Dostupni linkovi

Srpskohrvatski odnosi između toplog i hladnog


Radio most: Čedomir Antić i Zdravko Tomac

U današnjem Mostu Radija Slobodna Evropa govorimo o srpsko-hrvatskim odnosima. Naši sagovornici su Zdravko Tomac, profesor Univerziteta iz Zagreba, i Čedomir Antić, istoričar iz Balkanološkog instituta u Beogradu.

Dragan Štavljanin: Hrvatska je veoma nezadovoljna presudom Haškog tribunala Vukovarskoj trojki. Protiv Miroslava Radića, koji je oslobođen, hrvatska policija je raspisala međunarodnu poternicu na osnovu zahteva hrvatskog tužilaštva. Srbija, pak, ističe da nijedan njen građanin ne može biti izručen jer je tako propisano ustavom. Da li će to uticati na zatezanje odnosa između Srbije i Hrvatske, profesore Tomac?

Zdravko Tomac: Odnosi između Srbije i Hrvatske zadnjih godina su toplo - hladno. Imate vrlo proturječne odnose. Imate niz argumenata koji pokazuju da se dugoročno na bitnim pitanjima odnosi poboljšavaju, da se razvija suradnja, posebno gospodarska, da se na državnoj razini normalno funkcionira. A, s druge strane, imate povremeno udare na tu suradnju, udare jednog velikog nezadovoljstva, bilo u Hrvatskoj, bilo u Srbiji, povodom događaja vezanih za prošlost, odnosno rat. U ovom konkretnom slučaju nije samo ova presuda izazvala nezadovoljstvo u Hrvatskoj nego generalno djelovanja Haškog suda, zbog optužnica u kojima se Hrvatska optužuje kao agresor na Bosnu i Hercegovinu, u kojima se državno i vojno vodstvo Hrvatske optužuje kao zločinačka organizacija, zločinački podhvat, odnosno optužnice protiv Hrvata su na isti način pisane kao i optužnice protiv Srba. U Hrvatskoj se smatra da je to nepravedno.

Niko, barem razuman, u Hrvatskoj ne kaže da s hrvatske strane i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini nisu počinjeni zločini, ali se energično odbija jedno podmetanje, gdje se ti zločini žele prikazati kao planirani, sa ciljem etničkog čišćenja, genocida, agresije itd. Prema tome ova presuda - koja je ustvari jedan presedan jer ona oslobađa odgovornosti po zapovjednoj odgovornosti JNA, pa i vodstvo Srbije za Vukovar i svodi odgovornost na konkretne ljude - je u potpunoj suprotnosti s optužnicama protiv Gotovine, Čermaka, protiv Hrvata iz BiH, koji se ne optužuju da su sudjelovali u zločinu osobno nego po zapovjednoj odgovornosti. Prema tome Haški sud, po mom mišljenju, povremeno, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji, izaziva valove nezadovoljstva. I ja se jako radujem što će on završiti kroz godinu, dvije, jer kad bi potrajao dalje sa svojom neprincipijelnom politikom, mislim da bi on izazvao nove sukobe na ovim prostorima.

Croatia - Zdravko Tomac, politician, 10Oct2007
Niko, barem razuman, u Hrvatskoj ne kaže da s hrvatske strane i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini nisu počinjeni zločini, ali se energično odbija jedno podmetanje, gdje se ti zločini žele prikazati kao planirani.

Dragan Štavljanin: To je kada je reč o presudi samog Haškog tribunala. Evo sad imamo, dakle, situaciju da je Radić oslobođen, Hrvatska je raspisala poternicu, Srbija odlučno ističe da ne dolazi u obzir bilo kakvo izručenje. Kada govorimo o relaciji Beograd - Zagreb, kako će po vašoj proceni zvanični Zagreb reagovati s obzirom da njen sused odbija da izruči nekoga koga ona traži?

Zdravko Tomac: Pa dobro, Srbija postupa ovdje po svojim zakonima. Prema tome to neće biti dobro primljeno u Hrvatskoj, ali s druge strane, ako je Haški sud međunarodni sud, ako je taj sud donio takvu presudu, ona nije konačna. Ide drugostepena, žalba ide itd. Logično je ponašanje. Prema tome, ja u ovom slučaju ne krivim Srbiju, ja krivim Haški sud.

