u Kopenhagen i video naselje sastavljeno od ostataka onoga što je ostalo od 1968.

RSE: Nudite li nam poređenje na lokalnom nivou 2000. i 1968. godine, obzirom na ishod?

Marković: Jeste. Mislim da je problem u tome što ljudi, koji su izneli 5. oktobar, nisu otišli do kraja. Dan danas oni plaćaju ceh tome. I iz onoga što sam preživeo 1968., pa i 2000., postaje jasno da se stvari moraju dovesti do kraja. Ako ostanete na pola puta i postanete meki, koruptivni i počnete da uživate u životu, da zaboravljate da se sve valja, da istorija i dalje teče, onda ste gotovi.

RSE: Kada je u pitanju jedan globalni pogled na svet, danas ima razloga da se pitamo zašto nema makar 1968. godine? Kada su bile demonstracije - Okupiraj Wall Street, da li ste se ponadali da će se nešto dogodite?

Marković: Izgledalo je tako. Tu i tamo se pojave neke demonstracije. Jedine grupacije ljudi koje još vek imaju prave otvorene ideale su zapravo anarhisti. Oni imaju te poglede na svet koji su za mene neprihvatljivi jer negiraju tekovine države i onoga u čemu živimo već hiljadama godina. Ali pogledajte koga oni zastupaju – radnike i obespravljene delove društva. Oni su zapravo ti koji neprihvatljivom formom i neprihvatljivim načinom borbe zapravo održavaju ideje 1968. godine. I ona je ličila pomalo na anarhističku pobunu. Pogledajte šta je traženo 1968. godine? Pročitajte njihove zahteve i pročitajte zahteve sadašnjih anarhista. To je sve isto.

RSE: Vi radite sa mladim ljudima kao profesor na Akademiji. Naslućujete li kod mladih ljudi želju i spremnost na pobunu?

Marković: Na žalost ne. Mislim da ne postoji jedna kritična masa ljudi koji veruju da je moguće bilo šta promeniti. Napravio sam dva dokumentaran filma za B92 1997. i 2000. godine, koji su se ticali pobune. Jedan je bio "Poludeli ljudi". Tiču se demonstracija iz 1996. godine, kada sam posmatrao uznemirenu posmatrao masu kao estetski fenomen, ne toliko društveni, kao nešto što je sinematično. Onda sam napravio 2000. godine, baš nekoliko meseci pred pad Miloševića, film "Nevažni junaci", koji se ticao individualne pobune. Snimio sam nekoliko ljudi, među kojima je bila i Verica Barać i Maki, poznati pobunjenik iz Valjeva. Snimio sam fenomen lične pobune. To postoji, ali ne postoji kritična masa koja bi ujedinila ljude da se pobune protiv. U Sloveniji to već liči na to. Oni se bune protiv svega što je u Sloveniji. Oni ne zastupaju politička krila i političke partije, nego nastupaju iz srca. Ako je tamo moguće, zašto ne bi bilo i ovde moguće.

RSE: Pobunu 1968. je pratilo i ono što se događalo u umetnosti, konkretno u filmu? Da li danas prepoznajete neki novi talas filmova koji nagoveštava socijalni bunt – Srpski film, Klip, Beli, beli svet, Šišanje, pa i Smrt čoveka na Balkanu?

Marković: To su jako različiti filmovi. Neki od tih ljudi su bili moji studenti i ja sam im u periodu realizacije pomagao, kao Klipu. Beli, beli svet je radio ozbiljan tandem umetnika. Oni svi imaju jedan dosta radikalan izraz pobune, ali ta pobuna je umetnička i lična i još uvek nema neki društveni backround ili efekt. Umetnost ne može ništa da promeni.

RSE: Ali može da nagovesti?

Marković: Može da nagovesti, probudi u ljudima procese razmišljanja, ali da praktično nešto promeni, da izvede ljude na ulicu – to ne može.

RSE: "Falsifikator" je dobronamerni falsifikator, jedan altruista. Govorite i o Jugoslaviji kao falsifikatu?

Marković: Ne bih rekao da govorim o Jugoslaviji kao falsifikatu, nego o opštem falsifikovanju koje je srušilo Jugoslaviju. Jugoslavija je bila dobra, jedino što je materijal, od kojeg je bila sastavljena, bio sklon padu. Ideja i naši ideali u vezi sa Jugoslavijom su bili jako u redu. Ljudi su bili malo od trošnog materijala, pa je sve to palo. To je moja tema.
XS
SM
MD
LG