Dostupni linkovi

Prag u očima mališana iz Dečjeg sela kod Kraljeva


Deca iz Dečjeg sela Kraljevo tokom posete Pragu
Deca iz Dečjeg sela Kraljevo tokom posete Pragu
U organizaciji Udruženja Lastavica iz Praga, ove sedmice su u Češkoj republici boravila deca iz SOS Dečjeg sela iz Kraljeva, koje pruža novu porodicu i dom za 98 mališana iz cele Srbije o kojima roditelji, iz bilo kog razloga, ne mogu da se brinu.

Selo se prostire na površini od 2,5 ha u naselju Beranovac. U njemu se nalazi 14 dvospratnih porodičnih kuća, sportski tereni i mali amfiteatar pod vedrim nebom. O deci se stara 14 SOS mama/hranitelja.

RSE: Kako vam se sviđa u Pragu? Šta vam se najviše svidelo?

„Ja sam Milica. Imam 17 godina. Meni je grad fascinantan. Oduševljena sam. Najviše mi se svideo dvorac Karlštajn.“

„Zovem se Zorica. Imam 13 godina. Meni se svideo sam grad. Prelep je. Kulturno istorijski spomenici su očuvani. Najviše mi se svideo Karlov most.“

„Ja sam Teodora. Imam 10,5 godina. Najlepše mi je bilo u Aqua parku.“

„I meni“,
dodaje Dalibor, kome je 10 godina.

„Zovem se Miloš Simić. Imam 12 godina, sad ću 13. Baš mi je lepo u Pragu. Zadovoljan sam. Sve mi se svidelo, a najviše društvo koje sam u Pragu stekao.“

RSE: Da li vam je ovo prvi put da ste u inostranstvu?

„Nije. Išli smo i Italiju“, kaže Milica

„Meni je ovo bio šesti put ove godine da idem u Italiju. Pre dve godine sam bila u Hrvatskoj. Sada sam u Pragu“, dodaje Zorica.

Vesna Mraković Jokanović, direktorica SOS dečjeg sela u Kraljevo, kaže su deca, SOS mame i ostale kolege po prvi put u Pragu:

„Ovo je sjajan doživljaj za sve nas, ne samo zbog prilike da se upozna prelepi, zlatni Prag, Karlove Vari. Deca uživaju u svim sadržajima u kojim, sigurna sam, 99 odsto dece u Srbiji ne mogu, da posete Aqua park, Dino park i obiđu sve ove lepe atrakcije grada Praga i da im to možda pokuša na neki način kompenzovati onu drugu najvažniju stvar, a to je nemogućnost da žive sa svojim prirodnim roditeljima.“

RSE: Vi niste klasičan dom. Na koji način deca dolaze kod vas?

Vesna Mraković Jokanović
Vesna Mraković Jokanović
Vesna Mraković Jokanović: Dečje selo je humanitarna nevladina organizacija. Verujemo da svako dete ima pravo da živi u porodičnom okruženju i mi se trudimo da im to obezbedimo kroz mrežu hraniteljskih porodica. Dečje selo se sastoji od 14 kuća. U svakoj kući živi jedna SOS majka ili hraniteljica, koja 24 sata, 365 dana u godini deli svoj život sa decom o kojoj brine. Oni su jedna SOS porodica koja može imati maksimalno osam članova - mama i sedmoro dece. Deca nam dolaze iz cele Srbije. Mi smo specifični po tome što smo namenjeni većoj grupi braće i sestara, pa tako većina naše dece ima od dvoje do šestoro rođene braće i sestara. Mi im pružamo mogućnost da, osim u porodičnom okruženju, žive zajedno i ostanu zajedno, što je gotovo neizvodljivo u klasičnim hraniteljskim porodicama ili domovima, gde bi morali biti razdvojeni. Tu je i stručni tim koji pruža podršku mamama i deci jer deca često dolaze sa različitim, specifičnim traumama, teškim životnim iskustvima, razvojnim poteškoćama. Deca dolaze kod nas na zahtev centara za socijalni rad koji se obrate molbom za smeštaj dece“, precizira Vesna Mraković Jokanović.

Sve petice

RSE: Koliko si dugo u dečjem selu?

„Tu sam 3,5 godine“, kaže Miloš i dodaje da ima drugare i u selu i van njega.

Dalibor, ili Dača kako ga najčešće zovu, najesen kreće u četvrti razred.

RSE: Ima li neki kec ili su sve petice?

„Sve petice“, kaže odlučno Dača.

Miloš ističe da mu se u selu najviše sviđaju kuće.

