Razgovarao Nikola Kratsev (Priredila: Mirjana Rakela)
Američka filmska akademija idući će tjedan objaviti tko će ući u igru za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja.
Jedan od mogućih kandidata je film rumunjskog redatelja Florina Serbana „Ako želim zviždati, zviždati ću“.
Za debitantsko ostvarenje mladi redatelj je već dobio priznanje žirija u Berlinu, Srebrenog medvjeda. Film je zasnovan na pozorišnoj predstavi o maloljetničkoj delinkvenciji , a svojim pristupom zaradio je i nagradu za kinematografsku inovaciju.
Serban: Nisam nostaligičan za komunizmom, no jesam za djetinstvom. Kada odete kući navečer, i ima vode, upalite svijetlo, sve vam je na usluzi i sve normalno. No, nešto mnogo važnije vam nedostaje. Zato naglašavam – nisam nostalgičan za režimom, no mi koji smo odrasli u komunizmu, nama danas nešto nedostaje. Nemojmo se zavaravati, da biste se navečer okupali u doba komunizma morali ste i te kako koristiti imaginaciju. Naprosto, jer nije bilo tople vode i morali ste i te kako biti vješti da biste se okupali. I danas me neke od tih maštovitih ideja tjeraju na smijeh.
Serban: Za mene je to priča o dječaku, teenageru i njegovim problemima. Ja nikako to ne vidim kao zatvorski film. To je film o nekoliko raznih vrsta ljubavi, ljubavi prema bratu, majci, djevojci. Dakle to je prvenstveno ljubavna priča.
Serban: Na scenariju radite mjesecima i ako se ne saživite s likom, ne možete ga oživiti. Nisam želio da on sam iznosi svoje razloge zašto je upravo takav, već mi je želja bila da to prepozna sam gledalac. Često me pitaju zašto su rumunjski filmovi posljednjih pet, šest godina tako uspješni. A ja ne znam da li zato što smo postali dobre zanatlije, ili zato što ulažemo srce i dušu u pravljenje filma. Mislim da je veliki dio moga srca ugrađen u lik Silvia.
Serban: Napravio sam tek svoj prvi film i za mene je čast da me stavljaju u društvo redatelja poput Crista Puiua ili Cristiana Muniua, ali nisam siguran da se to događa zato što smo Rumunji ili Balkanci, Latini ili nešto drugo. Nisam siguran ni da bi se ostali složili s takvom tvrdjnom. Ja osobno i ne smatram da postoji Novi rumunjski val. Mislim da danas ima nekoliko ljudi u Rumunjskoj koji rade dobre filmove. Imamo nekih dodirnih točaka, ali daleko je više razlika nego sličnosti.
Primjerice, možete govoriti o Francuskom novom valu. Svi režiseri dolazili su iz okruženja poznatog filmskog časopisa, bili su pod snažnim utjecajem Andrea Bazina i ostali su zajedno dok se nisu razišli. Toga nema u Rumunjskoj.
Serban: Sa ovom djecom uistinu ne znate što je slijedeće. U jednom trenutku on može biti miran, razgovarati s vama, a u slijedećem trenutku će otići od vas, posvađati se s drugim dječakom, razbiti čašu i ostacima stakla prerezati mu grkljan. Ova djeca dolaze iz sredine u kojoj nisu bila poštovana. Oni nisu bili ni voljeni, pa često nedostatak ljubavi nadoknadjuju potrebom poštovanja. Da bi to dobili nekada upotrebljavaju silu. Urade nešto loše i završe u zatvoru. A tu onda nema prostora za poštovanje. U maloljetničkim zatvorima uspostavljen je sistem sa pravilima koje treba poštovati. Kada se maloljetnim delikventima razgovarate morate se osloniti i na vlastitu intuiciju. Ne smijeti im šefovati, ali niti dopustiti im da misle kako vas mogu lako zaskočiti.
Serban: Na mene je utjecao, iako ne vjerujem da ima mnogo filmova koji vam promijene život, ili uvjerenja. Rad s tom djecom bio je jedna vrsta duhovnog iskustva, izazova, jer to su djeca koju ne možete kontrolirati. Ali od njih sam naučio što je velikodušnost. A ta je djeca uistinu imaju.
Američka filmska akademija idući će tjedan objaviti tko će ući u igru za Oscara za najbolji film izvan engleskog govornog područja.
Jedan od mogućih kandidata je film rumunjskog redatelja Florina Serbana „Ako želim zviždati, zviždati ću“.
Za debitantsko ostvarenje mladi redatelj je već dobio priznanje žirija u Berlinu, Srebrenog medvjeda. Film je zasnovan na pozorišnoj predstavi o maloljetničkoj delinkvenciji , a svojim pristupom zaradio je i nagradu za kinematografsku inovaciju.