Dragan Štavljanin: Gospodine Antiću, kakav je vaš stav? Da li će u ovom konkretnom slučaju raspisivanje poternice od strane hrvatskih vlasti za Miroslavom Radićem i odbijanje Srbije da ga izruči uticati na, neću reći pogoršavanje, ali usporavanje normalizacije odnosa između Srbije i Hrvatske?

Čedomir Antić: Pre svega mislim da je svima koji su na merodavnim mestima u Vladi Republike Srbije jasno da je reč o jednom političkom činu od strane zvaničnog Zagreba jer se bliže izbori. I kao i obično pred izbore, političari se trude da se pokažu kao veće patriote nego što, možda, jesu u stvarnosti. Ako je prihvaćen Haški tribunal kao međunarodni sud, a, nažalost, on je organizovan izuzetno za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, ali ipak je prihvaćen kao međunarodni sud, onda prosto moramo da prihvatimo njegove odluke. Srbija je platila vrlo skupo cenu svoje saradnje sa Haškim tribunalom. Vi znate da je Srbija jedina bivša jugoslavenska država koja je svoj režim oborila na kraju i na ulici. Mi smo jedini koji su raskinuli sa tim bivšim režimom u meri u kojoj je bilo potrebno, pa je čak i naš prvi demokratski premijer ubijen upravo zbog toga. Evo, kapetan Radić se vratio u zemlju, njemu nije priređen doček, dok je, recimo, u Hrvatskoj u i u Hercegovini Tihomir Blaškić, koje je odležao 10 godina robije za objektivno izvršeni ratni zločina, dočekan kao heroj, iako je on osuđen pravosnažno za jedno zlodelo.

Zdravko Tomac: Osnovni problem u odnosima između Srbije i Hrvatske su ustvari - iz ovog se izlaganja vidi i iz moga - potpune razlike u ocjenjivanju onoga šta se događalo na ovim prostorima. U Hrvatskoj ogromna većina ljudi je tvrdo uvjerena da se radilo o velikosrpskoj agresiji, agresiji JNA na Hrvatsku, da se rat vodio u Hrvatskoj i u BiH, a ne na teritoriji Srbije, da je imao za cilj da dijelove Hrvatske uzme i stvori velika Srbija, da spriječi Hrvatskoj pravo da ima svoju samostalnu i suverenu državu, da su tenkovi iz Beograda išli na Vukovar popraćeni pljeskom i cvijećem, da je u Vukovaru napravljen jedan strašan gencid, da je razoren grad i da Hrvati faktično nisu ispalili nijedan metak na Srbiju. Osnovni problem naših odnosa je to što se pokušava izjednačiti krivnja, pokušava se nekako, na neki način reći: „Jednako su krivi jedni i drugi, i oni koji su napali Hrvatsku i oni koji se se u Hrvatskoj ili u BiH branili.“ S druge strane, nema nikakve dvojbe da cijelo vrijeme, čak i u ratu, kod svih mudrih ljudi, domoljuba i srpskih i hrvatskih, a i danas, onih koji trijezne glave razmišljaju - da moraju poći od činjenice da stabilnost Balkana zavisi od srsko - hrvatskih odnosa i da je u interesu i jednog i drugog naroda i svih naroda ovdje na Balkanu da se povijesno, dugoročno ti odnosi riješe, da jedni drugima priznamo njihova prava i da ne posežemo jedni ili drugi za ono što nije naše. To znači: onog momenta kada u Srbiji nestane politike i velike podrške politici stvaranja velike Srbije i na štetu oduzimanja teritorija Hrvatske, onda će se ti odnosi normalizirati. I ovdje u Hrvatskoj mi kad pokušavamo te odnose normalizirati, onda nam ljudi uvijek kažu: „Pa, gledajte, 30 posto glasa za Šešelja.“ Zastupam stajalište da se na istini o onom što se događalo mogu razvijati dugoročni, normalni odnosi, da u ovom momentu ako se odustane od velike Srbije, ako se odustane od velike Hrvatske - ta ideja je u Hrvatskoj propala, nema više ideja velike Hrvatske, u Srbiji nije propala - onda nema nikakvih stvarnih sukoba interesa između Srba i Hrvata. I drugo pitanje naših sukoba je, ustvari, jedna jugoslavensko - titoistička ideja o pokušaju da se opet stvori neka zajednička konfederacija, federacija ovdje na Balkanu, što je za Hrvate neprihvatljivo, a mislim da je to pogrešna ideja i za Srbe. Ja mislim da je put zajedništva jedino Evropska unija i da samo u Evropskoj uniji Hrvati i Srbi mogu trajno, dugoročno i stabilno uspostaviti odnose u interesu jednih i drugih. Možda bi važno bilo reći da su, bez obzira kako će to biti primljeno, ali i za vrijeme rata su postojali srpsko - hrvatski razgovori, koje ne treba potcjenjivati jer su i jedna i druga strana, bez obzira na sve šta se događalo, shvaćale da jedan totalni rat, totalni sukob Hrvata i Srba je na štetu i jednih i drugih. Prema tome, ja mislim da je potrebno normalizirati odnose, da je potrebno odustati od pretenzija bilo kojega naroda na teritoriji drugoga naroda, suočiti se sa istinom da neke nove balkanske federacije, novi titoizam, novo bratstvo i jedinstvo ne idu, ali da postoje trajni interesi dva susjedna naroda, dva najveća naroda na Balkanu da trajno riješe svoje odnose, da jednostavno prošlost nas neće opterećivati onog momenta kada se vrlo jasno utvrdi istina o toj prošlosti, kada prestanu zastranjivanja. Da ne budem ovdje pristran, mislim da u tom reguliranju odnosa trajnih sa hrvatske strane se moraju povući neki potezi, priznati određene pogreške u odnosu na Srbe, osigurati punu ravnopravnsot Srba, njihov povratak u Hrvatsku, ali vrlo jasno reći da Hrvatska ostaje nacionalna država hrvatskog naroda, da one ne može biti neka federacija Srba i Hrvata, da povratak na neku Jugoslaviju, neku balkansku uniju, da to sve opterećuje. A sa srpske strane ono što je važno, važno je priznati da je to ipak bio agresivni rat na teritoriju Hrvatske u odustati, smoći snage i odustati od svake ideje velike Srbije, obnove te ideje. Nažalost, kod jednog broja, značajnog broja ljudi u Srbiji ta ideja nije propala.

