Lubenice u Crnoj Gori, vjerovatno, nikad nijesu bile jeftinije, što svakako odgovara potrošačima istanjenih novčanika i naviklih na skupu i sve skuplju hranu.
Proizvođači su, međutim, ostali kratkih rukava.
Cijena jednog kilograma lubenice u Crnoj Gori je svega osam centi, čime su zadovoljni i građani i turisti. Ovako niska cijena, međutim, predstavlja veliki problem za proizvođače lubenica koji sada nemaju kome da ih prodaju.
Lubenice u Crnoj Gori - ilustracija
Pojedini proizvođači kažu da bi je čak i donirali ali da, navodno, nemaju kome. O efektima ovogodišnjeg uzgoja lubenice, za RSE komentariše poljoprivredni proizvođač iz Malesije Đon Drešaj, koji se suočio sa problemom plasmana od 450 tona ove kulture.
"Katastrofa je bila ove sezone i izgleda da je to bio problem i u Crnoj Gori ali i na nivou regiona. Ove godine sam proizveo 450 tona, a ja sam se ipak nekako snašao sa plasmanom pretežno u Bi H i uz bagatelne cijene. Vladine subvencije sa pet centi po kilogramu su nam pomogle prilikom izvoza pa će troškovi nekako da se pokriju", kaže on.
Razoge ovako ozbiljne tržišne neravnoteže, potražili smo kod samih poljoprivrednih proizvodjača. Ratko Vujošević, koji ima 20 iskustvo u poljoprivrednoj proizvodnji u Australiji, danas se poljoprivredom bavi u zetskoj ravnici.
"Prvo smo mi proizvođači najviše krivi. Zašto bi ja zasadio 20 rala lubenice i onda čekao da mi država to otkupi. Ja bih zasadio onoliko koliko mogu da realizujem. Prvo bih ispitao tržište i mjesta đe ću da prodajem lubenicu pa bi na osnovu toga zaključio koliko treba da posadim i to bih odradio. Prema tome, u prvom redu smo krivi mi sami proizvođači ", kaže on.
Najniži agro budžet u regionu
Potpredsjednik Unije poslodavaca za oblast poljoprivrede Željko Vidaković, sasvim plastično govori o razlozima pomame crnogorskih poljoprivrednika za lubenicom.
Prodaja lubenica u Crnoj Gori
"Lubenica je povrće koje se bez velikih ekonomskih ulaganja da za tri do četiri mjeseca odgajiti, od sjemenke do krajnjeg proizvoda, odnosno ploda. Od ove godine ta nama bliska kampanjska poljoprivreda dovela je do toga da je mnogo ljudi ušlo u tu priču o proizvodnji lubenice i proračun je da je 14 do 15 hiljada tona lubenice bilo u Zeti i nešto oko četiri hiljada na području Ulcinja. Sa nekih 20 hiljada tona tržište je bilo blokirano i tačno je da je ta kampanjska poljoprivreda dovela do blokade i niske cijene lubenice", kaže on.
Iako, očigledno, postoji saglasje u vezi sa odgovornošću samih proizvodjača u vezi hiperprodukcije lubenice, čini se da ima i drugih krivaca. Ratko Vujošević kaže:
"Država je svojevremeno oformila firmu koja se zove Plodovi Crne Gore. Ta kompanija posluje u dvije regije – Zeta i Malesija, a ostala Crna Gora - ko vas šiša. E, to ne može tako. Opština Danilovgrad i ostale opštine u Crnoj Gori koje se bave proizvodnjom voća i povrća nemaju učešća u Plodovima Crne gore", naglašava on.
Vujošević se žali i na loše uslove rada u Distributivnom centru, a vlasnik rasadnika Ekoplant i potpredsjednik Unije poslodavaca za poljoprivredu Željko Vidaković kaže da je istina da je Distributivni centar odnedavno priveden namjeni, ali da on trenutno funkcioniše kao pokriveni plac na kom poljoprivrednici mogu da prodaju svoje proizvode.
"To nije smisao i uloga Distributivnog centra. Taj centar treba da ima svoju organizaciju, infrastrukturu , sa komercijalistima, sa hladnjačama, sa jednom razrađenom mrežom gdje bi proizvođač samo dovezao svoj proizvod, upakovan kako je to normalno u gajbi ili na paleti i nakon toga otišao na svoju njivu da dalje radi ili da mirno spava poslije završene berbe svoje ljetine. Međutim, pokazalo se da ovako ne može živjeti poljoprivreda i da će na ovaj način domaći poljoprivrednici biti stalno izloženi hiperprodukciji određenih vrsta i zbog toga gubiti sredstva i volju. Crna Gora ima najniži agro budžet u regionu, čak i u Evropi od jedan posto. Okolne zemlje imaju od dva do četiri posto. Mi tražimo, ako je državi stalo do poljoprivrede, da se naše učešće prepozna i u agro budžetu", zaključuje Vidaković.
