Dostupni linkovi

Vanredna vijest
Čak i oni koji ovih dana najradije gledaju fudbal sami, neuznemiravani ni od najbližih ni od neznanaca u sportskim barovima, zapravo su dio najmasovnije publike koja je ikad gledala neki sportski događaj: utakmice Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi gledaju stotine miliona ljudi širom svijeta a sve procjene upućuju na očekivanje da će finalnu utakmicu gledati više od 715 miliona ljudi, koliko ih je gledalo finale u Njemačkoj prije četiri godine. To globalno interesovanje za fudbal kao da opravdava ono što je o značaju fudbalske igre napisao Bill Shankly u londonskom Sunday Timesu prije gotovo 30 godina: "Neki misle da je fudbal stvar života i smrti. Ne sviđa mi se takav stav. Mogu ih uvjeriti da je stvar mnogo ozbiljnija od toga".

Fudbal zaista ima tu moć da, okupljajući stotine miliona ljudi oko "prelijepe igre", istovremeno potcrtava najljepše i potiskuje u stranu najružnije u svijetu oko nas. Ovih dana: postajući prva afrička zemlja koja ugošćuje svjetsko prvenstvo, Južna Afrika pokazuje svijetu nasmijano lice rasne harmonije samo 16 godina nakon što je odbacila istoriju rasne disckriminacije i ugnjetavanja i niko u ponesenosti igrom neće cjepidlačiti oko prošlosti ili sadašnjih napetosti tranzicije od vladavine manjine do vladavine većine. U ljeto 1982, jedan bivši domaćin svjetskog prvenstva, a danas najrazigraniji učenik šampionata u Južnoj Africi – Argentina – ugošćujući svjetsko prvenstvo i čak postajući svjetski šampion zasjenila je pred svijetom "prljavi rat" koji je divljao u zemlji pod vojnom vlašću u kojem je bez traga nestalo hiljade politički nepoželjnih građana uglavnom lijeve orijentacije.

Iz naše balkanske perspektive, i ne mora se baš ići ni geografski ni vremenski daleko da bi se našli primjeri te moći fudbala da nas – zaokupljene igrom – udalji i od vlastite ružne stvarnosti. O tome mogu govoriti s iskustvom nekoga ko je fudbal doživljavao izbliza kao nekadašnji sportski dopisnik u Beogradu, urednik sportske rubrike u Sarajevu, i – pored ostalog – izvještač sa svjetskog šampionata u Njemačkoj 1974. i analitičar šampionata u Italiji 1990.

Dok se reprezentacija Jugoslavije u Italiji uspinjala prema vrhovima svjetskog fudbala, od poraza u prvoj utakmici protiv Njemačke u Milanu (1:4) preko uzastopnih pobjeda nad Kolumbijom (1:0) i Ujedinjenim Arapskim Emiratima (4:1) u Bolonji i Španijom (2:1) u Veroni – sve do poraza tek na penale s igračem manje u četvrtfinalu protiv Argentine u Firenci – u Bosni i Hercegovini i posebno u Sarajevu u oduševljenju igrama i rezltatima reprezentacije na nedjelju-dvije se potpuno zaboravilo da ona predstavlja državu u raspadanju. I prije nego što je počelo to prvenstvo, naime, Jugoslavija u vanfudbalskom životu više gotovo i nije postojala: Milošević je "olako obećanom brzinom" pod pritiskom uličnog nasilja već promijenio federalni ustav, ukinuo autonomiju pokrajina i na vlast u Crnoj Gori, Vojvodini i na Kosovu instalirao vlastite lojaliste – osiguravajući tako četiri automatska glasa za vlastitu samovolju u osmočlanom predsjedništvu države – a Hrvatska i Slovenija su nakon prvih višestranačkih izbora već obznanile da u takvoj federaciji ne žele ostati i uveliko su bile na putu osamostaljenja.

Samo fudbal mogao je učiniti da, uprkos najsumornijim perspektivama zemlje, Sarajlije nakon pobjede nad Španijom i čak i nakon herojske izgubljene utakmice s Argentinom iziđu na ulice i da, uspinjući se s državnim zastavama na krovove automobila i tramvaja, po cijelu noć nazdravljaju i pjevaju Jugoslaviji sve "od Vardara pa do Triglava". Bilo je u tom njihovom izljevu oduševljenja za zemlju koje uskoro više neće biti, i čija će armija za samo godinu i po okrenuti oružja i prema njima samima, i podosta bosanskog ponosa i patriotizma. Selektor te jugoslovenske reprezentacije bio je njihov sugrađanin Ivica Osim a među najistaknutijim reprezentativcima i brojni bosanski igrači – poput Safeta Sušića u napadu, Mirsada Baljića, Davora Jozića i Faruka Hadžibegića u odbrani, Refika Šabanadžovića u srednjem redu i Fahrudina Omerovića na klupi – i tada su u nekoj posljednjoj predstavi odumirućeg jugoslovenstva u tom Osimovom timu bili i igrači srpske, hrvatske, crnogorske, slovenačke i makedonske nacionalnosti – da spomenem samo neke: Tomislav Ivković, Dragan Stojković, Robert Jarni, Zlatko Vujović, Darko Pančev, Dejan Savićević, Srečko Katanec, Alen Bokšić, Robert Prosinečki ... – ukratko, zemlja koja se cijepala po svim šavovima bila je svjetska fudbalska velesila.

Danas, dvadeset najdužih godina kasnije, Italija 1990. blijedi kao i gondole na starim goblenima. Od tada su bivše jugoslovenske republike - a sada samostalne države – već bile i uspješne učesnice svjetskih prvenstava, posebno Hrvatska koja je u Francuskoj 1998. bila treća nakon što je pobijedila i Njemačku i Holandiju. I na šampionatu u Južnoj Africi igraju i Slovenija i Srbija a malo je nedostajalo da tamo bude i Bosna i Hercegovina. Ali, da je ona nadigrala Portugal i stigla u Južnu Afriku, to bi već bila još jedna priča o tome koliko je fudbal ljepši od stvarnosti.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Vaše mišljenje

Prikaži komentare

XS
SM
MD
LG