Piše: Ivan Lovrenović
Uz časne izuzetke, bosanskohercegovačka javnost i mediji pokazali su sasvim slabu zainteresiranost za problematiku nedavne regionalne konferencije u Sarajevu, na kojoj se govorilo o potrebi univerzalnog načina odavanja počasti žrtvama rata. Na konferenciji, koju je organizirala Međunarodna komisija za nestala lica, još jednom je potvrđena opora istina da je u Bosni i Hercegovini i to ljudski najintimnije i najosjetljivije područje potpuno kolektivizirano i politizirano. Spomenici žrtvama, kao i načini na koje se obavljaju rituali sjećanja na njih, naglašeno su etnički obilježeni i akcentirani. Često sadržavaju i poruke koje su više izraz međuetničkog antagonizma i mržnje nego pijeteta spram žrtava.
Kultura obilježavanja ratnih žrtava i sjećanja na njih uvijek je i stvar političkih koncepata i strategija. To je neizbježno. No, to ne znači da nužno mora biti loše i regresivno. Mudra i prospektivna politička strategija, koja bi se vodila temeljnim kriterijem poštivanja ljudske žrtve i patnje iznad svih partikularnih pripadanja, mogla bi biti i u širem društvenom smislu ozdravljujuća i pomiriteljska. No, aktualno stanje u Bosni i Hercegovini, gdje se i na primjeru odnosa spram žrtava na najdrastičniji način očituje duboka podijeljenost društva, govori da je politika ovdje daleko od tih elementarnih civilizacijskih naloga. Ovdje je na djelu više paralelnih a istoznačnih etničkih politika, kojima je područje ljudskih trauma samo unosna mogućnost političke manipulacije, izvan bilo kakvih obzira prema intimno-pojedinačnim tragedijama s jedne, i prema širem društvenom kontekstu s druge strane.
U tom pogledu je i Sarajevo, glavni grad države i ratni mučenik, palo na jednom ozbiljnom ispitu. Podižući memorijal djeci ubijenoj u ratu, ali tako što je tekstom na spomeniku ciljano isključilo djecu ubijenu u „neopkoljenom“ dijelu Sarajeva, iskazalo je nespremnost na veliki, oslobađajući iskorak prema istinskome pijetetu i istinskome pomirenju.
Uz časne izuzetke, bosanskohercegovačka javnost i mediji pokazali su sasvim slabu zainteresiranost za problematiku nedavne regionalne konferencije u Sarajevu, na kojoj se govorilo o potrebi univerzalnog načina odavanja počasti žrtvama rata. Na konferenciji, koju je organizirala Međunarodna komisija za nestala lica, još jednom je potvrđena opora istina da je u Bosni i Hercegovini i to ljudski najintimnije i najosjetljivije područje potpuno kolektivizirano i politizirano. Spomenici žrtvama, kao i načini na koje se obavljaju rituali sjećanja na njih, naglašeno su etnički obilježeni i akcentirani. Često sadržavaju i poruke koje su više izraz međuetničkog antagonizma i mržnje nego pijeteta spram žrtava.
Spomenici žrtvama često sadržavaju i poruke koje su više izraz međuetničkog antagonizma i mržnje nego pijeteta spram žrtava.
Kultura obilježavanja ratnih žrtava i sjećanja na njih uvijek je i stvar političkih koncepata i strategija. To je neizbježno. No, to ne znači da nužno mora biti loše i regresivno. Mudra i prospektivna politička strategija, koja bi se vodila temeljnim kriterijem poštivanja ljudske žrtve i patnje iznad svih partikularnih pripadanja, mogla bi biti i u širem društvenom smislu ozdravljujuća i pomiriteljska. No, aktualno stanje u Bosni i Hercegovini, gdje se i na primjeru odnosa spram žrtava na najdrastičniji način očituje duboka podijeljenost društva, govori da je politika ovdje daleko od tih elementarnih civilizacijskih naloga. Ovdje je na djelu više paralelnih a istoznačnih etničkih politika, kojima je područje ljudskih trauma samo unosna mogućnost političke manipulacije, izvan bilo kakvih obzira prema intimno-pojedinačnim tragedijama s jedne, i prema širem društvenom kontekstu s druge strane.
U tom pogledu je i Sarajevo, glavni grad države i ratni mučenik, palo na jednom ozbiljnom ispitu. Podižući memorijal djeci ubijenoj u ratu, ali tako što je tekstom na spomeniku ciljano isključilo djecu ubijenu u „neopkoljenom“ dijelu Sarajeva, iskazalo je nespremnost na veliki, oslobađajući iskorak prema istinskome pijetetu i istinskome pomirenju.