Čedomir Antić: Pominje se sa pravom Srpska radikalna stranka, međutim, treba reći i da je Srpska radikalna stranka suštinski nasledila više od plovine glasača Socijalističke partije Srbije. Prema tome, Srbija, koja je izgubila u svim sukobima tokom devedestih godina i koja je zakasnila zahvaljujući jednom režimu koji je morao narod na ulici silom da obori, izgubila dosta vremena u tranziciji, ima veliki broj tranzicionih gubitnika i sva istraživanja kažu da dve trećine birača Srpske radikalne stranke nisu nacionalisti, već ljudi koji bi želeli da se vrati vreme sedamdesetih, osamdesetih godina i da se ukine tržišna ekonomija. I to je za nas u Srbiji problem mnogo veći nego nacionalizam, jer se nacionalizam lakše suzbija od ovog problema s kojim naše demokratske vlasti imaju velike teškoće već sedam godina. Međutim, treba pomenuti i Hrvatsku stranku prava, čiji je predsednik gradonačelnik drugog po veličini grada u Hrvatskoj. Treba pomenuti činjenicu da je ta stranka direktni nastavljač stranke iz koje je nastao ustaški pokret. Prema tome, vrlo su kompleksni ti odnosi. Ja, naravno, mogu da kažem da apsolutno mislim da je ispravna teza da je Hrvatska uspela da se izbori sa tim avetima velikohrvatstva iz prošlosti, ali je činjenica da je Hrvatska suštinski ostvarila veliku hrvatsku državu zato što u Bosni, gde Hrvata u ovom trenutku ima svega 5 procenata, drži trećinu vlasti, a Hrvatska je u granicama koju su joj odredili u doba komunističke dikatature upravo oni komunisti kojima je glavni problem bio da se obračunaju sa monarhodržavnim tradicijama srpske dinastije i njene države. Međutim, to je sada sve prošlost...

