Dostupni linkovi

Šutnja o makar i sasvim usamljenom, pojedinačnom slučaju nasilnog ograničavanja slobode govora otvara vrata postepenom prevladavanju intelektualnog batinaštva.

Sada već minulog ljeta htio sam se osvrnuti na provalu primitivnog bijesa na našim stranama povodom jedne knjige koja do tada čak nije ni štampana na našem jeziku ali su ta razmišljanja na nekoliko nedjelja potisnuta naizgled “aktuelnijim temama”. Danas se ipak vraćam toj priči jer – kad bolje razmislim – teško da ima bilo šta “aktuelnije” od potrebe da se u svakoj prilici, bez odgadjanja, upozori na primjere nasilja nad javnom riječju, ušutkivanja onih koji drugačije misle ili govore i uopšte sužavanja prostora za iznošenje mišljenja koja odudaraju od zadatog većinskog pogleda na svijet. Povod je ljetošnja polemika potaknuta knjigom mladog goraždanskog pisca Save Helete, objavljenom u Sjedinjenim Državama pod naslovom Not My Turn to Die - Memories of a Broken Childhood in Bosnia (Nije mi bilo vrijeme da umrem: Sjećanja na uništeno djetinjstvo u Bosni). Nakon što je na internet portalu Sarajevo-X objavljen intervju s Heletom o njegovom dječačkom doživljaju nasilja u ratnom Goraždu, uslijedila je serija prijetećih poruka na adresu autora uključujući i jednu od “Goraždanina” koji pisca poziva: “Dodji ti nama, Savo, u Goražde opet, al’ najavi dolazak (…) Golim bih te rukama udavio – sad mi je žao što te u ratu ne priklah, stoko jedna!” Drugi sličan junak, potpisujući se kao “Caco” poručuje: “Trebali smo te na vrijeme ubiti”.

Čime je pisac tako razdražio svoje balkanske “kritičare” koji eto vjeruju kako je za verbalni grijeh najprikladnija smrtna kazna, uključujući i preventivno ubijanje onih koji bi tek mogli počiniti takav grijeh, a prepoznaju se naravno – po imenu i vjeri? Heleta je, u knjizi, opisao vlastiti doživljaj onoga što je kao 13-godišnji dječak s porodicom preživljavao u opkoljenom Goraždu: u intervjuima sam kaže kako je pisao i o srpskoj opsadi grada i patnjama i ubijanju njegovih stanovnika ali, naravno, i o preobraženju porodičnih prijatelja u neprijatelje i nasilju nad preostalim srpskim civilima u opkoljenom gradu, uključujući i odvodjenje na strijeljanje njegovih roditelja do kojeg nije došlo jer ih je spasio očev prijatelj musliman.

Za ovaj razgovor najmanje je važno je li Heleta u knjizi stavio taj lični i porodični doživljaj rata u “odgovarajući istorijski konktekst” i je li baš pokazao koliko je sama opsada Goražda – kao, uostalom, i opsada Sarajeva i Bihaća i drugih “zaštićenih zona” – bila monumentalan zločin: on je svoj dječački doživljaj rata tako opisao i njegovom se kazivanju nema šta dodati. Primitivne prijetnje smrću donijele su mu i najvjerovatnije neplaniranu marketinšku kolateralnu korist: u medjunarodnoj akademskoj javnosti, posebno u Americi gdje je živio nakon bjekstva iz ratne Bosne i Južnoj Africi gdje studira na Univerzitetu Nelson Mandela, vijesti o prijetnjama potakle su zanimanje za knjigu i njenog autora, o kojima bi inače malo ko nešto znao, a Heletini prijatelji raspituju se i o mogućem filmu zasnovanom na knjizi.

Da ne bude zabune, ovaj autor nije čitao knjigu i ovdje uopšte nije riječ o njenoj literarnoj vrijednosti ili istorijskoj vjerodostojnosti: riječ je isključivo o odbrani najelementarnijeg ljudskog prava da se o svijetu oko sebe razmišlja, govori i piše slobodno, o čemu je Volter (Voltaire) još u 18. stoljeću u Eseju o tolertanciji zapisao: “Misli za sebe i dozvoli drugima privilegiju da čine to isto”.

Može se ponekom dobronamjernom čitaocu činiti kako je možda ipak riječ o pojedinačnom incidentu, koji zato ne zaslužuje neka javna razmatranja, ali nije li upravo ćutljiva većina toliko puta u istoriji dozvolila da se nasilje nametne kao vladajuća ideologija, uključujući i ne tako davno iskustvo u našim podnebljima s “odjecima i reagovanjima” u kojima su izricane intelektualne prijeke presude svakome ko drugačije misli i govori sve dok takva ideologija nije naproizvodila dovoljno osjećaja ugroženosti i mržnje da se zbog nje može i masovno ubijati.

Šutnja pred intelektualnim nasiljem ravna je saučesništvu u ograničavanju slobode govora i slobode uopšte. Današnje prijetnje smaknućem piscu koji se rata sjeća nešto drugačije nego većina njegovih sugradjana – a sjećanje je uvijek i zakonito sasvim lično – ipak nisu tek usamljeni incident. One imaju kontinuitet u dogadjajima od neposredno prije rata, kad je, na primjer, Murat Šabanović po vlastitim svjedočenjima na zahtjev iz centrale vodeće muslimanske partije na višegradskoj ćupriji macolom porušio bistu Ive Andrića kao “kulturološkog mrzitelja muslimanskog naroda” a zauzvrat mu je obećana radnja na Basčaršiji nakon čega su naručitelji s video-dokazom o tom činu hodali po islamskom svijetu i sakupljali donacije pokazujući kako su se oni obračunali sa “svojim Salmanom Rušdijem”. Ta talibanska misija bošnjačkog ekstremizma ima i logičan savremeni izraz u nasilju nad učesnicima i posjetiocima nedavnog Queer festival u Sarajevu. Na meti te islamske vjerske policije naći će se naravno i bošnjački autori ako se usude da vide svijet iz zabranjenih perspektiva. Kad je, recimo, sarajevski novinar Emir Suljagić – autor knjige “Razglednica iz groba”: svjedočenja o genocidu nad Srebreničanima objavljenog i na engleskom uz vrlo pohvalne prikaze u svjetskoj štampi – u magazinu “Start” napisao kako je za njega i Bog umro sa padom Srebrenice doživio je da mu se na stranicama glasila islamske zajednice “Preporod” pripiše odsustvo svijesti i savjesti, pomračenje uma i gubitak stida, s neprikrivenom prijetnjom da tamo “gdje ima čireva ima i hirurgije”.

Šutnja o makar i sasvim usamljenom, pojedinačnom slučaju nasilnog ograničavanja slobode govora otvara vrata postepenom prevladavanju intelektualnog batinaštva. To je valjda najbolje opisano u stihovima pripisanim svećeniku Martinu Nimeleru (Niemöller) u kojima je, pišući o šutnji njemačkih intelektualaca pred narastanjem nacizma, napisao: “U Njemačkoj su najprije došli po komuniste, i nisam se usprotivio jer nisam bio komunista; onda su došli po sindikaliste i nisam se protivio jer nisam bio u sindikatu; onda su došli po Jevreje i nisam se protivio jer nisam bio Jevrej; a onda su došli po mene ali više nije bilo nikoga ko bi se protivio”. Eto, i zato se nasilju u ime bilo koje ideologije ili vjere valja suprotstavljati bez odgadjanja i bez izuzetka.

XS
SM
MD
LG