Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Znalo se i ranije, pored ostalog – i iz njegovog odnosa prema ambasadorki Sjedinjenih Država u Bosni i Hercegovini koju je nakon njegovog stavljanja na američku „crnu listu“ nastojao omalovažiti kao „dio ostataka bivše administracije“ - da predsjedavajući državnog Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik nije baš sljedbenik mudrosti po kojoj je diplomatija „to da činite i govorite najružnije stvari na najljepši način“ (američki novinar i pisac, Isaac Goldberg, 1887-1938). Ali, predstava diplomatske neotesanosti koju je pokazao odbijajući da primi u oproštajnu posjetu ambasadorku Njemačke Kristijanu Hohman (Christiane Hohmann) skandalozna je čak i za niske standarde u Dodikovom djelovanju na međunarodnoj sceni.
Posebno su upadljivo neumjesna dva „obrazloženja“ zašto je odbio da primi njemačku ambasadorku.
Prvo – optužio je da je kao ambasadorka u protekle više od tri godine radila na štetu srpskog naroda i Republike Srpske, a time i protiv Bosne i Hercegovine i njenog Ustavom predviđenog uređenja.
Drugo – da je bilo očekivano da „kao predstavnik zemlje koja na ovim prostorima nosi teško istorijsko breme“ pokaže više razumijevanja i senzibiliteta u radu.
Tragikomično je da u ovom najnovijem ispadu brigu za „Ustavom predviđeno uređenje“ i „teško istorijsko breme“ iskazuje osoba koja za takvo šta nema ama baš nikakav moralno-pravni osnov.
Upravo je Dodik posljednjih godina uporno nipodaštavao Ustav Bosne i Hercegovine: u proglašavanju 9. januara – dana kad je neustavnim proglašenjem „Republike Srpske“ počeo udruženi zločinački poduhvat progona nesrpskog stanovništva sa širokih prostora Bosne i Hercegovine – za Dan Republike Srpske; u upornom ponavljanju kako je Bosna i Hercegovina nastala u Dejtonu tako što je Republika Srpska unijela svoj suverenitet u tako sklopljenu državnu zajednicu nasuprot sasvim jasnom određenju iz člana I dejtonskog ustava koji glasi:
- Kontinuitet: Republika Bosna i Hercegovina, čije će zvanično ime od sada biti „Bosna i Hercegovina“, nastaviće zakonito postojanje po međunarodnom pravu kao država, sa unutrašnjom strukturom prilagođenom kako se ovdje predviđa u svojim sadašnjim međunarodno priznatim granicama. Ona ostaje država članica Ujedinjenih nacija i može kao Bosna i Hercegovina održavati ili tražiti članstvo u međunerodnim organizacijama u sistemu Ujedinjenih nacija i drugim međunarodnim organizacijama.
Dodikova briga za „Ustavom predviđeno uređenje“ mora da je vic nedjelje u međunarodnim diplomatskim krugovima u Sarajevu: čovjek koji – kao predsjedavajući državnog Predsjedništva – vodi upornu kampanju dokazivanja kako je Bosna i Hercegovine „propala država“; kako je budućnost njegovog entiteta samo u otcjepljenju i pridruženju Srbiji; kako je to ujedinjenje već obavljeno samo još nije objavljeno ... drži lekcije o poštovanju bosanske države predstavnici jednog od najvažnijih partnera u njenoj poratnoj obnovi i težnjama za pridruženje Evropskoj uniji. Dobro – jasno je da bi nerealno bilo očekivati Dodikovu zahvalnost Njemačkoj što je u godinama ubijanja Bosne primila stotine hiljada prognanih iz njegovog entiteta, ali morao bi – makar u sadašnjoj funkciji predsjedavajućeg državnog Predsjedništva – poštovati njemački doprinos od najmanje milijardu eura u poratnoj obnovi; činjenicu da je Njemačka sa 1,8 milijardi eura godišnje trgovinske razmjene najznačajniji ekonomski partner; da 250 njemačkih kompanija posluje u Bosni i Hercegovini ...
Posebno je skandalozan Dodikov pokušaj da odlazećoj njemačkoj ambasadorki baš on drži lekcije o „teškom istorijskom bremenu“ koje njena zemlja ima „na ovim prostorima“.
Njemačka je – za razliku od balkanskih sljedbenika fašističke ideologije – nakon Drugog svjetskog rata provela temeljitu denacifikaciju oslobađanja njemačkog društva od nacizma: uklanjanja iz javnih službi pripadnika nacističke ideologije. Pored toga – u obrazovnom sistemu, i javnom prostoru, dosljedno je provedeno učenje o razmjerama zlodjela počinjenih u ime te ideologije i njenoj odgovornosti za holokaust.
Najviši predstavnik entiteta u kojem su devedesetih godina prošlog stoljeća počinjeni najteži zločini od Drugog svjetskog rata posljednji je ko bi mogao podučavati predstavnicu Njemačke o „teškom istorijskom bremenu“ njene zemlje. Međunarodnopravno – pravosnažnim presudama Tribunala za ratne zločine – dokazana su zlodjela istrebljenja nesrpskog stanovništva sa teritorija označenih kao „srpske“ i genocid u Srebrenici; masovni pokolji i progoni i koncentracioni logori; troipogodišnja opsada Sarajeva u kojoj je ubijeno više od deset hiljada građana uključujući i 1.601 dijete; masovne grobnice uključujući i jednu od najvećih u Tomašici kod Prijedora; paljenje živih ljudi u kućama u Višegradu.
To što će se počiniocima tih zlodjela dodjeljivati najviša priznanja a po najodgovornijim za zločine nazivati javne ustanove u Republici Srpskoj; što će se sistematski onemogućavati obilježavanje mjesta zločina – kao u slučaju prijedorskih logora – i manifestacije poštovanja za žrtve; ni to što će ruski veto onemogućiti usvajanje rezolucije o osudi genocida u Srebrenici samo u svijetu naručenih i skupo plaćenih „novih istina“ o devedesetima mogu objasniti Dodikovo umišljanje kako bi on mogao podučavati ambasadorku Njemačke o „teškom istorijskom bremenu“ na ovim prostorima.
Facebook Forum