Autor: William Byrd, Foreign Policy (Prevela: Ena Stevanović)
Afganistan nudi i previše primjera za izjavu Winstona Churchilla u kojoj se navodi da „oni koji ne uče iz historije su osuđeni da je ponove.“ Velika Britanija je zaboravila lekcije koje je naučila iz Prvog Anglo-afganistanskog rata (1839-1842) pa ju je zadesila nesreća Drugog Anglo-afganistanskog rata (1878-1890).
Afganistanska komunistička vlada koja je preuzela vlast nakon državnog udara 1978.godine izgleda da nije naučila ništa iz propalih pokušaja reformi kralja Amanullaha (1919.-1929.) te su nametnuli radikalne promjene i započeli brutalnu represiju.
Sovjetski savez započinje vojnu intervenciju u Afganistanu krajem 1979. godine koja se pokazala neutemeljenom i čije nerealne pretpostavke bi bile jasne svakome ko bi se osvrnuo na afganistansku historiju. Isto tako se čini ni da Sjedinjene Države i njeni NATO saveznici nisu naučili ništa iz sovjetske okupacije kada su započeli međunarodnu vojnu intervenciju u Afganistanu nakon 11.septembra, iako se rijetko dešava da, kako je rekao Bruce Riedel, „država ulazi u isti rat dva puta u jednoj generaciji, ali na suprotnim stranama. Međutim, to u mnogo čemu opisuje trenutnu ulogu SAD-a u Afganistanu.“
Afganistan i njegovi međunarodni partneri se trenutno suočavaju sa vrlo izazovnim procesom tranzicije, kako u sigurnosnoj i političkoj, tako i u financijskoj i ekonomskoj sferi. Šta se može naučiti iz afganistanske historije kako bi se olakšao taj proces? Nedavno objavljena studija ocrtava paralele i kontraste između prošlosti i sadašnjosti i izdvaja nekoliko historijskih tema i lekcija koje mogu biti relevantne za proces tranzicije.
Prvo je potrebno raščistiti neke mitove i zablude. Afganistan je geografski dobro definirana država, čije granice su formirane tijekom dugog perioda sukoba i otpora protiv vanjskih sila. Još od 1747.godine, Afganistan ima daleko dužu historiju kao jedinstveni nacionalni entitet od mnogih svojih susjeda, kao što je Pakistan. U Afganistanu se nikad nije dogodio značajan secesionistički pokret i period od 1933. do 1973. pokazuje da država može biti stabilna i ispravno vođena. Afganistanska monarhistička vladavina nije duboko prodrla u sela, niti se pokazala uspješnom u razvojnom smislu, ali je uspjela zadržati mir i red i smatrana je legitimnom, kako iznutra, tako iizvana.
Drugo, očekivanja vazana uz tempo napretka moraju biti realna. Pretjerano ambiciozne reforme sa nerealnim kratkim rokovima, posebno one koje narušavaju uspostavljene odnose u ruralnim područjima i koje utječu na religiju, kulturu i ulogu žena su obično rezultirale oštrim reakcijama koje su desetljećima usporavale razvoj.
Treće, vjerovatnost da će susjedne države imati ulogu „negativaca“ i da će regionalna rivalstva usporiti proces tranzicije je vrlo realna. Period povlačenja sovjetskih trupa je dokaz za to da je teško pronaći mirno rješenje nakon vojnog povlačenja, a i primjer je toga do kakvih negativnih posljedica može doći ukoliko se u tome ne uspije.
Četvrto, historija Afganistana je obilježena hroničnim problemima sukcesije. Niti jednom od 1933. i samo tri puta od 1747. je došlo do laganog i nenasilnog prelaza s jednog vladara na drugog. Od osam afganistanskih vladara koji su vladali od 1973. do 2001.godine, svi osim jednog su umrli nasilnom smrću ili su svrgnuti ili prognani s vlasti. Stoga politička tranzicija koja slijedi 2014.godine mora biti zasnovana na učinkovitim predizbornim pripremama i političkom strategijom koja će povećati izglede za glatkom tranzicijom.
Peto, post-sovjetski period povlačenja pokazuje potencijal i ograničenja afganistanskih sigurnosnih snaga. Odbrana Kabula i drugih većih gradova je najviše čemu se možemo nadati. Mnogi su rizici vezani uz Afganistansku nacionalnu armiju (ANA) s obzirom na njeno etničko rasparčavanje.
Šesto, sovjetsko i post-sovjetsko iskustvo sa naoružavanjem i plaćanjem milicije ukazuje na to da je takav pristup prepun opasnosti, dovodi do nestabilnosti s obzirom na ovisnost o isplatama vojske što rezultira povećanjem pritužbi i sukoba zbog predatorskog ponašanja mnogih vojnih vođa.
