Između hrvatskih premijerke i predsjednika postoji sukob, prije svega zbog različitog viđenja i tumačenja politike prema BiH u devedesetim godinama prošloga stoljeća.
Polemika se rascvala nakon što je Ivo Josipović u Sarajevu osudio politiku Franje Tuđmana. Za javnost u Hrvatskoj najvjerojatnije će posljednji sukob biti izglađen nekom kafom, pred kamerama tamošnjih televizija, ali, analitičari poručuju da je problem preozbiljan da bi se rješavao na taj način.
Sukob postoji, predmet sukoba je hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini u prvoj polovici devedesetih godina, i to je problem koji treba riješiti u ozbiljnoj raspravi, a ne prigodnom kavicom predsjednika i premijerke, kaže za naš radio nezavisni komentator Marinko Čulić.
Marinko Čulić, Foto: zoomzg
„Bosna i Hercegovina jest jedan hrvatski dug koji s vremenom može samo rasti, a nikako se smanjivati. Prema tome, to se naprosto mora riješiti, prema tome to po definiciji jest važna tema što god oni sada izveli – pomirili se, našli se na nekoj kavi što je uopće ne isključujem – možda to već bude ovog tjedna. Ali to je preozbiljna tema da bi se o njoj moglo spinirati ovako ili onako – ona jednostavno mora biti jednog dana stavljena ozbiljno na stol i ozbiljno riješena.“
Radi se samo o nastavku političkog dijaloga od predsjedničke kampanje nadalje, a onda u novom političkom obliku otkako je Josipović inauguriran, kaže za RSE profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Ivan Grdešić.
„Riječ je zaista o kohabitaciji! Sada mi vidimo što znači kohabitacija u pravom političkom smislu, kada se u stvari suprotstavljaju političke vizije i političke koncepcije na različitim mogućim pojedinačnim primjerima. To je nešto što do sada nismo imali. Mesić je u stvari surađivao sa Vladom vrlo uspješno, pogotovo u posljednje vrijeme. Kad god je trebalo on je popustio – popustio je Sanaderu, popustio je Kosorici. To očigledno više nije situacija.“
Oprezno prema Tadićevoj strategiji
Konflikt Vlade i predsjednika može kratkoročno zabrinuti građane koji će se pitati zašto se sada oko toga svađaju, kada ima drugih problema na pretek, kaže Grdešić, ali dugoročno će postojanje dviju snažnih političkih volja samo osnažiti demokratske institucije. Riječ je jednostavno o novom političkom životu otkako je prošlošću neopterećeni Josipović na funkciji.
„Ja sam u vrijeme izbora govorio da je Josipović kandidat koji nije opterećen niti komunizmom, niti 'hadezeovštinom' prvih godina hrvatske države. On je zaista jedan novi politički lik, i kako će jačati u svom predsjedničkom položaju, tako će i njegovi stavovi biti sve jasniji.“
Mate GranićDa je bolja komunikacija između predsjednika i premijerke, vjerojatno do ovog 'prepucavanja' ne bi ni došlo, kaže za naš radio politički analitičar i ministar vanjskih poslova u devedesetima Mate Granić.
Kako bilo da bilo, pozitivno je da njih oboje imaju aktivnu regionalnu politiku, podjednako je pozitivan Josipovićev odlazak u BiH i njegovo odavanje počasti žrtvama zločina u Ahmićima i Križančevu Selu, međutim Granić kaže da Josipović - kada je iznosio svoju ocjenu o hrvatskoj ulozi u BiH - možda nije dovoljno vodio računa o kontekstu, u kojem postoje i drugi akteri i druge interpretacije.
„Ono što je ovdje upitno jest da predsjednik Tadić promovira strategiju da su na ovim prostorima bili građanski ratovi, i da svatko treba osuditi zločine, ali posebno one koje je vlastita strana učinila. Ja mislim da nije nikakav problem da se osudi svaki zločin, bez obzira tko i kada ga je učinio, a posebno i u ime svog naroda, ali postoji tu nešto drugo: na ovom prostoru nisu bili građanski ratovi nego planirana agresija Slobodana Miloševića i velikosrpske politike. Treba biti prema toj strategiji oprezan, samo to hoću reći. Jer – to nije točno, jednostavno nije točno!“
Polemika se rascvala nakon što je Ivo Josipović u Sarajevu osudio politiku Franje Tuđmana. Za javnost u Hrvatskoj najvjerojatnije će posljednji sukob biti izglađen nekom kafom, pred kamerama tamošnjih televizija, ali, analitičari poručuju da je problem preozbiljan da bi se rješavao na taj način.