Zdravko Tomac: Malo, kolega, vezano za ove vaše ocjene oko Bosne. U BiH su Hrvati najveći gubitnici. Oni su preplovljeni, oni su istjerani. U BiH postoje dva entiteta. Jedan je Republika Srpska u kojoj Srbi, koji su imali 30 i nešto posto, sada imaju 49 posto teritorija etnički očišćenog i faktično svoju kvazi državu koja se povezala sa Srbijom. S druge strane, u Federacija faktički dominiraju Bošnjaci, a Hrvati su neravnopravan narod. Oni su u najtežem položaju - i najveći gubitnici. Ja mislim da je BiH veliki problem i za srpski narod i za hrvatski narod, i da ne bi trebali ni Hrvati ni Srbi upasti u zamku da međusobno ratuju za interese trećih.

Čedomir Antić: Kamo sreće da smo tako mislili 1992. godine.

Zdravko Tomac: Da, ali barem ne bismo trebali taj rat nastavljati sada.

Dragan Štavljanin: Govorim, dakle, o tim problemima iz prošlosti. Zanimljivo je da ti događaji iz prošlosti utiču čak i na ekonomske odnose. Tako je kandidat Socijaledmokratske partije za premijera Ljubo Jurčić pre otprilike mesec dana izjavio „politički ne bi bilo oportuno prodati firmu iz Slavonije Srbima“, dodajući da bi Miroslavu Miškoviću, biznismenu iz Beograda „možda drugdje i prodao firmu, ali u Slavoniji sigurno ne bih.“ Premijer Sanader rekao je da je ova izjava „za anale političke gluposti“, a i sam Jurčić je istakao da njegov stav istrgnut iz konteksta. Ipak, da li se može govoriti da je podzrenje i dalje rasprostranjeno i da se odražava čak i na ekonomske odnose?

Zdravko Tomac: Jurčić je govorio vezano za Vukovar. Vukovar je još uvijek živa rana, i kad se radi samo o Vukovaru, onda treba voditi računa da se vuku potezi koji bi mogli tu ranu otvoriti. Gledajte, u Vukovaru, nakon svega što se dogodilo, posebno nakon ovih presuda, ne može se reći da je svejedno ko će tom vukovarskom zemljom upravljati. Prema tome, Jurčić je govorio isključivo o Vukovaru, ne o cijeloj Slavoniji. Ja mislim da inače moramo voditi računa da u normalizaciji odnosa ne idemo sa nekim stvarima prerano i na silu, što će onda vratiti nas jako nazad. Dakle, treba imati u vidu da bi u ovom trenutku prodaja PIK-a Vukovar srpskom kapitalu bila kontraproduktivna i da bi dovela do velikih teškoća u ukupnim odnosima Srbije i Hrvatske. U interesu razvijanja tih odnosa ne treba se praviti kao da je sve normalno, kao da su dvije normalne države koje nisu ratovale i da kapital nema nacionalnost. Nažalost, na Balkanu kapital još uvijek ima nacionalnost i mora se jako paziti da se ne dogodi nešto što bi poremetilo i ono što sada ide normalno.

Dragan Štavljanin: Ipak, bez obzira što srpske firme nisu dostigle dekompetetivnost zapadnih, nezavisno od ovog konkretnog slučaja o kome smo govorili, u Srbiji postoji generalno jedan utisak da postoji velika disproporcija između mogućnosti ulaganja srspkih firmi u Hrvatskoj, i obrnuto u mjeri u kojoj hrvatske firme imaju mogućnost da ulažu u Srbiji. Gospodine Antiću, kakva je vaša ocena?

Čedomir Antić: To je, nažalost, istina. 2005. godine, koliko je meni poznato, 40 posto svih ulaganja iz Republike Hrvatske u inostranstvo bilo je uloženo u Srbiju. I upravo strah koji, čini mi se gospodin Tomac ima, od stvaranja neke nove konfederalno - federalne Jugoslavije, koji ja gajim možda i u većoj meri nego on, prosto treba biti uplašen da hrvatske političke elite ne požele tako nešto zato što, čini mise, već polako u hrvatskoj političkoj eliti sazreva ta misao da bi u okviru nekog jugoslavenskog bloka u nekoj budućoj Evropskoj uniji Hrvatska trebalo da vodi. Ustvari, nažalost, postoje u ovom ekonomskom pogledu određeni ljudi koji u Srbiji imaju interes da u tako nešto uđu. Mi u ovom trenutku i dobro je da nemamo nikakav problem sa tim da iz Hrvatske neko ulaže u Srbiju jer kakva je to privreda koja ograničava u vreme potpune slobodne tržišne utakmice ulazak stranog kapitala. Međutim, ne samo iz Hrvatske već i iz Slovenije, s kojom je rat trajao vrlo kratko i vodila ga Jugoslavija, a ne Srbija imamo isto velike zapreke našem kapitalu, što mislim da je vrlo loše zato što je, evo, u BiH trajao jedan krvavi rat u kojem su počinjeni grozni zločini sa sve tri strane, tamo ne postoje takve prepreke, a u krajevima gde nije bilo sukoba, tu odjednom postoje. To je vrlo zanimljivo i govori da to neko kolektivno sećanje, ustvari, nemna nikakve veze sa ličnim patnjama, već da je suštinski ono konstrukt politički koji funkcioniše iz određenih razloga koji, nažalost, nemaju veze sa pravima građana ili pravima jednog naroda.

Dragan Štavljanin: Gospodine Tomac, kako biste prokomentarisali ovo što je rekao gospodin Antić? Inače, čuje se povremeno da Hrvatska zapravo pretenduje da u nekom budućem članstvu Balkana u Evropskoj uniji na neki način bude predvodnik tog dela Evrope, konkretno balkanskog.

Zdravko Tomac: U Hrvatskoj postoji ta jedna vrlo moćna struktura, titoističko - jugoslavenska, koja je prihvatila Hrvatsku iz nužde, koja želi povratak u onu neku balkaniju, ja to zovem UDBA - udružene države Balkana, koja vidi svoje interese u nekom integriranju ponovo toga jugoslavenskog prostora bez Slovenije, plus Albanija. Dalje se razmišlja na sljedeći način, uključujući i predsjednika Hrvatske: proces dijeljenja na Balkanu ide dalje, ima puno malih državica, entiteta, autonomija, stvorena je Crna Gora, sad se otcjepljuje ili stvara Kosovo, onda će se u Kosovu srpska autonomija, pa će se stvoriti albanska autonomija u Makedoniji, pa u BiH Hrvati traže svoj entitet, pa Srbi traže ovdje svoju autonomiju. Prema tome, proces dijeljenja na Balkanu ide dalje. I na kraju će se po prilici reći: imaćete dvije i po srpske države, dvije i po albanske države, ti narodi su međusobno izmiješani, doći će do novog rata ukoliko se ne stvori neka zajednica u kojoj će svi Albanci, svi Srbi, svi muslimani, svi Hrvati živjeti povezani u neku zajednicu, pa onda granice i ti entiteti i autonomije više neće biti tako bitne. Prema tome, jedan dio elite hrvatske bez sumnje tako razmišlja, i to onaj dio koji se jako protivio velikoj Srbiji, on je branio Hrvatsku, a protivio se velikoj Srbiji jer je rušila Jugoslaviju. Prema tome, postoje jake snage i u BiH i u Hrvatskoj, ja mislim da su one najmanje u Srbiji, koje žele obnovu nekog novog zajedništva. Ja mislim da je to jedna realna opasnost i da proizlazi iz realne situacije. Gledajte, BiH po prilici je zajednica, država tri naroda, barem bi trebala biti, tri ravnopravna naroda koji nisu sad ravnopravni. Tu je sad problem što Srbi imaju svoj teritorij, faktično etnički čistu državu, vezani su sa Srbijom. Hrvati isto to teže, ali njima se ne da. A muslimani - sad su izašli transkripti Alijinog predsjedništva, pa se otkrivaju neke nove činjenice - žele unitarnu BiH, oni žele da njihova većina vlada, jedan čovjek jedan glas, i da i Srbi i Hrvati postaju nacionalna manjina. I sada ta BiH postaje problem, kao što Kosovo postaje problem, i onda međunarodna zajednica razmišlja da je najbolje sve to skupa držati zajedno. A mi moramo odgovoriti na to da to može biti zajedno samo u balkanskoj uniji i u nekoj većoj državi. Unutar ovoga to je novi rat i pakao. Sad, Srbi i Hrvati moraju naći odgovor na ta pitanja. Srbi i Hrvati moraju imati zajedničku platformu za BiH i za sva ostala otvorena pitanja.

Dragan Štavljanin: Gospodine Tomac, ovo što ste pomenuli oko međunarodnog konteksta, ima sve više ocena i informacija da i Evropska unija sa svoje strane podstiče ove procese o kojima govorimo, dakle saradnje na Balkanu koja bi poprimila čak i neke institucionalne forme, počinjem od CEFTA-e, dakle neke trgovinske forme, pa onda neka carinska unija...

Zdravko Tomac: To je već napravljeno. Oni žele da balkanski narodi - posvađani, koji ne mogu, kako kažu, niti se dogovoriti kako da žive zajedno, ni kako da se u miru raziđu - moraju najprije proći čistilište, da unutar te neke regionalne zajednice trebaju razvijati principe Evropske unije, pa će onda jednoga dana Evropska unija uspostaviti neke specijalne odnose sa tim dijelom. Pogledajte, zapadni Balkan, kako oni to zovu, on je okružen zemljama NATO-a, zemljama Evropske unije, on je jedna crna rupa, sanitarni koridor, i sada je to jedan novi eksperimenat. Zatim, tu se na Balkanu sada upliću neke nove međunarodne silnice. Tu Amerikanci taktiziraju prema muslimanima - i Albancima i muslimanima Bošnjacima - kako ne bi dobili protiv sebe Tursku, Egipat i ove druge kad ratuju sa fundamentalistima. S druge strane, Rusija je stala na noge, više ne priznaje apsolutnu vlast Amerikanaca i Britanaca, koji ovdje faktično vladaju, i želi kroz Balkan da se vrati kao svjetska supersila - i tu je sad sukob Rusije, muslimanskog svijeta, Amerike i Engleske. Na neki način gospodarski su tu zainteresirani i Njemačka, Italija. Prema tome, mi smo opet prostor gdje se velike sile sukobljavaju. I sada ono što bi bilo pametno za srpski narod i za hrvatski narod, posebno za vodstvo ta dva naroda, da u miru sjednu, dugoročno vide tu situaciju i vuku poteze koje su nam u zajedničkom interesu, a za ono oko čega nema sporazuma kažemo - hajdemo to zalediti, nemojmo na tome stvarno rušiti ono što možemo sada napraviti.

Serbia - Cedomir Antic, historian, 10Oct2007
Kao što je Tuđmanov režim imao problem zbog pritiska za stvaranje velike Hrvatske i suzbijanjem sve one tradicije koja je postojala pre devedesete godine, tako smo mi ovde imali taj socijalni problem, narod koji nije želeo tranziciju, ni političku, ni ekonomsku.

Čedomir Antić: Pre svega, to bi bilo dobro i to je u interesu obe države i oba naroda. Međutim, u ovom trenutku je tu Hrvatska na potezu. Odavde ja ne pamtim - osim onog napada na Darka Rundeka, za koji ne znamo još uvek ko ga je izveo, ali pretpostavlja se da nije nacionalno motivisan - ne znam da je bilo nekog incidenta. Odnosno, Srbija je u jednom nokautu još od 1999. godine. To je autonoakut. Njega je zadao jedan režim. Kao što je Tuđmanov režim imao problem zbog tog velikog pritiska za stvaranje velike Hrvatske i suzbijanjem sve one tradicije koja je postojala pre devedesete godine, tako smo mi ovde imali taj socijalni problem, narod koji nije želeo tranziciju, ni političku, ni ekonomsku. I u ovom trenutku mi i dalje imamo teškoće sa tim i u ovom trenutku većina našeg naroda i većina političke elite su spremni na sve samo da se faktičko stanje ne menja. Dakle, mi smo u ovom trenutku svoje snage usmerili ka tome da se faktičko stanje, koje je vrlo nepovoljno po Srbiju, kad je reč o Kosovu i Metohiji ne promeni. I ja delim zabrinutost profesora Tomca vezano za tu neku balkaniju ili to neko stvaranje nove Jugoslavije zato što mislim da je ono izuzetno loše, jer čitava Evropska unija zasnovana je na jednom principu koji je naizgled anahron, a to je visokocentralizovane ili možda samo centralizovane nacionalne države.

