Piše: Ivan Lovrenović
Hrvatsko nacionalno pitanje, odnosno njegovo rješavanje putem uspostavljanja nove etnoteritorijalne jedinice, jedna je od tema koja prati muke oko konstituiranja novih vlasti u Bosni i Hercegovini. Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, uspio je na ovoj temi pod kontrolu staviti svojega najvećega unutarhrvatskog oponenta - HDZ 1990, te se tako predstaviti kao za sada jedini relevantan predstavnik Hrvata u budućim pregovorima o ustavnim promjenama.
U vezi s tim postoje tri krupna pitanja, koja zastupnici ideje o hrvatskoj jedinici ne vole ni čuti, još manje sami postavljati. Prvo je pitanje - bi li na taj način Hrvati zaista stekli punu političku jednakopravnost, odnosno, koju bi cijenu za to morali platiti. Mnogo je razloga, i mnogo su puta argumentirano navođeni i od strane pojedinaca i institucija iz hrvatskoga naroda, koji govore da bi se uspostavljanjem nove jedinice nastavio proces osipanja Hrvata iz Bosne i Hercegovine, odnosno napuštanje onih prostora u srednjoj Bosni, Posavini, Krajini u kojima su još u nekom broju preostali, te njihovo “zgušnjavanje” u zapadnoj Hercegovini. U isti mah, to bi značilo i napuštanje svake nade i političke akcije za povratak. S druge strane, takva reteritorijalizacija neizbježno bi pojačala nejednakost i asimilaciju tamo gdje bi Hrvati ostali kao izrazita manjina, a isto bi se događalo i sa nehrvatskim stanovništvom u novoj hrvatskoj jedinici.
Drugo pitanje jest - da li je takav projekt uopće izvodljiv. Svi, zapravo, znaju da je odgovor negativan. Počev od njegovih protivnika među samim bosanskim Hrvatima, preko bošnjačke politike koja je u ovom pitanju potpuno jedinstvena, do svih relevantnih faktora u međunarodnoj zajednici - nema ama baš nikoga tko bi ovaj projekt podržao. Jedini izuzetak je Milorad Dodik, ali je više nego jasno da on to radi isključivo zbog interesa Republike Srpske i svoje vlasti u njoj.
Kad se sve ovo ima u vidu, nameće se i treće pitanje: misle li doista ozbiljno hrvatski političari kada zastupaju ideju “trećega entiteta”? Teško je u to povjerovati, jer su im dobro poznati svi navedeni negativni momenti. Jedini je, dakle, logičan odgovor da se tu radi samo o “podizanju cijene” prije početka pregovora. No, valjalo bi misliti na posljedice: naime, ta prazna i bezizgledna a demagoški zapaljiva priča podgrijava lažne iluzije i učvršćuje refleks međuetničkoga nepovjerenja. Mnogo bi korisnije i odgovornije bilo posvetiti se ozbiljnoj i sustavnoj političkoj pripremi za postizanje mehanizama institucionalne jednakopravnosti, poput pariteta i drugih, koji bi se protezali na oba entiteta i na sve razine vlasti - od kantonalnih preko federalne do državne, osim lokalnih. Od toga bi hrvatski narod u političkom smislu imao mnogo više stvarne koristi, ali i svi drugi, jer je riječ o univerzalnom modelu. A na njega nitko od političkih partnera ni u zemlji ni u međunarodnoj zajednici ne bi mogao imati prigovora.
Hrvatsko nacionalno pitanje, odnosno njegovo rješavanje putem uspostavljanja nove etnoteritorijalne jedinice, jedna je od tema koja prati muke oko konstituiranja novih vlasti u Bosni i Hercegovini. Dragan Čović, predsjednik HDZ-a, uspio je na ovoj temi pod kontrolu staviti svojega najvećega unutarhrvatskog oponenta - HDZ 1990, te se tako predstaviti kao za sada jedini relevantan predstavnik Hrvata u budućim pregovorima o ustavnim promjenama.
Prvo je pitanje - bi li na taj način Hrvati zaista stekli punu političku jednakopravnost, odnosno, koju bi cijenu za to morali platiti.
Drugo pitanje jest - da li je takav projekt uopće izvodljiv. Svi, zapravo, znaju da je odgovor negativan. Počev od njegovih protivnika među samim bosanskim Hrvatima, preko bošnjačke politike koja je u ovom pitanju potpuno jedinstvena, do svih relevantnih faktora u međunarodnoj zajednici - nema ama baš nikoga tko bi ovaj projekt podržao. Jedini izuzetak je Milorad Dodik, ali je više nego jasno da on to radi isključivo zbog interesa Republike Srpske i svoje vlasti u njoj.
Kad se sve ovo ima u vidu, nameće se i treće pitanje: misle li doista ozbiljno hrvatski političari kada zastupaju ideju “trećega entiteta”? Teško je u to povjerovati, jer su im dobro poznati svi navedeni negativni momenti. Jedini je, dakle, logičan odgovor da se tu radi samo o “podizanju cijene” prije početka pregovora. No, valjalo bi misliti na posljedice: naime, ta prazna i bezizgledna a demagoški zapaljiva priča podgrijava lažne iluzije i učvršćuje refleks međuetničkoga nepovjerenja. Mnogo bi korisnije i odgovornije bilo posvetiti se ozbiljnoj i sustavnoj političkoj pripremi za postizanje mehanizama institucionalne jednakopravnosti, poput pariteta i drugih, koji bi se protezali na oba entiteta i na sve razine vlasti - od kantonalnih preko federalne do državne, osim lokalnih. Od toga bi hrvatski narod u političkom smislu imao mnogo više stvarne koristi, ali i svi drugi, jer je riječ o univerzalnom modelu. A na njega nitko od političkih partnera ni u zemlji ni u međunarodnoj zajednici ne bi mogao imati prigovora.