Napisala: Ines Šaškor
Na koncu je došlo do svjetonazorske i osobne polarizacije. Ivo Josipović, obrazovanjem, karijerom i stavovima vjerodostojno prezentira birače liberalne, građanske, centrističke i umjerene lijeve orijentacije. Bandićev životopis, nastup i stavovi zbunjivali su birače desno od centra, njegovo prirodno biračko tijelo.
Ivi Josipoviću pomoć je par dana uoči izbora stigla s neočekivane strane – od Ive Sanadera. Sanaderov teatralni ispad usred drugog kruga, napad na vodstvo vlastite stranke i traženje da se HDZ izjasni za kojeg je predsjedničkog kandidata i zadnjem su slijepcu otvorili oči.
Baš nitko u Hrvatskoj ne dvoji za koga bi bio Ivo Sanader. Ivo Sanader i Milan Bandić dio su iste priče, istog stila vladanja, istih ili sličnih oslonaca, klijenata i pokrovitelja. Ljudi – hodajuće afere. Bandić je osudio Sanadera, ali tek kada je postalo jasno da će ga HDZ izbaciti.
Josipović nije morao učiniti ništa.
Od tog trenutka Bandić se izgubio i počeo glavinjati. Ionako populist, dopustio je da njegov slogan „Čovjek, a ne stranka“ bude prepoznat kao „Predsjednik – pošto-poto“.
Milan Bandić je s razlogom računao na biračko tijelo HDZ-a. I sada će mnogi simpatizeri te stranke glasati za njega, ali kada je postalo jasno da vodstvo stranke više ne šalje signale u tom pravcu, prestala je i tiha terenska stranačka agitacija za Bandića. Osim u Bosni i Hercegovini.
Podrška Crkve
Ne treba očekivati masovni izlazak hadezeovaca na izbore. To je stranka koja voli vođe. Obožavali su Tuđmana, divili se Sanaderu, sada vole Jadranku Kosor. A aktualna liderica je poručila – nismo ni za koga! Prevedeno na svima razumljivi jezik – nismo za Bandića! Za svaki slučaj, HDZ-eov „princ tame“, meštar svih zavjera, čovjek koji je postavio i srušio Sanadera, Vladimir Šeks, na proslavi pravoslavnog Božića prijateljski je ćaskao s Josipovićem.
Shvatio je to i Bandić, pa je u završnicu kampanje krenuo, kartaši bi rekli – va banque. Sve akcije stavio je na jednu kartu. Završnicu kampanje gradio je na plašenju birača povratkom „crvenih“. To je trebalo biti mobilizirajuće za desnicu, crkvu, braniteljsku populaciju, ruralno stanovništvo. Možda je i bilo, ali to je riskantna igra koja pokreće i drugu stranu. Otvorila se mogućnost mobilizacije neodlučnih i umjerenih protiv Bandića, jer „crvene opasnosti“ u Hrvatskoj naprosto nema i to znaju svi kojima strasti nisu zamutile razum. Ivo Sanader je skupom na splitskoj rivi u korist ratnog zločinca Mirka Norca 2001. godine tu kartu davno odigrao i krenuo dalje, u kapilarno osvajanje Hrvatske korupcijom i klijentelizmom.
Samo desno biračko tijelo ponovno se našlo u čudu. Njihov kandidat je bio funkcioner Saveza komunista i cijeli radni vijek proveo u toj stranci i njezinoj reformiranoj sljednici. Trideset godina, sve do prije dva mjeseca! Kaže da je praktični katolik od rođenja, a članstvo Saveza komunista, po statutu te organizacije, bilo je „nespojivo s pripadnošću bilo kojoj religiji“. Dakle, njihov kandidat je prevario ili tadašnjih 300 tisuća članova organizacije SKH u kojoj je radio, ili nešto manje od sadašnjih 300 tisuća birača koji su u prvom krugu za njega glasali! Jutros je ustvrdio da se moglo biti i u Savezu komunista i biti vjernik. Nije.
Podrška Crkve je slojevita. I neupitna. Ali kada je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu Bandić o njoj javno progovorio, učinio je gaf. Pozvao se na gvardijane, provincijale i župnike, a njegovi priprosti pristaše, od splitskog gradonačelnika Keruma do gazde nogometnog kluba „Dinamo“ Zdravka Mamića, su podršku Crkve krajnje vulgarizirali. Mamić prijeti batinama sveučilišnom profesoru, jer je protiv Bandića, „Dinama“, Crkve i Hrvatske! A Kaptol šuti.
Bandić je morao ići dalje. I kada se ukazao s Tomislavom Merčepom na zajedničkoj press konferenciji, u društvu osobe za koju se vezuju najgnusniji ratni zločini, i s kojom više nitko iz političkog miljea ne komunicira, Milan Bandić pozicionirao se konačno krajnje desno. Na mjesto s kojeg se teško vratiti. Tamo više ne stanuje ni HDZ. Podrška Marka Perkovića Thompsona Bandiću bila je „točka ni i“, ures na toj ultranacionalističkoj šaradi.
Bandićevo deklarativno pozivanje na socijaldemokraciju i na povezivanje razjedinjene Hrvatske pretvorila se u grotesku.
Podržali su ga i nekolicina uglednijih kulturnih radnika, sportaša, muzičara. Svi odreda dobili su ili položaje, ili stanove i gradilišta, ili novac poreznih obveznika Zagreba za svoje projekte.
Tugaljivo izgledaju na istoj strani Rade Šerbedžija i Paolo Magelli s Merčepom, Glavašem i Thompsonom.
Ali i to je tranzicijska stvarnost.
Pitanje svih pitanja – tko će izaći na izbore
Pad Ive Sanadera značajno je promijenio hrvatsku političku scenu u proteklih desetak dana. Pridonio uozbiljenju političkog života, ohrabrio apatične i politikom zgađene građane. Šutljiva većina koja je gledala korupcijsku hobotnicu na djelu i nemoć pravnog i političkog sustava, odjednom gleda nešto drugo. Dojučerašnji nedodirljivi moćnik srušen je preko noći. Kao da su otškrinuta vrata prohodnosti pravnog sustava. To je daleko od ozdravljenja društva, pitanje je može li sadašnji establišment - i sam dio korupcijske hobotnice - pokrenuti razvojni ciklus, zna li uopće što treba učiniti, ali u politici su voljni moment, društveni konsenzus i liderstvo uvjeti bez kojih se ne može. Sada su se stvari naprosto bolje posložile. U tom obnovljenom timu za evropeizaciju Hrvatske Ivo Josipović je kvalificiraniji igrač.
Ali, ovih nekoliko dana pokazali su i lice mnogih političara, pa i javnosti. Bilo je i atmosfere linča, i likovanja rulje. Sa Sanaderom se šutaju oni koje je politički stvorio, oni koji su mu se klanjali, oni koji nisu smjeli ni zucnuti pred njim. Dojučerašnji Sanaderovi dvorski novinari sada ga vuku po blatu. Novinarski početnici razglabaju o njegovom mogućem zatvaranju kao da se radi i prometnom prekršitelju. Javna radiotelevizija glavinja i prednjači u banaliziranju i stvaranju cirkusantske atmosfere. Pokušava spasiti što se spasiti može za klijentelističku nomenklaturu.
U takvoj situaciji ključno je pitanje izlaska građana na izbore.
Koji će birači biti motiviraniji?