Dostupni linkovi

Tanović i njegovi istomišljenici zaradili su pravo da se svakako sasluša, pa možda i podrži, to što imaju reći. Ako je Izetbegović uoči “prvih demokratskih izbora” 1990. entuzijastično pozdravio osnivački kongres Karadžićevog SDS-a riječima “mi smo vas čekali” i “vi ste ovdje potrebni” zar nakon gotovo dvije decenije takvog partnerstva na vlasti nije ostalo baš nimalo nade da se poželi sve najbolje stranci koja nudi – drugačiji scenario.

Od ovog vikenda na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni otvara se novo poglavlje: nosilac najprestižnije nagrade u svijetu filma, dobitnik “Oskara” za film “Ničija zemlja” Danis Tanović, sa srodnim umjetničkim dušama zvanično predstavlja novu političku partiju obećavajućeg imena – Naša stranka. Izlazak na političku pozornicu međunardno potvrđenih vrijednosti sam po sebi je događaj i svakako obećava – ako ništa drugo – viši intelektualni nivo artikulacije “aktuelnog trenutka”, koji traje evo već gotovo dvije decenije, i više mašte u oblikovanju budućnosti. Nezavisno od budućih rezultata Tanovićeve Naše stranke ona već činom svog osnivanja postiže blagotvoran učinak u buđenju bosanskohercegovačke javnosti: odbacuje cinizam i stajanje po strani – a promoviše angažman i spremnost na ličnu žrtvu – kao odgovor na već predugo trajuću krizu. Za razliku od najvećeg dijela domaće intelektualne elite, a naročito onih u njoj koji su pristali da nose samoograničavajuće znamenje vodećih “bošnjackih” ili “srpskih” ili “hrvatskih” intelektualaca i koji već godinama s umišljenih visina uvjeravaju kako se tu “ništa ne može” niti se o svemu tome “ima šta reći” a sve zarad očuvanja žalosnih privilegija koje im sljeduju makar i za šutnju, Tanović i suosnivači njegove Naše stranke izabrali su aktivno suprotstavljanje daljem propadanju i pokušaj da i režiraju neku izgledniju budućnost - zašto ne - prije svega za vlastitu djecu. Baš to što Tanović i njegov kolega Dino Mustafić u prvim intervjuima povodom formiranja stranke naglašavaju kako ih je na angažman potakla zabrinutost za odrastanje njihove djece u zemlji kakva je BiH danas jeste ona prijeko potrebna dimenzija stvarnih motiva za bavljenje politikom nasuprot mahanju krupnim parolama “patriotizma” i “naroda” iza kojih se godinama odvija masovna pljačka i uništavanje preostalih društvenih vrijednosti. Tanoviću parole o patriotizmu, uostalom, ne trebaju. On je, primajući ”Oskara” pred stotinama miliona gledalaca, jasno pokazao gdje mu je srce: “Ovo je za moju zemlju, za Bosnu i Hercegovinu”.

Naravno, sa bosanskohercegovačkim iskustvima iz gotovo dvije decenije višestranačja, teško je biti baš optimističan. Sjećam se kako su u pripremama za “prve slobodne izbore” 1990. godine nove stranke nicale tako učestalo da je neki šaljivdžija objavio novinski oglas nudeći očito tražene usluge: “Osnivam stranke po kućama”. Sve je počelo s prevarom, kad su građani već uveliko svrstani iza nacionalističkih programa i partija u predizbornim anketama najavljivali kako će glasati za građansku a u privatnosti konačanog izjašnjavanja masovno zaokruživali nacionalističku opciju, a kao logična posljedica i završilo se prevarom, s onim antologijskim obećanjem Izetbegovićevog najbližeg saradnika: “Od ponedjeljka pravna država”. Kako tada – tako i sada.

Prevlađujući politički projekti iz protekle dvije decenije doživjeli su potpun bankrot. Pokazalo se, naime, da nakon okupljanja “u svojoj vjeri i na svojoj zemlji” ostaje sve manje zemlje Bosne i da mahanje obećanjima o “stopostotnoj BiH” ne osigurava prosperitet ni na njenoj polovini u kojoj je stranka tih obećanja bez pokrića na vlasti.

