Dostupni linkovi

Kurspahić: Vrijeme za 'pozitivne predrasude'


Kemal Kurspahić, novinar
Čitam kako je ove nedjelje Jevrejska zajednica Bosne i Hercegovine obilježila Pesah i kako je taj najstariji praznik u jevrejskoj tradiciji kao i uvijek podijelila sa sugrađanima svih vjera i nacionalnosti u Sarajevu. To me podsjeća na obilježavanje Pesaha u opsjednutom i terorisanom gradu u proljeće 1993. I tada su - uz predstavnike države, grada i svih bosanskih vjerskih zajednica - na svečanosti u jevrejskoj opštini bili i gosti iz inostranstva koji su došli da podijele sa Sarajlijama iskustvo opsade. Među njima je bila i spisateljica Susan Sontag.
Finci: Ako su Bošnjaci brašno, Srbi kvasac a Hrvati voda, mi Jevreji smo ono malo soli bez koje bi hljeb bio bezukusan.

Ta svečanost, osim što je okupila Sarajlije svih etničkih i vjerskih pripadnosti, bila je i simbolična demonstracija riješenosti jevrejske zajednice na opstajanje u gradu u kojem je savila gnijezdo ravno pet stoljeća ranije: u proljeće prve godine opsade, 1992, obilježeno je pet stotina godina od dolaska prvih Jevreja izbjeglih pred španskom inkvizicijom u Sarajevo. U tim stoljećima bosanskohercegovački Jevreji doživjeli su i Holokaust u kojem je, pod nadzorom ustaškog NDH režima, toj zajednici bilo namijenjeno potpuno istrebljenje i od predratnih više od 10.000 sarajevskih Jevreja preživjelo je i vratilo se u grad samo nekoliko stotina, mahom onih koji su se pridružili narodnooslobodilačkoj borbi.

Bilo je dirljivo vidjeti kako je, obilježavajući Pesah u opkoljenom Sarajevu u proljeće 1993, jevrejska zajednica - i pod uslovima opsade - pribavila gotovo sve što je bilo potrebno za tradicionalni objed uključujući i kuhano jaje i košer vino i sa koliko se dobrosusjedske pažnje brinula da se gosti drugih vjera i nacionalnosti osjećaju kod kuće.

Tog ljeta bio sam pozvan da na svečanosti u Kamernom teatru promovišem ratno izdanje Jevrejskog glasnika (Jewish Herald): govoreći, opet na svečanosti kojoj su prisustvovale Sarajlije svih pripadnosti, primijetio sam kako u jednoj sasvim maloj rubričici - u kojoj se objavljuje rođenje djeteta u sarajevskoj jevrejskoj zajednici - vidim i obećanje njenog opstajanja u svom gradu i kada "sve ovo" prođe.

Sa istorijskim iskustvom iz Holokausta, ta zajednica se, naravno, pobrinula da svojim najugroženijim pripadnicima - starim i bolesnim; porodicama s malom djecom; svima kojima je to bilo potrebno - obezbijedi evakuaciju iz opkoljenog grada ali i da svima koji nisu željeli da idu pomogne koliko je to bilo moguće: tako je dobrotvorno društvo sarajevskih Jevreja La Benevolencija nalazilo načina da u grad unese lijekove i da iz grada izvede stotine najugroženijih svih nacionalnosti koji su nerijetko nosili i jevrejske identifikacione dokumente.

Simbolički, ništa ne ilustruje čudo sarajevskog preživljavanja kao sudbina svete jevrejske knjige Hagada koja je nakon progona Jevreja iz Španije u 15. vijeku dospjela u posjed sarajevskog Zemaljskog muzeja negdje 1894. godine i od tada je brižno čuvana kao posebno blago bosanskog glavnog grada i tokom Drugog svjetskog rata i tokom troipogodišnje opsade devedesetih.

Sarajevo, Aškenazi sinagoga, 27. januar 2009.
Ulogu brojčano male, ali po svakovrsnim doprinosima - umjetničkim, poslovnim, humanitarnim i drugim - vitalne jevrejske zajednice Bosni i Hercegovini najbolje je u nekom poratnom nastupu u američkom Institutu za mir predstavio predsjedavajući te zajednice Jakob Finci kad je pozvao prisutne da za trenutak zamisle Bosnu i Hercegovinu kao hljeb.

"Ako su Bošnjaci brašno, Srbi kvasac a Hrvati voda, mi Jevreji smo ono malo soli bez koje bi hljeb bio bezukusan" - rekao je Finci.

Na neki način ustavna pozicija pripadnika jevrejske, kao uostalom i romske i drugih manjinskih zajednica - koji ne mogu biti birani u državne organe jer ne pripadaju jednom od "tri konstitutivna naroda" - skrenula je pažnju međunarodnih institucija na ustavnu diskriminaciju manjina u poratnoj Bosni i nametnula se kao prioritetna obaveza u "europeizaciji" bosanskog ustava.

Razmišljajući o svakovrsnim doprinosima bosanske jevrejske zajednice, učinilo mi se da njeno petstogodišnje pripadanje Bosni i Hercegovini predstavlja možda najbolji primjer na kojem bi u našem podneblju i našem iskustvu mogla da se primijeni naučna teorija o "pozitivnim predrasudama" koja još traži mjesto i potvrdu u međunarodnim odnosima. Jedan od njenih vodećih zagovornika, Todd L. Pittinsky, socijalni psiholog na Harvard Univerzitetu, smatra kako se previše pažnje u nauci i praksi posvećuje "studijama sukoba" i "međurasnim odnosima" a premalo istinskom razumijevanju za "druge": "Toliko istraživanja se posvećuje razumijevanju rasističkih i ksenofobičnih pristupa, toliko toga u politici posvećeno je suprotstavljanju takvim pristupima, a premalo se radi na tome da se vide pozitivni odnosi prema drugim grupama" - citirao je londonski "Ekonomist" ovog naučnika čija je ideja da poziv na "toleranciju" nije dovoljan i da je često lažan. Poštovati iskustvo "drugoga", i prihvatati ga kao najbližeg, može da zvuči kao daleki ideal ali negdje se mora početi. U našem slučaju - poštovanje za iskustvo i doprinose bosanskih Jevreja moglo bi biti dobar početak.

Pogledajte komentare (1)

Ovaj forum je zaključen
XS
SM
MD
LG