Sedmo, efikasno afganistansko vođstvo koje provodi nacionalni program je presudno za postizanje pozitivnih ishoda u ovo vrijeme promjena i tranzicije u Afganistanu, uključujući i povlačenje stranih trupa. Međunarodno iskustvo također naglašava važnost.učinkovitog nacionalnog vođstva za vrijeme procesa tranzicije, što je naglašavano i u Svjetskom izvještaju o sukobima, sigurnosti i razvoju iz 2011.godine.
Osmo, Afganistan je tijekom većeg dijela svoje historije bio ovisan o vanjskoj financijskoj potpori u različitim oblicima i trenutni proces tranzicije neće biti izuzetak u tome. Iako se ta potpora treba i može smanjivati, njeno naglo rezanje i obustava je recept za katastrofu, što se dogodilo u periodu od 1991. do 1992. kada je Sovjetski savez u svojim posljednjim danima obustvavio svu potporu Najibullahovom režimu koji je vrlo brzo propao.
Deveto, afganistanska privreda je sada u mnogo boljem stanju nego tijekom sovjetskog i post-sovjetskog perioda, nakon vidnog oporavka i brzog rasta tijekom proteklog desetljeća u poređenju sa masovnim uništavanjem infrastrukture i ruralne privrede te masovnim raseljavanjem stanovništva tijekom 80ih i početkom 90ih godina. U predstojećim godinama se moraju izbjeći destabilizirajući učinci ekonomske krize, što će zavisiti od održavanja političke stabilnosti, izgradnji povjerenja i postepenom smanjenju međunarodne pomoći.
Konačno, važno je da se ne zanemaruju neke vrlo očite poruke iz historije. Naprimjer, vrlo problematično iskustvo koje Afganistan u proteklih pet desetljeća ima sa podijeljenim i etnički vođenim političkim partijama je rezultiralo time da su političke partije postale anatema za mnoge afganistance. Međutim, učinkovite političke partije su ključni sastojak za uspješno demokratsko vođstvo.
Dakle, lekcije iz afganistanske prošlosti predstavljaju upozorenja o tome šta sve može poći po zlu. Stoga bi i Afganistanci i njihovi međunarodni partneri trebali krenuti naprijed otvorenih očiju kako bi se problemi i rizici rješavali na što bolji i učinkovitiji način. Ni Afganistan ni region ni svijet si ne mogu priuštiti ponavljanje krvavih događaja iz 90ih godina, čiji se učinci osjećaju i do danas. Sve strane moraju uložiti velike napore kako bi se osiguralo da se historija ne ponovi.
*****
William Byrd je gostujući viši stručni saradnik na Američkom institutu za mir.
Afganistan nudi i previše primjera za izjavu Winstona Churchilla u kojoj se navodi da „oni koji ne uče iz historije su osuđeni da je ponove.“ Velika Britanija je zaboravila lekcije koje je naučila iz Prvog Anglo-afganistanskog rata (1839-1842) pa ju je zadesila nesreća Drugog Anglo-afganistanskog rata (1878-1890).
Afganistanska komunistička vlada koja je preuzela vlast nakon državnog udara 1978.godine izgleda da nije naučila ništa iz propalih pokušaja reformi kralja Amanullaha (1919.-1929.) te su nametnuli radikalne promjene i započeli brutalnu represiju.
Sovjetski savez započinje vojnu intervenciju u Afganistanu krajem 1979. godine koja se pokazala neutemeljenom i čije nerealne pretpostavke bi bile jasne svakome ko bi se osvrnuo na afganistansku historiju. Isto tako se čini ni da Sjedinjene Države i njeni NATO saveznici nisu naučili ništa iz sovjetske okupacije kada su započeli međunarodnu vojnu intervenciju u Afganistanu nakon 11.septembra, iako se rijetko dešava da, kako je rekao Bruce Riedel, „država ulazi u isti rat dva puta u jednoj generaciji, ali na suprotnim stranama. Međutim, to u mnogo čemu opisuje trenutnu ulogu SAD-a u Afganistanu.“
Afganistan i njegovi međunarodni partneri se trenutno suočavaju sa vrlo izazovnim procesom tranzicije, kako u sigurnosnoj i političkoj, tako i u financijskoj i ekonomskoj sferi. Šta se može naučiti iz afganistanske historije kako bi se olakšao taj proces? Nedavno objavljena studija ocrtava paralele i kontraste između prošlosti i sadašnjosti i izdvaja nekoliko historijskih tema i lekcija koje mogu biti relevantne za proces tranzicije.
Prvo je potrebno raščistiti neke mitove i zablude. Afganistan je geografski dobro definirana država, čije granice su formirane tijekom dugog perioda sukoba i otpora protiv vanjskih sila. Još od 1747.godine, Afganistan ima daleko dužu historiju kao jedinstveni nacionalni entitet od mnogih svojih susjeda, kao što je Pakistan. U Afganistanu se nikad nije dogodio značajan secesionistički pokret i period od 1933. do 1973. pokazuje da država može biti stabilna i ispravno vođena. Afganistanska monarhistička vladavina nije duboko prodrla u sela, niti se pokazala uspješnom u razvojnom smislu, ali je uspjela zadržati mir i red i smatrana je legitimnom, kako iznutra, tako iizvana.
