Dostupni linkovi

Kurspahić: Šarene laže o 'najstarijem narodu'


Hrvatska predsjednica u vrijeme predizborne kampanje u bh. gradu Mostaru

Piše: Kemal Kurspahić

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

Ovonedjeljna izjava predsjednice Hrvatske, Kolinde Grabar-Kitarović, kako su Hrvati „najstariji konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini“ u potpunosti je ispunila namjenu: obnovila je nadvikivanje u javnosti na temu čija je Bosna i Hercegovina; produbila podjele i prepirke na političkoj sceni; potvrdila kontinuitet nastojanja hrvatske predsjednice da – u evropskim forumima i prijestonicama i u svakom bilateralnom međudržavnom susretu – ospori rezultate izbora u susjednoj zemlji; da internacionalizuje njene probleme ne ustežući se da u toj kampanji Bosnu povezuje i sa povratnicima s „ratišta džihada“. Lično sam skloniji da izjavu o „najstarijem konstitutivnom narodu“ gledam kao istorijski potpuno nevažno nadmetanje o tome ko je prvi stigao prije hiljadu godina.

To me podsjetilo na svojevremenu zgodu iz bečkog metroa: mlađano društvo u kojem su na jednoj strani bili „autentični Hrvati“ a na drugoj, „Hercegovci“ kao nepozvani došljaci vodilo je malo bučniju raspravu o hrvatstvu. „A vi ste Zagrepčanin?“ – upitao sam momka koji je sjedio do mene. „Već 400 godina“ – odgovorio je u duhu te istorijske argumentacije. „Nikad vam ne bih dao 400 godina: izgledate dosta mlađi“ – odgovorio sam i mislim da je nakon toga malo popustio u vezi s „argumentom“ svoje 400-godišnje pripadnosti Zagrebu.

Predsjednica u potezanju argumenta o „najstarijem konstitutivnom narodu“ nije otišla ni koraka dalje od tinejdžerske prepirke o „autentičnom hrvatstvu“ iz bečkog metroa. Čak i da su plemena koja su nastanjivala naša podneblja prije, recimo, okruglih „tisuću godina“ imala ikakvu državotvornu svijest – i posebno osjećaj „konstitutivnosti“ – politička istorija tih prostora oblikovala se u uticajima višestoljetnih okupacija, otomanske pa austrougarske, a svoj ustavnopravni temelj i savremenu viziju državnosti dobila je tek u pobjedi nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i odlukama ZAVNOBiH-a (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine) po kojima Bosna i Hercegovina „nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska“ nego je „i srpska-i hrvatska-i muslimanska“.

Devastirana kuća u kojoj je održano prvo zasijedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu
Devastirana kuća u kojoj je održano prvo zasijedanje ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu

Ta vizija počivala je na ideji ravnopravnosti građana i naroda, a doživjela je poratno međunarodno uvažavanje kao legitiman ishod antifašističke borbe. Ona je mogla biti poništena samo onda kad su se probuđeni balkanski nacionalizmi u godinama raspada Jugoslavije počeli odricati antifašističkog nasljeđa, a samozvane „vođe naroda“, počev od Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, počele da crtaju karte u kojima će narodi imati i svoje teritorije što je onda vodilo udruženom zločinačkom poduhvatu sa „etničkim čišćenjem“ – sve do genocida u Srebrenici – svih koji ne pripadaju većinskoj etničkoj grupi.

„Konstitutivni narodi“ uvedeni su na političku scenu tek u dejtonskim dokumentima, kao cijena za okončanje krvoprolića, i svaki politikantski pokušaj pridavanja bilo kakve važnosti argumentu „najstarijeg konstitutivnog naroda“ jednako je plitak kao i insistiranje u godinama narastanja srpskog nacionalizma kako „Srbi posjeduju 64 posto zemljišta“ u Bosni i Hercegovini, što je statistički bilo nemoguće sa zakonskim ograničenjima privatnih posjeda i dominacijom „društvene svojine“, ali je bilo i krajnje nevažno: posjedovanje zemljišta ne daje prava nijednoj etničkoj grupi da istrebljuje sve druge. Isto se odnosi i na očekivanja u bošnjačkim nacionalističkim krugovima kako će onda kad – uskoro – Bošnjaci postanu većina oni moći i da uređuju državu po svojim mjerilima i kriterijima.

U državama vladavine zakona takvi „argumenti“ nemaju nikakvu vrijednost, a ravnopravnost naroda potiče i zasniva se na ustavno garantovanim pravima pojedinca.

Kad aktuelne balkanske političke vođe u nastojanju za oživljavanje međunarodno osuđenih ratnih ciljeva udruženog zločinačkog poduhvata potežu argumente „identiteta“ – najstarijeg naroda, vlasništva nad zemljištem ili statističke većine – oni samo slijede, kao blijeda kopija, globalne trendove traženja i sukobljavanja ličnih i kolektivnih identiteta.

„Politika identiteta“, koja suprotstavlja građane po statusnoj, vjerskoj, etničkoj, rasnoj, polnoj pripadnosti i opredjeljenju – kako u knjizi naslovljenoj „Identitet“ kaže profesor na Stanford Univerzitetu Francis Fukuyama – predstavlja „najveću prijetnju liberalnoj demokratiji“ u savremenom svijetu. Fukuyama opominje kako „politika identiteta nisu samo pobune u studentskim naseljima, zagovaranje ravnopravnosti polova ili narastanje bijelog rasizma, već i širenje nacizma u Evropi i širenje političkog islama“. Njegov kolega, profesor filozofije i prava na Univerzitetu Njujork, Kwame Anthony Appiah, u knjizi naslovljenoj „Laži koje povezuju“ – pišući o „integrirajućoj moći identiteta, kaže: „Identiteti mogu postati neprijatelji ljudske solidarnosti, izvor ratova, jahači apokalipsi, od aparthejda do genocida“. On kaže kako se ljudi „mogu pridružiti crkvama ili sinagogama ili džamijama i prigrliti sektaške identitete ali kad se dođe do finih tačaka pripadanja, izgleda da je svako od nas sekta jednoga“.

Da li je fašizam pobijeđen?
molimo pričekajte

No media source currently available

0:00 0:03:24 0:00

Šarene laže o „najstarijem narodu“, „vlasništvu nad 64 posto teritorije“ ili „dominaciji većinskog naroda“ dobro dođu za poticanje i potpaljivanje napetosti i za održavanje kontrole nacionalističkih grupa nad međusobno suprotstavljenim narodima. Pojedinac je, između tako zavađenih svjetova, prilično usamljena i beznadna kategorija: politika identiteta možda će jedno ga dana završiti na afirmaciji ličnosti ali je u realnostima savremenog svijeta ta potraga za uvažavanjem lakša u pripadanju grupi.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG