Dostupni linkovi

Kurspahić: Babaroga 'političkog Sarajeva'


Ko i kako koristi termin "političko Sarajevo"?

(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)

„Političko Sarajevo“ postalo je naljepnica koju učestalo koriste štabovi i srpskog i hrvatskog nacionalizma da, manje-više, i pred domaćom i pred međunarodnom javnošću proglase propast projekta dejtonske Bosne i Hercegovine i da za to krivicu svale na – zna se – „političko Sarajevo“.

Upadljiva je sinhronizacija širenja te naljepnice u nastupima vodećih srpskih i hrvatskih političkih predstavnika u kojem jedni drugima ustupaju i njima odane televizijske emisije i voditelje čemu notu akademske i intelektualne relevantnosti daju i domaći analitičari i posmatrači, kolumnisti i javni radnici koji su za ove tri decenije zavođenja demokratije na Balkanu shvatili da je jedino unosna pozicija podilaženje onima na vlasti pa se u označavanju Sarajeva kao izvora sveg zla u poratnoj Bosni i Hercegovini služe i drugim nadimcima za grad: od često upotrebljavane „kotline“ do optužbi za međunarodnu zloupotrebu o navodnoj prijetnji narastajućeg „radikalnog Islama“ i masovnom dolasku ratnika džihada.

Sjećate se, svakako kako su bivša predsjednica Hrvatske i njena diplomatija – nasuprot obećanoj podršci bosanskohercegovačkim euroatlantskim aspiracijama – učestalo ukazivali na tu „islamsku prijetnju“ iz Sarajeva.

Kletvu o „političkom Sarajevu“, kao uzroku i objašnjenju sveopšteg zaostajanja bosanske države i propasti dejtonskog poretka, uporno ponavljaju i oni koji i uz podršku iz susjednih zemalja rade na raspadu države s prijetnjana otcjepljenjem i oživljavanjem zločinačkog projekta „Herceg-Bosne“.

O tome, recimo, predsjednik HDZ-a Dragan Čović kaže kako su ideje „političkog Sarajeva“ o nekakvoj građanskoj državi „apsolutno suprotne Dejtonskom sporazumu“ i kako „ruše Bosnu i Hercegovinu“.

Predsjednica Republike Srpske Željka Cvijanović pridružila se tom blaćenju „političkog Sarajeva“ koje opisuje kao „razmaženu strukturu koja uvijek histeriše i galami“ i uživa međunarodnu podršku: „Političko Sarajevo se osjeća jako nesigurno u svakoj situaciji, prepuni su mržnje i svaku dobru inicijativu pretvaraju u problematičnu“ – kaže Cvijanovićeva.

Njen partijski šef, Milorad Dodik, o čijim antidejtonskim izjavama i aktivnostima postoji obilje dokumenata u izvještajima Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija ponudio je i najdirektniju zamjenu teza o tome ko ruši a ko brani mirovni sporazum:
„Republika Srpska brani Dejtonski sporazum“ – izjavio je ovih dana.

Kad se pažljivije prati i analizira ova litanija o zlu koje dolazi iz „političkog Sarajeva“, i ako se može razumjeti ako neko – poput Cvijanovićeve – u reagovanjima na tu kampanju vidi „histeriju i galamu“ ono što posebno zabrinjava prije je odsustvo bilo kakve politike kojom bi se zaustavilo urušavanje države nego navodna histerija i galama.

Umjesto da svakodnevno samo reaguje na antidržavne izjave i prijetnje savremenih sljedbenika dva međunarodno osuđena udružena zločinačka poduhvata, odavno je bilo vrijeme da se definišu najviši državni prioriteti – članstvo u NATO-u i Evropskoj Uniji – i da se od međunarodnih partnera traži da pored dobrodošlog ponavljanja „podrške suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine“ pomognu ubrzanjem aktivnosti za njen prijem u NATO.

Najuticajniji članovi zapadnog vojnog saveza u odnosu na tu inicijativu polaze od toga da je Bosna i Hercegovina zvanično tražila prijem u NATO sa punom domaćom saglasnošću prije punih deset godina i da to nije proces koji bi mogao zaustaviti političar koji zastupa ruske interese da se spriječi zaokruživanje ideala „cjelovite i slobodne Evrope“.

Ovih dana to uvlačenje Bosne i Hercegovine u odnose s antievropskim predznakom ponovo je demonstrirao srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine kad je odbio da podrži pridruženje BiH evropskoj deklaraciji o izborima u Belorusiji predstavljajući se kao „veći katolik od Pape“: susjedna Srbija podržala je deklaraciju u okviru svoje orijentacije da u spoljnoj politici slijedi politiku Evropske unije.

Taj princip usvojila je i Bosna i Hercegovina ali ona dozvoljava da član najvišeg državnog organa samovoljno interpretira državnu politiku.

A gdje je tu „političko Sarajevo“?

Ono je zauzeto razvaljivanjem jednih i sklapanjem novih interesnih koalicija; napraviće diplomatski spektakl kad dobije Mišljenje Evropske komisije sa 14 prioriteta na putu u Evropsku uniju a da onda za više od godinu dana ne ispuni ni jednu od tih obaveza; ono ni dvije godine nakon izbora još nije formiralo federalnu vladu a kantonalna je preživjela dvije smjene i nalazi se pred realnom mogućnosti još jednog izglasavanja nepovjerenja; u njemu se s pozivanjem na najviše interese naroda i države provode obračuni iz koristoljublja i iskopavaju kompromitujući dosjei; u takvom „političkom Sarajevu“ – kao kolateralna šteta međusobnih obračuna pretendenata na status „bošnjačkog vođe“ – izbacuje se i tvrdnja da je u diplomatskom predstavništvu Bosne u Hercegovine u Pakistanu izdato 3.000 nelegalnih viza i ne treba da čudi što u svom portetiranju Sarajeva kao prijestonice zla tu optužbu obilno koriste najuporniji protivnici „političkog Sarajeva“ kao kakve savremene Babaroge. Kao ni mitska Babaroga „političko Sarajevo“ i ne postoji.

XS
SM
MD
LG