Piše: Kemal Kurspahić
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Kad je u julu 2015, na dvadesetu godišnjicu genocida u Srebrenici, Rusija stavila veto na predloženu rezoluciju u Savjetu bezbjednosti koja bi osudila genocid, tadašnja američka ambasadorka u Ujedinjenim nacijama Samanta Pauer (Samantha Power) ispričala je vlastito iskustvo sa Srebrenicom:
„Bila sam 24-godišnji reporter u julu 1995. u Sarajevu kad su bosanski Srbi krenuli na Srebrenicu. Bila sam tamo kad mi je – nekoliko dana nakon pada zaštićene zone Srebrenice - kolega prvi put rekao o izvještajima o masovnim smaknućima. 'Ne,' bilo je sve što sam mogla reći. 'Ne'. Čak i živeći u ratnoj zoni i pod opsadom i nakon što sam vidjela nebrojena zlodjela, nisam mogla vjerovati da će snage bosanskih Srba pobiti sve muslimanske dječake i ljude koji su im pali u ruke. Pored svih brutalnosti užasnog rata, ovo je bio poseban užas. To je bio genocid. To je činjenica koja je ponovo i ponovo dokazana pred međunarodnim tribunalima. Kad sam čula da Rusija planira da stavi veto na rezoluciju Savjeta bezbjednosti o genocidu u Srebrenici, priznajem da sam imala sličnu reakciju: 'Ne', rekla sam. 'Ne'.“
Iskustvo sa izvještavanjem o ratu u Bosni potaklo je mladu američku novinarku da traži put kako da mijenja stvari u svijetu umjesto da ih opisuje. Neko vrijeme kao student prava na Harvardu zamišljala je sebe kao sudiju haškog tribunala u misiji privođenja pravdi ratnih zločinaca. Ali, njena upitanost nad pitanjem svih pitanja – kako je moguće da moćni svijet i nakon zakletve „nikad više“ dopušta masovna zlodjela uključujući i genocid – rezultirala je njenom knjigom „Problem iz pakla: Amerika u doba genocida“, objavljenom 2002. godine, za koju je dobila i najviše priznanje: Pulitzerovu nagradu.
Ta knjiga otvorila joj je vrata stvarnog uticaja na vođenje američke spoljne politike.
Jedan njen prijatelj s univerziteta dao je primjerak knjige tada novom senatoru Baraku Obami koji je pozvao Pauer da radi kao njegov savjetnik za spoljnu politiku i nacionalnu bezbjednost najprije u Senatu a zatim i u njegovoj predsjedničkoj kampanji i Bijeloj kući.
To je tačka na kojoj se susreću, pa i sukobljavaju, ideali reporterke inspirisane iskustvom iz ratnih strahota u Bosni i realnosti američke politike s početka ovog stoljeća u kojoj nakon naizgled beskrajnih ratova u Afganistanu i Iraku više nema volje za novim intervencijama čak i kad režimi prelaze sve „crvene linije“ u nasilju nad vlastitim stanovništvom.
Ta iskušenja – između ideala i stvarnosti – ključna su teme nove, autobiografske, knjige Samante Pauer „Školovanje jednog idealiste: Memoari“ koja ovih dana privlači pažnju američke i međunarodne javnosti s neizbježnim podsjećanjem i na ratne godine u Bosni i Hercegovini.
Sama autorka uvažava tu napetost između idealizma iz mladosti i realizma zrelih godina:
„Stara i nova Samanta se međusobno dobro znaju. One razgovaraju sve vrijeme“.
„Nova Samanta“ iz ove memoarske knjige, iako njena nekadašnja zalaganja za „humanitarne intervencije“ i „odgovornost zaštite stanovništva“ od državnog nasilja nisu mogla proizvesti značajnije američko angažovanje u savremenim svjetskim sukobima, navodi i jedno razložno objašnjenje zašto se nije povukla iz Obamine administracije kad su njena zalaganja bila odbačena. Ona u knjizi navodi kako je na njeno razmišljanje o ostavci njen mentor rekao kako bi tada „u sobi u kojoj se odlučuje bilo samo još više istomišljenika“.
To je i odgovor na pitanje nekih od kritičara nove knjige: zašto autorka koja je u prethodnoj knjizi pokazala poštovanje za američke diplomate koji su podnosili ostavke u znak javnog neslaganja s odsustvom američke intervencije u Bosni i Hercegovini u sličnoj situaciji nije i sama učinila to isto.
Osim toga – predsjednik Obama je uvažavao i njen rani idealizam i njeno povremeno zalaganje u Savjetu bezbjednosti za mjere o kojima Sjedinjene Države nisu imale konačan stav. Obama je pozvao Pauer na ručak da mu kaže „koje smo ideale danas izdali“. A kad je ona u Savjetu bezbjednosti bila žešća i od samog predsjednika u osudi ruske aneksije Krima, Obama je – na pitanje nije li ambasadorka pretjerala – zajedničkom prijatelju rekao: „Zašto dođavola misliš da sam postavio Samantu gore? Ona radi upravo ono što treba da radi“.
Pauer u novoj knjizi pokazuje i koliko je nezahvalna uloga savjetnika koji se zalaže za „humanitarne intervencije“ u svijetu u administraciji koja želi da okonča tekuće ratne sukobe i nema nikakvu želju da započinje nove. Kad je – u raspravi o mogućoj intervenciji o Siriji u Savjetu za nacionalnu bezbjednost - pokušavala upozoriti kako će odsustvo odgovora na upotrebu hemijskog oružja ohrabriti buduće masovne zločine nad civilima Obama je prekratio diskusiju: „Svi smo čitali tvoju knjigu, Samanta“.
Dijalog se, ipak, nastavlja.
Facebook Forum