U nedjelji kad se u Sjedinjenim Američkim Državama do u najmanji detalj analizira prvo televizijsko sučeljavanje dvoje predsjedničkih kandidata, Hilari Klinton (Hillary Clinton) i Donalda Trampa (Trump), u medijima na našim stranama učestala su razmišljanja na temu: a šta bi pobjeda jednoga ili drugoga značila "za nas"? Pritom se i zvanična politika, i mediji i javnost više oslanjaju na simbolična svrstavanja i bliskosti s politikama koje bi mogli da predstavljaju gospođa Klinton ili gospodin Tramp nego na analizu koja bi njihovu buduću politiku predviđala, akademsko-istorijsko-diplomatskim-ekonomskim instrumentima, s nastojanjem da se razumije odakle svako od njih politički dolazi i kuda ide.
U odsustvu tradicije da se – iskustveno provjerenim metodima analize – predviđaju moguće posljedice po nas američkih izbora ili sličnih globalno značajnih događanja, na Balkanu se u zamjenu za intelektualni napor nude mitske bliskosti ili kletve.
Tako je, u marketinški dovitljivom potezu, tehnički direktor banjalučke tvornice cipela "Bema" objavio kako budućoj potencijalnoj prvoj dami Amerike, Slovenki Melaniji Tramp, šalje dva para cipela – jedne radne da može da "šparta Amerikom" a druge paradne da u njima ušeta u Bijelu kuću, što se u površnim emocionalnim "analizama" tumači što simboličnim a što "strateškim" razlozima: simbolično su cipele iz Banjaluke neka zakasnjela manifestacija "jugonostalgije" jer gospođa Tramp je rođena i odrastala u Sloveniji, a "strateški" izraz očekivanja da bi Donald Tramp sa javno iskazanim najavama kako bi imao "izvanredne odnose s Vladimirom Putiniom" mogao okrenuti i američku balkansku politiku od klintonovske "antisrpske" prema putinovskoj "prosrpskoj".
(RSE/Fotogalerija: Banjalučke cipele za Melaniju Tramp)
Banjalučke cipele za Melaniju Tramp
Klintonu, a po inerciji i njegovoj supruzi, se iz te uskosrpske perspektive zamjera što je osuđivao ulogu Srbije u balkanskim ratovima devedesetih, vojno intervenisao da zaustavi ubijanja i progone u Bosni i Hercegovini i na Kosovu i podržao uspostavljanje međunarodnog tribunala za gonjenje najodgovornijih za ratne zločine.
Ova emocijama nabijena, pa zato i površna "analiza", u izboru između dvije krajnosti koje se prelamaju u ličnostima Klintonove i Trampa potpuno previđa i element kontinuiteta američke spoljne politike, koja se u strateškim opredjeljenjima ne mijenja samim dolaskom na vlast jedne ili druge ličnosti.
Očito je, ipak, da u ovom slučaju dvoje američkih predsjedničkih kandidata imaju potpuno različit kapacitet da razumiju i da na neki način utiču na Balkan idućih godina.
Hilari Klinton je, u susretu s bosanskohercegovačkim studentima u Narodnom pozorištu u Sarajevu prije tačno šest godina (12. oktobra 2010.) sama rekla kako o Bosni i Hercegovini ne govori samo u ime američke vlade već i "duboko lično" u svoje ime:
"Moj muž, bivši predsjednik Bil Klinton, i ja vrlo snažno osjećamo da vi možete uspjeti – uprkos svim preprekama, uprkos svim političkim problemima, uprkos istoriji koja gura jednu grupu protiv druge – da možete uspjeti. Mi smo optimistični oko toga. I nadam se da vi danas vidite tu budućnost u koju mi vjerujemo za vas, budućnost u kojoj ste dio Evrope, dio transatlantske zajednice, i dio ste nacije koja radi zajedno da unaprijedi živote svih svojih građana".
Gospođa Klinton, s mužem i budućim saradnicima – među kojima će biti mnogobrojni učesnici projekta mirne Bosne sa dubokim ličnim iskustvom i razumijevanjem regiona – upravo na temi Balkana ima neuporedivo iskustvo u odnosu na njenog suparnika. Da, ipak, ne pretjerujemo s očekivanjima: ta tema jedva da dotiče i margine američke predsjedničke trke.
Ali, ako sa svim drugim, trenutno aktuelnijim, iskustvima i prednostima postane predsjednica Sjedinjenih Država – ona će i lično brinuti za stabilnost na Balkanu, neće dozvoliti samovolju i prijetnje miru i teritorijalnom integritetu država, podržavaće sva nastojanja za jačanje funkcionalnosti bosanske države i njeno približavanje Evropskoj uniji i NATO-u ali, kako je sama više puta rekla, za sav težak posao oko toga odgovorni su isključivo domaći politički prvaci i niko, pa ni predsjednica Sjedinjenih Država s najboljim željama i ličnim osjećanjima, ne može ih zamijeniti na tom poslu.
A što se tiče očekivanja na drugoj strani o značaju potencijalne političke bliskosti Trampa i Putina, domaći "putinovci" – kao i "antiputinovci" – skloni su da zaključuju samo na osnovu simbolike, na primjer – posjete predsjednika Republike Srpske Moskvi uoči prošlonedjeljnog inat referenduma i njegovog slikanja s ruskim predsjednikom. Oni su u tome vidjeli samo vanjske manifestacije tog susreta, slikanje i rukovanje, ili se rugali kratkoći izdatog saopštenja a uopšte nisu zapazili njegov najznakovitiji dio.
U tom saopštenju se i u naslovu i podnaslovu govori kako se Putin sastao s Predsjednikom Republike Srpske, entiteta u Bosni i Hercegovini, Miloradom Dodikom; u potpisu pod sliku se kaže kako je Dodik "predsjednik Republike Srpske, entiteta u Bosni i Hercegovini"; a u saopštenju od ukupno tri rečenice kaže se kako je sastanku prisustvovao i predstavnik Republike Srpske, entiteta Bosne i Hercegovine u Moskvi Duško Perović. Pametnome bi, što kažu u Bosni, i išaret – ili "govor tijela" – trebalo da bude dosta.