RSE: Kako se zove tvoja SOS mama?

„Dušanka Raković, ali nije ovde.“

RSE: Kako je zoveš?

„Beba, pošto joj je to nadimak“, dodaje Miloš.

On kaže da osim igre imaju i obaveze: „Treba da čistimo za sobom i da pomognemo u kući kada se nešto sređuje.“

RSE: Da li ti se to ponekad ne radi?

„Retko kada“, kaže Miloš.

Deca iz Dečjeg sela Kraljevo tokom posete Pragu
Deca iz Dečjeg sela Kraljevo tokom posete Pragu
RSE: Šta bi voleo da promeniš u selu?

„Neku decu bih voleo da promenim“, odgovara Miloš.

Dača kaže da mu je u selu, zapravo, dosadno:

„Idem kod mojih drugova u jednu zgradu preko puta. Tamo igramo fudbal i košarku. Igram se sa dečacima pošto devojčice smaraju“.

Zorica ide u osnovnu školu i već sedam godina je u Dečjem selu:

„Sve mi se sviđa u Dečjem selu. Sve je dobro organizovano. Divan je odnos sa mamama i sam odnos između dece i odraslih osoba.“

RSE: Da li mame malo „gnjave“?

„Što se mene tiče uvek sam na raspolaganju mami da pomognem. Mama me nikada ne gnjavi. Naša SOS mama je Dragica Novaković. Zovemo je Gaga“, kaže Zorica.

„Moja SOS mama se zove Suzana. Zovem je mama“, dodaje Teodora.

Zorica Lekić je jedna od mama.

RSE: Od kada se bavite ovim poslom?

„Već sedam godina. Definitivno ništa nije slučajno. Život me vodio tako i doveo tu i mislim da ću tu završiti karijeru jer to jeste sav moj život“, kaže ona.

RSE: Šta znači biti mama? Da li je to samo simbolički ili imate i suštinski odnos kada radite sa decom? Vaša grupa ima sedmero dece.

„Simbolično sigurno nije i nije slučajno tako nazvano. Mnoga deca osobu koja sa njima živi i zovu mamom. Jednom su me pitali šta je SOS mama. Odgovorila sam isto što i mama bez SOS. Mi imamo potpuno isti zadatak i ulogu kao biološka mama. Brinemo o njima danonoćno. Živimo sa njima. Radimo sve što rade majke, samo što nismo zaposlene ni na kom drugom mestu, nego nam je to i posao“, objašnjava Zorica Lekić.

RSE: Kako izgleda jedan običan dan kada niste na putu?

Zorica Lekić
Zorica Lekić
„Ustajanje. Oni se vaspitavaju tako da budu samostalni. Oni koji su dovoljno veliki nameštaju svoje krevete. Lična higijena, doručak. Posle toga imamo vreme za učenje. Onima, kojima je potrebna pomoć u učenju, priskačem ja. Oni koji idu popodne u školu imaju vreme za igru. Ako nisu napolju, ili su na računaru, ili sa igračkama. Ja spremam ručak. Idu u školu sa ostalom decom. Nisu izolovani. Potpuna je sloboda kretanja. Sarađujemo sa svima iz lokalne zajednice. Ni po čemu se ne izdvajmo, osim što smo ograđeni kao dečje selo. Selo je otvoreno za ljude da dođu“, ističe ona.

RSE: Bude li ponekada neki problem?

"Veoma često. Ne bih sada da pričam o tome. Radije o lepim stvarima. To su deca iz porodica koje su iz raznih razloga prestale da postoje. Smeštena su kod nas da bi im se na neki način nadomestilo to što su izgubili, da bi imali srećno detinjstvo. Oni imaju srećno detinjstvo, samo što toga još nisu svesni jer bol koji nose u sebi je neuništiv“, zaključuje Zorica Lekić.

Teško do sredstava

Zorica uskoro završava osnovnu školu i kaže da najviše voli da pegla, a najmanje da usisava, a Teodora da se igra i uči. „Najviše se igram sa bratom. Moj hobi je pevanje u horu“, dodaje Teodora.

„Ima dosta aktivnosti. Možemo da se bavimo i sportom van dečjeg sela. Išla sam na odbojku, na latinoamerički ples, ali sam prestala. Sada vozim rolere i trčim“, kaže Milica.

„Ako imam Internet onda sam malo više na kompjuteru. Učim. Nisam baš mnogo učio. Samo kada mi treba za neku ocenu da budem odličan“, ističe Dača.

S obzirom da je sada velika ekonomska kriza, ne samo u Srbiji, nego u svetu, pitamo Vesnu Mraković Jokanović kako uspevaju, da li ponekada osećaju da su usamljeni u tome što rade?

„Dečje selo Kraljevo se finansira 30 odsto iz budžeta, za neke minimalne troškove života dece. Šezdeset procenata dobijamo zahvaljujući međunarodnoj organizaciji dečjih sela. Deset odsto smo u obavezi da sami negde obezbedimo od donatora iz Srbije i raznih drugih. To je, nažalost, iz godine u godinu sve teže. Ekonomska je kriza. Ona je pogodila ceo svet i Evropu, pa i naše donatore, i sredstava iz godine u godinu na žalost je manje, a potrebe sela su sve veće jer je broj dece veći, a deca rastu. Mi nastojimo da ona uvek imaju minimum koji im je neophodan. Zahvaljujući donatorima i prijateljima, poput Lastavice i drugih organizacija, pojedinaca i udruženja, za sada uspevamo da obezbedimo kvalitetnu brigu o decu. Imamo sreću što imamo jako veliku podršku lokalne zajednice. Grad Kraljevo, sve službe -zdravstvene, škole - imaju razumevanja i toleranciju. Pomažu nam u tome jer sami ne bi smo mogli sve ovo postići“, konstatuje Vesna Mraković Jokanović.

Mirko Jelčić iz udruženja Lastavica iz Praga, jedan je od organizatora ove ekskurzije.

Deca iz Dečjeg sela Kraljevo tokom posete Pragu
Deca iz Dečjeg sela Kraljevo tokom posete Pragu
„Bile su dvije iz Bosne. Tako smo počeli. Otišli smo u SOS dječje selo u Sarajevu i vidjeli da je to jedna humana ustanova. Pozvali smo ih. Potom smo imali goste iz Gračanice. Ovo je treće, iz Kraljeva. Možda bi bilo dobro da napravimo susret dječjih sela iz bivše Jugoslavije u Pragu sa dječjim selima iz Češke. Sviđa nam se da djeci, koja nisu imala sreće na početku, pružimo malo topline, zabave, informacija i da se družimo sa njima. I nama čini dosta dobrog to da se družimo sa nekim iz tih krajeva“, zaključuje Jelčić.

Goran Jokanović je suprug direktorice SOS dečjeg sela i angažuje se kao volonter. Po zanimanju je, inače, vojno lice.

„Pošto naša porodica živi u okviru samog sela, normalno je da je i naša porodica morala da se privikne na specifične uslove rada i života. Kao volonter sam u tom selu od samog početka. Moja porodica nije naše dvoje dece koje imamo, nego i 86 dece koje živi u okviru SOS dečjeg sela“, kaže on.

RSE: Manje je muškaraca angažovano u radu sa decom.

"To je možda i najveći problem koji postoji u čitavom konceptu SOS dečjeg sela. Ja kao volonter isto tako pokušavam da se nađem svakom tom detetu u svakom trenutku, da ga stegnem za ruku, da mu pomognem da se oseća uz nekoga ko može uvek da bude tu kada mu zatreba“, ističe Goran.

RSE: To je nešto kao SOS tata?

Goran Jokanović: Tako je.

RSE: Da li dečaci dođu ponekada da vas pitaju nešto ličnije?

„To je sasvim logično i normalno. Pošto sam po profesiji vojno lice, mnogi od njih malih već sada, videći mene u uniformi, već imaju želju da sutra budu budući oficiri naše vojske. Normalno da u pubertetskim danima neka pitanja, tako intimnija, pitaju mene i pomažem im koliko mogu“, zaključuje Goran Jokanović.

RSE: Tu su deca od malih nogu pa skoro do punoletnih. Kuda deca odlaze?

„To zavisi od kapaciteta. Da li mogu da se školuju, da li imaju mogućnosti i da li imaju volju i želju. Ako završe srednju školu ili neki zanat, mi se trudimo da im pronađemo posao uz pomoć donatorskih firmi. Neki od njih se vrate u sredine iz kojih su došli. Kao odrasli ljudi mogu da žive uz pomoć i podršku svoje porodice. Neki su se već udali. Imamo i jedno unuče. Drugo je na putu. Naš prvi student Jovana je upisala prvu godinu“, zaključuje direktorica SOS dečjeg sela.

RSE: Šta planiraš kada završiš srednju školu?

„Planiram da studiram pravo ili biologiju“, kaže Milica.

„Voleo bih da budem direktor“, ističe Dača.

„Doktorka“, dodaje Teodora.

RSE: Zašto?

„Zato“.
XS
SM
MD
LG