Proizvođači su, međutim, ostali kratkih rukava.
Cijena jednog kilograma lubenice u Crnoj Gori je svega osam centi, čime su zadovoljni i građani i turisti. Ovako niska cijena, međutim, predstavlja veliki problem za proizvođače lubenica koji sada nemaju kome da ih prodaju.
"Katastrofa je bila ove sezone i izgleda da je to bio problem i u Crnoj Gori ali i na nivou regiona. Ove godine sam proizveo 450 tona, a ja sam se ipak nekako snašao sa plasmanom pretežno u Bi H i uz bagatelne cijene. Vladine subvencije sa pet centi po kilogramu su nam pomogle prilikom izvoza pa će troškovi nekako da se pokriju", kaže on.
Razoge ovako ozbiljne tržišne neravnoteže, potražili smo kod samih poljoprivrednih proizvodjača. Ratko Vujošević, koji ima 20 iskustvo u poljoprivrednoj proizvodnji u Australiji, danas se poljoprivredom bavi u zetskoj ravnici.
"Prvo smo mi proizvođači najviše krivi. Zašto bi ja zasadio 20 rala lubenice i onda čekao da mi država to otkupi. Ja bih zasadio onoliko koliko mogu da realizujem. Prvo bih ispitao tržište i mjesta đe ću da prodajem lubenicu pa bi na osnovu toga zaključio koliko treba da posadim i to bih odradio. Prema tome, u prvom redu smo krivi mi sami proizvođači ", kaže on.
Najniži agro budžet u regionu
Potpredsjednik Unije poslodavaca za oblast poljoprivrede Željko Vidaković, sasvim plastično govori o razlozima pomame crnogorskih poljoprivrednika za lubenicom.
"Lubenica je povrće koje se bez velikih ekonomskih ulaganja da za tri do četiri mjeseca odgajiti, od sjemenke do krajnjeg proizvoda, odnosno ploda. Od ove godine ta nama bliska kampanjska poljoprivreda dovela je do toga da je mnogo ljudi ušlo u tu priču o proizvodnji lubenice i proračun je da je 14 do 15 hiljada tona lubenice bilo u Zeti i nešto oko četiri hiljada na području Ulcinja. Sa nekih 20 hiljada tona tržište je bilo blokirano i tačno je da je ta kampanjska poljoprivreda dovela do blokade i niske cijene lubenice", kaže on.
Iako, očigledno, postoji saglasje u vezi sa odgovornošću samih proizvodjača u vezi hiperprodukcije lubenice, čini se da ima i drugih krivaca. Ratko Vujošević kaže:
"Država je svojevremeno oformila firmu koja se zove Plodovi Crne Gore. Ta kompanija posluje u dvije regije – Zeta i Malesija, a ostala Crna Gora - ko vas šiša. E, to ne može tako. Opština Danilovgrad i ostale opštine u Crnoj Gori koje se bave proizvodnjom voća i povrća nemaju učešća u Plodovima Crne gore", naglašava on.
Vujošević se žali i na loše uslove rada u Distributivnom centru, a vlasnik rasadnika Ekoplant i potpredsjednik Unije poslodavaca za poljoprivredu Željko Vidaković kaže da je istina da je Distributivni centar odnedavno priveden namjeni, ali da on trenutno funkcioniše kao pokriveni plac na kom poljoprivrednici mogu da prodaju svoje proizvode.
"To nije smisao i uloga Distributivnog centra. Taj centar treba da ima svoju organizaciju, infrastrukturu , sa komercijalistima, sa hladnjačama, sa jednom razrađenom mrežom gdje bi proizvođač samo dovezao svoj proizvod, upakovan kako je to normalno u gajbi ili na paleti i nakon toga otišao na svoju njivu da dalje radi ili da mirno spava poslije završene berbe svoje ljetine. Međutim, pokazalo se da ovako ne može živjeti poljoprivreda i da će na ovaj način domaći poljoprivrednici biti stalno izloženi hiperprodukciji određenih vrsta i zbog toga gubiti sredstva i volju. Crna Gora ima najniži agro budžet u regionu, čak i u Evropi od jedan posto. Okolne zemlje imaju od dva do četiri posto. Mi tražimo, ako je državi stalo do poljoprivrede, da se naše učešće prepozna i u agro budžetu", zaključuje Vidaković.