RFE/RL: Imali ste 14 godina kada je pao režim Nicolaia Causeskog. Ipak, često ističete da je odrastanje u tom režimu ostavilo dubok trag na Vama i Vašem vidjenju svijeta. Možete li biti odredjeniji ?
Serban: Nisam nostaligičan za komunizmom, no jesam za djetinstvom. Kada odete kući navečer, i ima vode, upalite svijetlo, sve vam je na usluzi i sve normalno. No, nešto mnogo važnije vam nedostaje. Zato naglašavam – nisam nostalgičan za režimom, no mi koji smo odrasli u komunizmu, nama danas nešto nedostaje. Nemojmo se zavaravati, da biste se navečer okupali u doba komunizma morali ste i te kako koristiti imaginaciju. Naprosto, jer nije bilo tople vode i morali ste i te kako biti vješti da biste se okupali. I danas me neke od tih maštovitih ideja tjeraju na smijeh.
RFE/RL: Neki kritičari su Vaš film „Ako želim zviždati, zviždati ću“ okarakterizirali kao „zatvorski“ film. Kako ga Vi određujete?
Serban: Za mene je to priča o dječaku, teenageru i njegovim problemima. Ja nikako to ne vidim kao zatvorski film. To je film o nekoliko raznih vrsta ljubavi, ljubavi prema bratu, majci, djevojci. Dakle to je prvenstveno ljubavna priča.
RFE/RL: Glavni lik Silviu u jednom trenutku doživljava gotovo šekspirijansku tragediju. Sam u neprijateljskom okružju. Kako ste zamislili lik Silviua?
Serban: Na scenariju radite mjesecima i ako se ne saživite s likom, ne možete ga oživiti. Nisam želio da on sam iznosi svoje razloge zašto je upravo takav, već mi je želja bila da to prepozna sam gledalac. Često me pitaju zašto su rumunjski filmovi posljednjih pet, šest godina tako uspješni. A ja ne znam da li zato što smo postali dobre zanatlije, ili zato što ulažemo srce i dušu u pravljenje filma. Mislim da je veliki dio moga srca ugrađen u lik Silvia.
Trailer za film „Ako želim zviždati, zviždati ću“.
RFE/RL: Filmski kritičari u posljednje vrijeme govore o Novom rumunjskom valu u kinematografiji. Pripadate li Vi tom novom valu?
Serban: Napravio sam tek svoj prvi film i za mene je čast da me stavljaju u društvo redatelja poput Crista Puiua ili Cristiana Muniua, ali nisam siguran da se to događa zato što smo Rumunji ili Balkanci, Latini ili nešto drugo. Nisam siguran ni da bi se ostali složili s takvom tvrdjnom. Ja osobno i ne smatram da postoji Novi rumunjski val. Mislim da danas ima nekoliko ljudi u Rumunjskoj koji rade dobre filmove. Imamo nekih dodirnih točaka, ali daleko je više razlika nego sličnosti.
Primjerice, možete govoriti o Francuskom novom valu. Svi režiseri dolazili su iz okruženja poznatog filmskog časopisa, bili su pod snažnim utjecajem Andrea Bazina i ostali su zajedno dok se nisu razišli. Toga nema u Rumunjskoj.
RFE/RL: Karakeristika filma je potraga za poštovanjem. Silviu traži da bude poštovan, to žele i njegovi kolege u zatvoru. Zašto je to važno za Vaše likove?
Serban: Sa ovom djecom uistinu ne znate što je slijedeće. U jednom trenutku on može biti miran, razgovarati s vama, a u slijedećem trenutku će otići od vas, posvađati se s drugim dječakom, razbiti čašu i ostacima stakla prerezati mu grkljan. Ova djeca dolaze iz sredine u kojoj nisu bila poštovana. Oni nisu bili ni voljeni, pa često nedostatak ljubavi nadoknadjuju potrebom poštovanja. Da bi to dobili nekada upotrebljavaju silu. Urade nešto loše i završe u zatvoru. A tu onda nema prostora za poštovanje. U maloljetničkim zatvorima uspostavljen je sistem sa pravilima koje treba poštovati. Kada se maloljetnim delikventima razgovarate morate se osloniti i na vlastitu intuiciju. Ne smijeti im šefovati, ali niti dopustiti im da misle kako vas mogu lako zaskočiti.
RFE/RL: Nakon Berlinskog festivala kazali ste da je rad s maloljetnim delikventima ostavio dubok trag na Vama. U kojem smislu?
Serban: Na mene je utjecao, iako ne vjerujem da ima mnogo filmova koji vam promijene život, ili uvjerenja. Rad s tom djecom bio je jedna vrsta duhovnog iskustva, izazova, jer to su djeca koju ne možete kontrolirati. Ali od njih sam naučio što je velikodušnost. A ta je djeca uistinu imaju.
