Dostupni linkovi

Kurspahić: Globalne komšije


Protesti zbog jedinstvenog matičnog broja u BiH, 1. juli 2013.
Protesti zbog jedinstvenog matičnog broja u BiH, 1. juli 2013.
The Washinjgton Post je nedavno u vrhu naslovne strane objavio tekst pod naslovom „Ljeto bijesa srednje klase“, ilustrovan sa četiri fotografije sa zajedničkim potpisom: „Demonstranti se sukobljavaju s policijom u Belo Horizonteu, Brazil; žena sa pištaljkom dok demonstranti marširaju ispred sjedišta vlade u Sofiji, Bugarska; aktivisti se okupljaju na Taksim trgu u Istanbulu u znak sjećanja na demonstranta smrtno ranjenog od policije; i Bosanci u kostimima pridružuju se okupljanju pred zgradom parlamenta u Sarajevu“. Iz bosanske perspektive – zanimljivo je kakav zajednički kontekst i zajedničke karakteristike prestižni američki dnevnik nalazi za ovoljetnje nemire u svijetu, od Turske i Egipta preko Bosne i Bugarske sve do Brazila.

Ovaj list, naime, te naizgled i tematski i geografski udaljene događaje stavlja u kontekst zajedničkih težnji građanina ovog desetljeća u svijetu: „Ako su (protesti) šezdesetih bili poziv na rušenje kulturnih normi i usmjereni protiv ratova u svijetu i ako su (protesti) devedesetih bili pokret protiv globalizacije, protesti ovog desetljeća su poziv na odgovornu vlast kao i društvenu i ekonomsku slobodu“ – piše The Washington Post.

Na prvi pogled moglo bi se učiniti kako je povlačenje paralele između događaja na trgovima Taksim u Istanbulu i Tahrir u Egiptu, u kojima se – pored ostalog – radi o dubokim društvenim dilemama između višedecenisjkog sekularizma i novoprobuđenog islamizma, i sarajevske „bebolucije“ ili brazilske i bugarske pobune protiv korumpirane vlasti i njenih privilegija na granici „sabiranja krušaka i jabuka“. Ali, 29-godišnja bugarska spisateljica Iveta Cherneva o tome kaže: „Mi se borimo iz različitih razloga ali mi svi hoćemo da naše vlade najzad rade za nas. Mi inspirišemo jedni druge“.

Protesti na trgu Tahrir, juli 2013.
Protesti na trgu Tahrir, juli 2013.
Iako se radi o vrlo različitim društvenim i ekonomskim kontekstima, u kojima su Turska i naročito Brazil posljednjih godina bilježili impresivan rast, Bugarska se suočila s neispunjenim obećanjima prosperiteta, Egipat s neizvjesnostima tranzicije od diktature do islamizirane demokratije a Bosna i Hercegovina sa zaostajanjem za svim susjedima na evropskom putu, ono što povezuje te različite situacije jeste sazrijevanje spoznaje o narastajućem novom odnosu između probuđenog građanina i vlasti. Taj građanin na ulicama i trgovima međusobno naizgled nepovezanih gradova demonstrira sa zahtjevima i očekivanjima uvažavanja njegovog dostojanstva; njegova pobuna počiva na višem obrazovnom nivou od revolucija u minulim desetljećima i globalno je povezan društvenim mrežama i instant informacijama i od izabranih vlasti očekuje i zahtijeva da mu služe umjesto da njime vladaju.

U toj dimenziji – nepristajanja na aroganciju, korupciju, bahatost, bezosjećajnost, nekompetentnost u vrhovima vlasti – savremeni „globalni građanin“ u Sarajevu bliži je svom „globalnom sugrađaninu“ u Sao Paolu ili Egiptu nego što su međusobno bili povezani svjetski šezdesetosmaši ili devedesetih svjetski antiglobalisti. Postojanje Interneta, i svih međuljudskih instant-komunikacija koje on omogućuje nije tek neka elektronska verzija mitskog londonskog Govorničkog ugla u Hyde Parku gdje je dozvoljeno da se govori i debatuje o bilo čemu u okviru nalaza i najviše sudske instance da sloboda govora ne može biti ograničena samo na ono što nikog ne vrijeđa nego se odnosi i na „iritirajuće, kontroverzno, ekscentrično, heretično, nedobrodošlo i provokativno“ sve dok takav govor ne izaziva nasilje i ne vrijeđa kraljicu: dobrodošlicu Govorničkog ugla u Hyde Parku koristili su pored ostalih i Marx, Lenjin, Orwell i drugi slavni govornici svog vremena. I najzapaljiviji govor u tom kutku londonskog kraljevskog parka ostajao je ipak izolovan i trebalo je da prođu i godine pa da ideje iz tih govorničkih nadahnuća – putem novinskih i časopisnih prikaza, knjiga i usmenog predanja – dođu do međunarodne publike.

Danas se ideje šire iznad i mimo bilo kakvih ideoloških ili drugih prepreka: poziv na protestna okupljanja u sekundi doseže do hiljada zainteresovanih građana i poništava instrumente kontrole javnosti iz vremena kamenog doba komunikacija kad je za demonstracije bila potrebna prijava i odobrenje „nadležnih organa“. U tom kontekstu i reagovanja bosanskohercegovačkih partija na vlasti i njihovih predstavnika koji povodom masovnih protesta pred Parlamentom u prvi plan postavljaju „odgovornost organa reda“ i „bezbjednost izabranih predstavnika naroda“ – bez ikakve namjere da se sagledaju uzroci nezadovoljstva i zahtjevi javnosti – pripadaju davno prošlom vremenu u kojem je vlast mogla djelovati u potpunoj izolaciji od građanina kojem nikada nije morala da podnosi račun.

Politika u čijoj je osnovi odbijanje da se bilo šta uradi doživjela je bankrot i osudu javnosti. Ali, ni javni cinizam nije adekvatan odgovor: u Bosni i Hercegovini tek treba da se pojavi ličnost ili pokret koji će artikulisati posvemašnje ogorčenje i ponuditi izvodiv projekt uspostave funkcionirajuće vlasti koja će najzad povući zemlju na put ispunjavanja evropskih aspiracija većine njenih građana. Stranke i ličnosti na vlasti u protekle više od dvije decenije – a i posljednje tri godine – pale su na tom ispitu.
XS
SM
MD
LG