Izgradnja nacije biće teža od svrgavanja Gadafija

Fotogalerija: Muamer Gadafi, četrdeset godina vladavine

Autor: Jason Pack, Foreign Policy (Prevela: Ena Stevanović)

Tek nakon njegove smrti, radikalne vizije libijskog lidera o decentralizaciji republike zapravo postaju stvarnost.

Muamer Gadafi je mrtav. Revolucionari koje je nekad pogrdno nazivao „pacovima“ su ga izvukli iz kanala kao glodavca.

Tako su Libijci konačno zatvorili poglavlje svoje historije koje je počelo 1.septembra 1969. kada je ovaj moćni diktator nakon vojnog udara došao na vlast proglasivši Naserovsku republiku koja je posvećena „miru, socijalizmu i (arapskom) jedinstvu“:

Na kraju su se sva Gadafijeva nastojanja, ideološke revolucije i predanost vladavini u ime naroda koji ga je volio, pretvorila u staromodnu porodičnu diktaturu, pri čemu su sve ključne pozicije preuzeli njegovi sinovi i lojalni saveznici. Sada kada je mrtav, Libijci su dobili prliliku da krenu od nule i kreiraju novi politički poredak, što je zapravo dvosjekli mač.

Za razliku od Tunisa i Egipta gdje se ostaci starog sistema i dalje drže na vlasti, baza nekadašnjeg libijskog režima je potpuno razorena. Nemojte da vas zavara to što su mnogi ključni zvaničnici tranzicijske vlade bili ministri u Gadafijevoj vladi. U osmomjesečnim sukobima su potpuno desetkovane sve jedinice u kojima su nekada služili.

Zanimljivo je da ovo nije prvi put da je Libija doživjela tako radikalne transformacije. Iako se radilo o tipičnom vojnom državnom udaru, Gadafijeva libijska „revolucija“ iz 1969. je zapravo predstavljala društveni preokret na drugačiji način od tuniske nezavisnosti od Francuske ili Gamal Abdel Nasser-ovog državnog udara u Egiptu iz 1952.godine. Ako se vratimo dalje unazad, iskustva Libije sa italijanskim kolinistima su bila daleko više invazivna i razorna od bilo čega što su arapske zemlje doživjele u 20.stoljeću. Čak je i kolonijalizam u Alžiru i Palestini blijed poređenju sa fašističkom politikom koja je uspješno iskorijenila postojeće civilno društvo i okrenula Libijce jedne protiv drugih.

Zbog svega toga, funkcionalna državna birokracija i civilne institucije jednostavno ne postoje u Libiji. Tunis i Egipat imaju svoje vojske, sindikate i snažan osjećaj nacionalnog identiteta koji nadmašuje lokalni identitet. U Libiji se stvarne državne institucije i istinski nacionalni diskurs se nikad nisu razvili. Libijsci se vide kao Tripolitanci, Misratanci, Bengazistanci ili Zintanci. No, paradoksalno, Libijci očajnički žude za nacionalnim jedinstvom, što dokazuje strastveno obimanje Senussi zastave čak i izvan Cyrenaice u istočnoj Libiji gdje je ta zastava nastala. Libijska revolucija, s iznimkom plemenskih režima kao što su Bani Walid ili Sirte doista jeste istinski nacionalni općenarodni pokret.

Ova pomiješana baština je vidljiva i danas na ulicama Tripolija. Lokalni policajci iz Misrata, Zintana ili Jadua, svaki u vlastitoj zapovijednoj strukturi, nadgledaju ulice grada.

Iako su svi formalno iskazali svoju odanost Nacionalnom tranzicijskom vijeću (NTC), ovi vojnici su prije svega odani svojim lokalnim jedinicama koje su nastale spontano u proteklih šest mjeseci i imaju iznenađujuću razinu povezanosti. Nacionalno tranzicijsko vijeće tvrdi da je podržalo formiranje lokalnih vojnih jedinica jer su vjerovali da te pouzdane lokalne i plemenske mreže ne mogu biti pod utjecajem Gadafijevih lojalista. U stvarnosti je Libijska revolucija zapravo niz lokalnih ustanaka za koje Nacionalno tranzicijsko vijeće tvrdi da ih je „ušilo“ i napravilo od njih mustru.

Novi eksperiment u političkom vođstvu

Nadamo se da je libijska vlada imala lekcije iz šivanja jer ono što slijedi-izgradnja nacije- bi moglo biti mnogo teže od svrgavanja jednog od najvećih svjetskih diktatora. Svaki region ima svoje vlastite lokalne mitove o svojoj ulozi u revoluciji. Bengazijanci se hvale kako su oni bili prvi koji su izbacili Gadafija iz njegovog jarama. Misratanci govore o tome kako su izdržali najveće teškoće i borili se s većom vojnom kohezijom nego ostali Libijci. Berberi iz planina Nafusa se žale da je njihov etnički identitet bio potisnut od strane Gadafija i govore da je njihov duh planinskih ratnika bio ključan za pobjedu pobunjenika.

Svaka od tih skupina je u procesu stvaranja nove mitske povijesti o tome kako su se baš oni uvijek suprotstavljali Gadafiju. Gharyan, dnevne „novine“ na jednoj fotokopiranoj stranci su pokrenule sumnjivu priču o tome kako je grad na strateškom raskrižju bio mjesto prvog anti-Gadafijevskog uličnog protesta 1980.godine. U Benghaziju, stanovnici navode činjenicama potkrijepljene tvrdnje o tome kako su oni sredinom devedesetih vodili gerilski rat protiv režima (uz pomoć islamista).

Ono što je ujedinilo sve ove različite lokalitete jeste njihova odbojnost prema Gadafiju i njegovom centralizmu. Gadafijevo lice je bilo prisutno u čitavoj državi, ali većina Libijaca je bila nekolio nivoa udaljena od Gadafija i njegove porodice, što je suprotno funkcioniranju sadašnjih lokalnih vlasti. U trgovačkoj zajednici Misrata, prosječni građanin je sada samo jedan nivo ispod lokalnih političkih i vojih figura. Isto vrijedi i za Berberska plemena na planinama. Oni su bliski i imaju povjerenja u svoje lokalne lidere, kako u one tradicionalne plemenske, tako i u novo spontano vojno vođstvo koje je nastalo tijekom revolucije.

Izgleda da će Libija započeti novi eksperiment u političkom vođstvu koje njena tuniska i egipatska braća baš i neće prihvatiti. Za vrijeme Gadafija, centar je imao svu ekonomsku i političku moć. Sadašnji libijski revolucionari žele lokalnu moć i institucije koje funkcioniraju u skladu sa zakonom, ali ne na zapadni način. Mnogi od njih se nadaju oživljavanju tradicionalnog srodstva i lokalnih mreža kako bi se stvorila društvena mreža koja povezuje sve Libijce sa državom i jedne sa drugima.

Najveća ironija Libijske revolucije iz 2011. godine je činjenica da je spontano formiranje lokalnih komiteta koji su vođeni tradicionalnim principima solidarnosti zapravo ono što je Gadafi propagirao u svojoj Zelenoj knjizi, ali to nikada nije implementirao. Njegove riječi „svuda komiteti“ se još uvijek nalaze na bilbordima širom zemlje. Međutim, Veliki vođa nikad nije predvidio da će istinska demokracija doći ne kao rezultat njegovih licemijernih podsticaja već kao rezultat odlučne borbe protiv istih. Vrijeme će pokazati hoće li Libijci istrajati u tome.