Sukob postoji, predmet sukoba je hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini u prvoj polovici devedesetih godina, i to je problem koji treba riješiti u ozbiljnoj raspravi, a ne prigodnom kavicom predsjednika i premijerke, kaže za naš radio nezavisni komentator Marinko Čulić.
„Bosna i Hercegovina jest jedan hrvatski dug koji s vremenom može samo rasti, a nikako se smanjivati. Prema tome, to se naprosto mora riješiti, prema tome to po definiciji jest važna tema što god oni sada izveli – pomirili se, našli se na nekoj kavi što je uopće ne isključujem – možda to već bude ovog tjedna. Ali to je preozbiljna tema da bi se o njoj moglo spinirati ovako ili onako – ona jednostavno mora biti jednog dana stavljena ozbiljno na stol i ozbiljno riješena.“
To je nešto što do sada nismo imali. Mesić je u stvari surađivao sa Vladom vrlo uspješno, pogotovo u posljednje vrijeme. Kad god je trebalo on je popustio – popustio je Sanaderu, popustio je Kosorici. To očigledno više nije situacija.
Radi se samo o nastavku političkog dijaloga od predsjedničke kampanje nadalje, a onda u novom političkom obliku otkako je Josipović inauguriran, kaže za RSE profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Ivan Grdešić.
„Riječ je zaista o kohabitaciji! Sada mi vidimo što znači kohabitacija u pravom političkom smislu, kada se u stvari suprotstavljaju političke vizije i političke koncepcije na različitim mogućim pojedinačnim primjerima. To je nešto što do sada nismo imali. Mesić je u stvari surađivao sa Vladom vrlo uspješno, pogotovo u posljednje vrijeme. Kad god je trebalo on je popustio – popustio je Sanaderu, popustio je Kosorici. To očigledno više nije situacija.“
Oprezno prema Tadićevoj strategiji
Konflikt Vlade i predsjednika može kratkoročno zabrinuti građane koji će se pitati zašto se sada oko toga svađaju, kada ima drugih problema na pretek, kaže Grdešić, ali dugoročno će postojanje dviju snažnih političkih volja samo osnažiti demokratske institucije. Riječ je jednostavno o novom političkom životu otkako je prošlošću neopterećeni Josipović na funkciji.
„Ja sam u vrijeme izbora govorio da je Josipović kandidat koji nije opterećen niti komunizmom, niti 'hadezeovštinom' prvih godina hrvatske države. On je zaista jedan novi politički lik, i kako će jačati u svom predsjedničkom položaju, tako će i njegovi stavovi biti sve jasniji.“
Kako bilo da bilo, pozitivno je da njih oboje imaju aktivnu regionalnu politiku, podjednako je pozitivan Josipovićev odlazak u BiH i njegovo odavanje počasti žrtvama zločina u Ahmićima i Križančevu Selu, međutim Granić kaže da Josipović - kada je iznosio svoju ocjenu o hrvatskoj ulozi u BiH - možda nije dovoljno vodio računa o kontekstu, u kojem postoje i drugi akteri i druge interpretacije.
„Ono što je ovdje upitno jest da predsjednik Tadić promovira strategiju da su na ovim prostorima bili građanski ratovi, i da svatko treba osuditi zločine, ali posebno one koje je vlastita strana učinila. Ja mislim da nije nikakav problem da se osudi svaki zločin, bez obzira tko i kada ga je učinio, a posebno i u ime svog naroda, ali postoji tu nešto drugo: na ovom prostoru nisu bili građanski ratovi nego planirana agresija Slobodana Miloševića i velikosrpske politike. Treba biti prema toj strategiji oprezan, samo to hoću reći. Jer – to nije točno, jednostavno nije točno!“