Drugo, očekivanja vazana uz tempo napretka moraju biti realna. Pretjerano ambiciozne reforme sa nerealnim kratkim rokovima, posebno one koje narušavaju uspostavljene odnose u ruralnim područjima i koje utječu na religiju, kulturu i ulogu žena su obično rezultirale oštrim reakcijama koje su desetljećima usporavale razvoj.
Treće, vjerovatnost da će susjedne države imati ulogu „negativaca“ i da će regionalna rivalstva usporiti proces tranzicije je vrlo realna. Period povlačenja sovjetskih trupa je dokaz za to da je teško pronaći mirno rješenje nakon vojnog povlačenja, a i primjer je toga do kakvih negativnih posljedica može doći ukoliko se u tome ne uspije.
Četvrto, historija Afganistana je obilježena hroničnim problemima sukcesije. Niti jednom od 1933. i samo tri puta od 1747. je došlo do laganog i nenasilnog prelaza s jednog vladara na drugog. Od osam afganistanskih vladara koji su vladali od 1973. do 2001.godine, svi osim jednog su umrli nasilnom smrću ili su svrgnuti ili prognani s vlasti. Stoga politička tranzicija koja slijedi 2014.godine mora biti zasnovana na učinkovitim predizbornim pripremama i političkom strategijom koja će povećati izglede za glatkom tranzicijom.
Peto, post-sovjetski period povlačenja pokazuje potencijal i ograničenja afganistanskih sigurnosnih snaga. Odbrana Kabula i drugih većih gradova je najviše čemu se možemo nadati. Mnogi su rizici vezani uz Afganistansku nacionalnu armiju (ANA) s obzirom na njeno etničko rasparčavanje.
Šesto, sovjetsko i post-sovjetsko iskustvo sa naoružavanjem i plaćanjem milicije ukazuje na to da je takav pristup prepun opasnosti, dovodi do nestabilnosti s obzirom na ovisnost o isplatama vojske što rezultira povećanjem pritužbi i sukoba zbog predatorskog ponašanja mnogih vojnih vođa.
Sedmo, efikasno afganistansko vođstvo koje provodi nacionalni program je presudno za postizanje pozitivnih ishoda u ovo vrijeme promjena i tranzicije u Afganistanu, uključujući i povlačenje stranih trupa. Međunarodno iskustvo također naglašava važnost.učinkovitog nacionalnog vođstva za vrijeme procesa tranzicije, što je naglašavano i u Svjetskom izvještaju o sukobima, sigurnosti i razvoju iz 2011.godine.
Osmo, Afganistan je tijekom većeg dijela svoje historije bio ovisan o vanjskoj financijskoj potpori u različitim oblicima i trenutni proces tranzicije neće biti izuzetak u tome. Iako se ta potpora treba i može smanjivati, njeno naglo rezanje i obustava je recept za katastrofu, što se dogodilo u periodu od 1991. do 1992. kada je Sovjetski savez u svojim posljednjim danima obustvavio svu potporu Najibullahovom režimu koji je vrlo brzo propao.
Deveto, afganistanska privreda je sada u mnogo boljem stanju nego tijekom sovjetskog i post-sovjetskog perioda, nakon vidnog oporavka i brzog rasta tijekom proteklog desetljeća u poređenju sa masovnim uništavanjem infrastrukture i ruralne privrede te masovnim raseljavanjem stanovništva tijekom 80ih i početkom 90ih godina. U predstojećim godinama se moraju izbjeći destabilizirajući učinci ekonomske krize, što će zavisiti od održavanja političke stabilnosti, izgradnji povjerenja i postepenom smanjenju međunarodne pomoći.
Konačno, važno je da se ne zanemaruju neke vrlo očite poruke iz historije. Naprimjer, vrlo problematično iskustvo koje Afganistan u proteklih pet desetljeća ima sa podijeljenim i etnički vođenim političkim partijama je rezultiralo time da su političke partije postale anatema za mnoge afganistance. Međutim, učinkovite političke partije su ključni sastojak za uspješno demokratsko vođstvo.
Dakle, lekcije iz afganistanske prošlosti predstavljaju upozorenja o tome šta sve može poći po zlu. Stoga bi i Afganistanci i njihovi međunarodni partneri trebali krenuti naprijed otvorenih očiju kako bi se problemi i rizici rješavali na što bolji i učinkovitiji način. Ni Afganistan ni region ni svijet si ne mogu priuštiti ponavljanje krvavih događaja iz 90ih godina, čiji se učinci osjećaju i do danas. Sve strane moraju uložiti velike napore kako bi se osiguralo da se historija ne ponovi.
*****
William Byrd je gostujući viši stručni saradnik na Američkom institutu za mir.
