Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Ovih dana, kad se obilježava 50. godišnjica studentske pobune u junu 1968. – u kojoj sam, kao urednik u nedjeljniku Student u Beogradu, imao neku ulogu "svjedoka izbliza" – obradovale su me poruke pripadnika kasnijih generacija urednika Studenta sa neformalnih "redakcijskih sastanaka" u beogradskim kafanama srijedom sa pozivom da im se pridružim na nekoj od predstojećih tribina o ulozi Studenta u '68. ili bar na nekom od tih redakcijskih sastanaka.
Ličnu ulogu ili doživljaj tih događaja i kad bih htio ne bih mogao uveličavati ili umanjivati. U doba interneta lako je provjeriti šta sam o tome pisao u prvom vanrednom broju Studenta od 3. juna, koji je istog dana bio i sudski zabranjen pa je naknadno ipak distribuiran. Opisao sam do u detalje brutalno milicijsko premlaćivanje studenata kod podvožnjaka na Novom Beogradu uključujući i batinanje do besvijesti ovog reportera.
Ni tada, ni u kasnijim pisanim svjedočenjima o junu '68., nisam mogao potvrditi sumnjičenja policijskih isljednika kako se radilo o nekoj "organizovanoj pobuni" u kojoj su studenti bili manipulisani ili od "unutrašnjih neprijatelja" ili od "stranih službi i agenata" niti sam mislio kako je pitanje iz uvodnika posljednjeg broja lista na kraju semestra – "spremaju li studenti nešto drugo osim ispita" – bilo neiskazani poziv na pobunu.
Povod pobune bio je mnogo prozaičniji. Uveče 2. juna trebalo je da se održi koncert na otvorenom između Studentskog grada i studentskog kulturnog centra na Novom Beogradu ali je – zbog kiše – premješten u dvoranu u koju nikako nisu mogli stati svi koji su došli na koncert. Došlo je do guranja, pa i tuče između onih koji su ušli i onih koji su na silu htjeli da uđu; intervenisala je milicija i izbili su sukobi milicije i studenata širih razmjera u kojima je zapaljena i jedna vatrogasna cisterna a više studenata je završilo u bolnicama.
Tek tada je formiran organizacioni odbor protesta i napisan proglas sa zahtjevima za društvene reforme i kažnjavanje odgovornih za nasilje.
Sljedećeg dana, 3. juna, kolona od više hiljada studenata uputila se prema državnim institucijama u centru grada i zaustavljena je masivnim kordonom oklopljenih milicijskih specijalaca, mnogi od njih iz srpske provincije – potpuna suprotnost tada čuvenom Jovanu Bulju koji je u centru Beograda regulisao saobraćaj baletskim pokretima.
Podvožnjak je bio blokiran milicijskim kamionima i nije bilo nikakve mogućnosti da kolona studenata nastavi put prema obližnjoj zgradi Savezne vlade ili Skupštine Jugoslavije u centru grada. Čas su studenti gurali miliciju, čas milicija studente sve dok oko vrelog junskog podneva nije došla naredba: "Udri po njima!".
Tada je počelo bjesomučno batinanje studenata, uključujući i djevojke, koje su na kaldrmi odbacivale cipele i tašne, dok je milicija bezdušno "učila pameti" sve koji nisu mogli pobjeći.
Tog dana sam pisao taj izvještaj za vanredni broj Studenta, dežurao u štampariji dok list nije odštampan i sa zebnjom svuda oko štamparije vidio specijalce sa podvožnjaka koji su stizali da zaplijene sudski već zabranjeno izdanje.
Kako je ono štampano samo na četiri strane, ugurao sam nekoliko primjeraka u džepove farmerki i prolazeći kraj policajaca namjerno držao jedan primjerak u ruci. "Šta ti je to?", zagrmjelo je ispod jednog šljema. "Novine", odgovorio sam. "Je li to ovo što mi branimo; daj mi to!", zapovjedio je specijalac a ja sam zadovoljno sa svojim pogužvanim primjercima produžio na okupljanje studenata koje je počelo na Filozofskom fakultetu.
Pobuna je okončana 9. juna kad je sam Josip Broz Tito u glavnom TV dnevniku podržao "opravdane zahtjeve studenata" na šta se u Studentskom gradu razvilo Kozaračko kolo s pjesmama odanosti Titu i Partiji.
Ni 50 godina kasnije ne mogu reći da je moja generacija rušila Jugoslaviju.
Ni 50 godina kasnije ne mogu reći da je moja generacija rušila Jugoslaviju. Naprotiv – zahtijevala je ispunjavanje obećanja "socijalizma s ljudskim likom", pravednije društvo i ukidanje privilegija "crvene buržoazije".
Neki iz te generacije nastavili su da se bore za te ideale i po cijenu progona i zatvorskih kazni; drugi su ulazili u "institucije sistema" sa željom da ih mijenjaju iznutra; treći su se razočarano povlačili.
Sa polustoljetne vremenske distance mogu jedino reći da smo bili tamo gdje je jedino i bilo mjesto dvadesetogodišnjacima: među sanjarima boljeg svijeta. Tada nismo znali kako je naša 1968. ipak bila dio globalnog pokreta mladih – od pobune na Sorboni i drugim francuskim univerzitetima; protesta u Americi protiv rata u Vijetnamu i rasizma sa kulminacijom u ubistvu Martina Lutera Kinga; češkog proljeća pogaženog sovjetskim tenkovima i okupacijom.
Tog ljeta 1968, na raspustu kod stare majke Hasibe Lasić u Sanskom Mostu, doživio sam i kratak komičan susret sa provjerama šta rade "vođe studentske pobune" na ljetnom odmoru u zavičaju. Prilegao sam na popodnevni odmor kad me majka probudila: "Traži te neki čovjek, ali čuvaj ga se". "Zašto majka?". "Kaže da je išao s tobom u školu u Mrkonjiću".
Ona je, naravno, znala da sam tamo samo rođen i da sam imao samo šest mjeseci kad sam otišao.
Facebook Forum