Bosanskohercegovačkoj verziji demokratije od prvoga dana je nedostajao jedan apsolutno vitalan sastojak bez kojeg demokratije ne može biti kao što ni bez mitskog tajnog “nečega” nijedan sladoled u životu nije ni nalik sladoledu iz sarajevskog “Egipta”: nedostajala joj je istinska opozicija čija je nezamjenjiva uloga u demokratiji da pokazuje koliko je pogrešno – pa i nakazno – to što nudi i radi vlast. Opozicija, naime, ne znači samo neslaganje, ili čak izrugivanje onome što radi vlast, nego je njena prevashodna misija da razgolićuje nekompetentnost ako ne i glupost vladajućih garnitura.

Neki dosadašnji pokušaji promocije demokratske opozicije završavali su političkim autogolovima: u svojevremenom “pokretu za promjene” javnost je smjesta prepoznala napadno prisustvo onih koji su već bili na klupi za rezerve više vladajućih partija; nečemu što je najavljivano kao bosanska “proeuropska opcija” predsjedavao je osnivač hercegovačkih koncentracionih logora i danas prominentni haški optuženik; a doskora najizglednija opoziciona opcija, oličena u SDP-u, upravo ovih nedjelja dovodi u pitanje ozbiljnost svog dugogodišnjeg zalaganja za istragu privatizacijske pljačke postižući o tome sporazum s liderima stranaka pod čijim se okriljem ako ne i direktnim sponzorstvom ta pljačka i odvijala.

Inače – nisam primijetio da je to što se Lagumdžija sa Silajdžićem i Tihićem saglasio o toj “drž’te lopove” inicijativi izazvalo logična pitanja: pa koga će onda istraživati, što valjda samo pokazuje koliko je uspavana ili rezignirana takozvana kritička javnost. Stvar ipak zaslužuje makar i naknadni osvrt jer može biti poučna za perspektive opozicionog djelovanja.

SDP, naime, kao jedina opoziciona stranka koja je u posljednje dvije decenije poremetila monopol posestrimskih nacionalističkih partija ili njihovih surogata, nije izgubio vlast zbog ijednog zaista relevantnog razloga – u kakve bi spadalo navodno učešće u privatizacijskom mešetarenju po uzoru na vladajuću pamet “najtežih 10-20 …” godina ili nepodopštine partijskih vođa – nego upravo zato što je na trenutak došao u poziciju da zaista ugrozi najvitalnije interese novobogataške elite. Tek kada su počele istrage i podignute prve optužnice, uključujući i onu povodom samoposluživanja ambasadora stotinama hiljada dolara iz kase bosanskohercegovačke misije pri Ujedinjenim nacijama u Njujorku, i kad je zavladao strah među korisnicima islamskih donacija i odabranih lokacija, na tu partiju bačena je kletva o “pokušaju kriminalizacije bošnjačke borbe za opstanak”. Svi drugi stvarni ili navodni grijesi – izručenje “alžirske grupe”, samoljublje partijskog šefa, otcjepljenje uticajnih članova partije kojima su bile potrebne nove stranke da u nečemu najzad budu prvi i “Avazova” ažurnost u objavljivanju svake njihove izjave protiv partije iz koje su ponikli kako bi u javnosti bili shvaćeni ozbiljno – samo su fusnote u priči o marginalizaciji opozicije u bosanskohercegovačkoj demokratiji.

Međunarodni ugled i dokazan intelektualni kapacitet osnivača Naše stranke ne garantuju sami po sebi njeno automatsko prihvatanja kao uticajnog faktora na javnoj sceni. Ali, Tanović i njegovi istomišljenici zaradili su pravo da se svakako sasluša, pa možda i podrži, to što imaju reći. Ako je Izetbegović uoči “prvih demokratskih izbora” 1990. godine entuzijastično pozdravio osnivački kongres Karadžićevog SDS-a riječima “mi smo vas čekali” i “vi ste ovdje potrebni” zar nakon gotovo dvije decenije takvog partnerstva na vlasti nije ostalo baš nimalo nade da se poželi sve najbolje stranci koja nudi – drugačiji scenario.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG