Ivana Korajlić iz Transparency Internationala BiH za ‘Zašto?’ objašnjava zbog čega se uposlenici u državnim institucijama, ali i obični građani, rijetko odlučuju da prijave korupciju uprkos postojanju zakona koji štiti njihove akcije i status zviždača.
Istraživanje Antikorupcione mreže organizacija civilnog društva u BiH - ACCOUNT je pokazalo da je samo pet osoba dobilo status zaštićenog zviždača od 20 koje su podnijele zahtjev Agenciji za sprječavanje korupcije od donošenje zakona o prijavi korupcije u državnim institucijama krajem 2103. godine.
- Nacrt
Kada govorimo o državnom nivou i primjeni Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije i statusu zviždača koji dodjeljuje Agencija za prevenciju korupcije, tu djelimično imamo problem i u zakonskom okviru i načinu na koji je definisana uopšte korupcija i ono na koga se zakon odnosi.
On se odnosi samo na zaposlene u institucijam BiH tako da pokriva mali broj ljudi koji imaju pravo na zaštitu putem ovog zakona.
Kada govorimo o drugim nivoima vlasti, Republika Srpska je nedavno usvojila Zakon o zaštiti prijavitelja korupcije koji se odnosi na zaposlene u bilo kojem sektoru, dakle ne samo javnom.
Za Federaciju BiH se tek čeka zvanično usvajanje zakona koji je u nacrtu nedavno objavljen.
- Barometar
Nažalost, razlog zbog kojeg prije svega nemamo dovoljno zviždača i nemamo dovoljno građana koji prijavljuju korupciju generalno je nepovjerenje u institucije.
Građani nisu uvjereni da će dobiti adekvatnu zaštitu a sa druge strane nisu uvjereni da će njihove prijave ičemu doprinijeti, da će iko postupati po tim prijavama, da će biti procesuiran i da će iko biti sankcionisan.
Zbog toga, neka istraživanja, uključujući i Globalni barometar korupcije, pokazuje da je BiH među najgorim državama u Evropi i Centralnoj Aziji kada govorimo o tom nedostatku povjerenja građana u institucije.
- Rezultati
Građani navode, prije svega, strah od posljedica kao razlog, a, sa druge strane, ne vjeruju da bi te njihove prijave apsolutno išta mogle promijeniti u društvu.
Tu leži ključni problem.
Moraju se pokazati rezultati postupanja institucija po prijavama građana, bilo da su oni zviždači, bilo da prijavljuju korupciju na svom radnom mjestu ili generalno prijavljuju korupciju kojoj su svjedočili.
Moraju se pokazati rezultati da bi to ohrabrilo građane da prijave korupciju i da vide ikakakv smisao u tome.
- Kontrola
Uzrok je u politici.
S jedne strane, politika je ta koja je ugušila nezavisne institucije, posebno kada govorimo o prvaosuđu, sve one institucije koje bi trebalo da provode zakone, da procesuiraju korupciju, ali ne samo korupciju kao krivično djelo već i druge institucije koje bi trebalo da se bave prevencijom, primjenjuju anti-korupcione zakone, uključujući i sukob interesa, finansiranje političkih partija, javne nabavke, dakle sve one zakone koji su relevantni za sprječavanje i identifikaciju korupcije.
Politika je poklopila sve ove segmente, nemamo nezavisne instutucije, one su pod direktnom političkom kontrolom i zbog toga i imamo jako slabe rezultate u procesuiranju korupcije.
- Imenovanja
Sa druge strane, svjedočili smo i tome da su ključni anti-korupcioni zakoni u potpunosti degradirani i derogirani u posljednje vrijeme, da je njihova primjena gotovo obustavljena, posbeno kad govorimo o sukobu interesa, finansiranju političkih partija i slično.
Postoje ogromni otpori da se unaprijede i da se uvedu nekakvi mehanizmi koji će na vrijeme ukazivati na potencijalnu korupciju, povećati transparentnost i odgovornost, što je osnova za prevenciju korupcije.
Pravosuđe je pod direktnom političkom kontrolom i kroz proces imenovanja i kroz uticaj i pritiske koje političke partije vrše na pravosuđe, i na taj način se osiguralo da ono jednostavno ne postupa u ključnim slučajevima korupcije koji bi trebali da budu ti koji će dati nadu građanima da se nešto može uraditi i da su svi jednaki pred zakonom.