Zdravko Tomac: Shvataju zajednički interes. I meni je drago što tako govorite, jer ja znam da u Hrvatskoj, i u državnom vrhu i u političkom vrhu, ima onih koji jednostavno su opsjednuti titoizmom i prošlošću i koji misli da je hrvatski i srpski nacionalizam kriv što se raspala jedna država koja je je bila sjajna i da bi trebalo ju na neki novi način vratiti i obnavljati. Mislim da je to u ovom trenutku najveća opasnost, jer i međunarodna zajednica razmišlja vrlo pragmatično. Oni ne znaju šta će napraviti sa Kosovom. Pogotovo ne znaju šta znači sad stvaranje dvije albanske države, pa onda još autonomija u Makedoniji, je li, jedna kraj druge. Ne znaju šta to znači za Bosnu i Hercegovinu, za Republiku Srpsku, šta znači za odnose u BiH. I onda misle:„S obzirom da je to jako opasno, hajdemo mi to ipak držati na neki način zajedno, povezati u neku zajednicu, zona zajedničke trgovine, isti gospodarski sustav, pa ćemo držati to područje pod protektoratom, pa ćemo malo ucjenjivati, malo ćemo davati kredite, pa kad se to eventualno jednog dana stabilizira, onda ćemo naći neke odnose suradnje tog zapadnog Balkana s Evropskom unijom.“ Nama je jasno u Hrvatskoj, znate. Hrvatska je po gospodarskim i nekim drugim kriterijima bila kad su ulazile Slovačka i neke druge zemlje u Evropsku uniju, a pogotovu Rumnjska i Bugarska, po svim tim standardima ispred te dvije države. A ja sam stalno govorio da oni nas neće u Evropsku uniju, nego da Hrvatska mora čekati Srbiju. I s druge strane, da se BiH neće početi rješavati, da se jedan drži status kvo - to je jedna država nemoguća, to uopće nije država - dok se globalno ne riješi pitanje Kosova. E sada kad su Amerikanci i Englezi upravo smislili kako da to riješe, na noge je stala Rusija koja je rekla „njet“. I sad nastaju problemi. Ja se bojim sada jedne opet prljave trgovine, Amerika, Engleska i Rusija ili Evropska unija, gdje će oni, braneći svoje interese, opet nama nametnuti neke stvari koje nisu u interesu ni jednog ni drugog naroda.

Dragan Štavljanin: Ozbiljan test tih odnosa između Srbije i Hrvatske mogao bi biti i predstojeće rešavanje statusa Kosova. Konkretno, da li će Hrvatska u nastojanju da očuva dobre odnose sa Srbijom, o čemu govorite, otezati sa priznavanjem eventualne nezvisnosti Kosova, pre svega u slučaju njenog jednostranog proglašenja, ili će, recimo, ukoliko Kosovo proglasi jednostrano nezavisnost, a SAD je priznaju i deo članica Evropske unije, da li će Hrvatska čekati ili će slediti taj primer?

Zdravko Tomac: Kada bih ja odlučivao, onda bih jako vodio računa da Hrvatska svojim jednostranim potezom ne naruši trajno odnose sa Srbijom. Međutim, koliko znam, vodstvo političkih stranaka, bilo vlasti bilo opozicije i sadašnje državno vodstvo - ja stalno govorim da oni vode briselsku pokorničku politiku a ne hrvatsku politiku - će jednostavno postupiti kako im kažu Amerikanci i Evropska unija ne vodeći previše računa ni o srpskima, a, nažalost, ni o hrvatskim interesima.

Dragan Štavljanin: Gospodine Antiću, kako bi Srbija reagovala? Npr. Koštunica je u više navrata najavljivao da će, pogotovu u slučaju jednostranog proglašenja nezavisnosti Kosova, Srbija odgovoriti adekvatno prema svim zemljama koje budu priznale takvu nezavisnost.

Čedomir Antić: Nažalost, ja nisam dobar sagovornik za tu temu zato što je moje mišljenje da je Kosovo i Metohija od političkih elita Srbije prepoznato kao najvažnije državno i nacionalno pitanje Srbije, a suštinski ono to nije. I mnogo su važniji za nas bili i status Srba u BiH i status Srba u Crnoj Gori i status Srba u Hrvatskoj, gdje god ih je bilo, nego status jedne oblasti u kojoj već 30 godina su Albanci između 80 i 90 posto stanovništva. S druge strane, mi smo i tu primenili jednu neevropsku taktiku, pa smo izašli na pregovore sa tezom da sve prihvatamo, samo ne formalnu nezavisnost zato što znali da albanskom narodu i njihovim zaštitnicima u SAD-u je najvažnije upreti u formalni deo, a to je da sadašnja samostalnost koju oni uživaju bude pretvorena, uz blagoslov Ujednjenih nacija, koje još uvek nadziru neku vrstu te njihove samostalnosti, bude proglašena i formalna nezavisnost. Moje je mišljenje da će se većina u Srbiji se lako saglasiti da zauzme loš stav, odnosno negativan stav prema svima koji podrže prevremeno priznavanje Kosova i Metohije. Ja se nadam da će na kraju biti sazvana jedna konferencija, kao što je to predlagano još početkom veka, mislim ovog 21., da se reši status Kosova i Metohije, zato što ako počne prevremeno priznavanje nisu ista vremena danas, niti je Kosovo i Metohija isti primer kao Slovenija, Hrvatska - i prerano priznanje jedne zemlje, u ovom slučaju SAD-a, kao što je nekad bila Savezna Republika Nemačka, ne bi donelo ništa dobra, a mislim da bi jedna od najvećih šteta bilo upravo narušavanje ionako vrlo, vrlo rovitih, nestabilnih odnosa Srbije sa svojim drugim susedima.

Dragan Štavljanin: Govorili smo o nekim pitanjima iz prošlosti koja opterećuju odnose Srbije i Hrvatske, istovremeno i o potrebi prevazilaženja nekih neslaganja iz prošlosti zbog potrebe saradnje, normalizacije odnosa. Svedoci smo sve učestalijih poseta na visokom državnom nivou i u Beogradu i u Zagrebu, na srednjim nivoima, ne samo političkim, kulturnoj razmeni. Prema nekim podacima, svake godine sve više turista iz Srbije letuje u Hrvatskoj, mada je i dalje reč o veoma malom broju. Dakle, da li vi generalno očekujete ili mislite da je već sada taj pozitivan trend saradnje, ipak, dominantan u odnosu na ova sporna pitanja iz prošlosti?

Čedomir Antić: Moje je mišljenje da je to istina. Srbi i Hrvati su nesumnjivo dva naroda, ali su nesumnjivo i dva verovatno najbliža međusobno naroda u Evropi, bez obzira na čitavu prošlost. Ono što mene brine to je ta kratkoća kolektivnog pamćenja i ako država ne podstiče histeriju, kao što je to nažalost često slučaj u Hrvatskoj, vrlo brzo se sve zaboravi i onda čak na neki način to deluje degutantno malo, ta neka sada vezanost koja je nekada bila sasvim naizgled artificijelna u doba komunizma. Ja mislim da mi imamo mnogo zajedničkih interesa. Jedan od najvažnijih su prava preostalog srpskog naroda u Republici Hrvatskoj. Mislim da je Srbija uspela da pređe Rubikon, bez obzira na sav taj nacionalizam iz devedestih godina. Dobro, u svakom slučaju važno je da dva naroda žive jedan pored drugog i da žive u miru i da dve države ipak imaju tu svest da su one neka vrsta ključne osovine na Balkanu, a da pritom ne uđu opet u neku ishitrenu zajednicu koja bi završila opet ratom.

Zdravko Tomac: Tu se slažemo. I drago mi je da se slažemo. Ja želim srpskom narodu i državi da napreduje, da uđe u Evropsku uniju što je moguće prije, želim da Hrvatska ipak nešto prije uđe jer mislim da smo spremniji i da na vas ne moramo čekati. Naš je interes, ja mislim cijelog ovog područja, da se nađemo zajedno samo u Evropskoj uniji, u jednoj široj zajednici.

Čedomir Antić: I ja vama želim sve najbolje.


  • 16x9 Image

    Dragan Štavljanin

    Dragan Štavljanin radi za RSE od 1994. Magistrirao je na problemu balkanizacije (Prag/London), doktorirao na fenomenu "informacione mećave" – višak informacija/manjak smisla (Beograd). Autor je knjiga "Hladni mir: Kavkaz i Kosovo" i " 'Balkanizacija' Interneta i smrt novinara".

XS
SM
MD
LG