Dostupni linkovi

Jardine: Kina ima više alata nego ikada da cilja Ujgure u inostranstvu


Peking je pokrenuo brutalni obračun koji je odveo više od milion Ujgura, Kazahstana i drugih muslimanskih manjina u zatočeničke logore i zatvore u svojoj zapadnoj provinciji Sinđijang pod izgovorom borbe protiv islamističkog ekstremizma.

Razgovarao: Reid Standish

Kina traga za Ujgurima i drugim muslimanskim manjinama kroz širu globalnu mrežu koja se sve više oslanja na saradnju s vladama na Bliskom istoku i južnoj i centralnoj Aziji, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.

Koristeći složen set alata za zastrašivanje, uznemiravanje, nadzor, pritvore i izručenja, transnacionalna kampanja Pekinga je povećana do neviđenih dubina širom svijeta i detaljno je dokumentovana u novom izvještaju, "Veliki čelični zid" (Great Wall Of Steel) koji je uradio Institut Kisindžer za Kinu i Sjedinjene Države Vilson centra (Wilson Center’s Kissinger Institute).

Novo istraživanje pokazuje kako je globalni uspon Kine – vidljiv na primjeru njenog ogromnog ekonomskog uticaja kroz projekte kao što je više milijardi dolara vrijedna Inicijativa Pojas i put (BRI) - omogućio Pekingu novootkrivenu polugu nad vladama uključivši ih kao partnere u širenje kampanje represije.

U skupu podataka studije dokumentovana su 5.532 slučaja Ujgura koji se suočavaju sa zastrašivanjem, 1.150 slučajeva Ujgura pritvorenih u zemlji domaćinu i 424 slučaja Ujgura deportovanih ili izručenih Kini, od 1997. do januara 2022.

Stražarski toranj i ograde od bodljikave žice vide se oko objekta u kineskom regionu Sinđijang za koji se vjeruje da djeluje kao internacijski kamp za Ujgure i druge muslimanske manjine.
Stražarski toranj i ograde od bodljikave žice vide se oko objekta u kineskom regionu Sinđijang za koji se vjeruje da djeluje kao internacijski kamp za Ujgure i druge muslimanske manjine.

Kako se navodi u studiji, od 10 zemalja u kojima su Ujguri, kao i etnički Kazahstanci, Kirgizi i druge grupe i dalje najpodložniji pritvaranju ili izručenju, Kina je najveći finansijski kreditor za pet od njih: Pakistan, Kirgistan, Tadžikistan, Kambodžu i Mjanmar, što je dovelo do dogovora u kojima lideri "trguju ljudskim pravima za ekonomske prilike", navodi se u izvještaju.

Peking je pokrenuo brutalni obračun koji je zahvatio više od milion Ujgura, Kazahstana i drugih muslimanskih manjina u zatočeničkim logorima i zatvorima u svojoj zapadnoj provinciji Sinđijang pod izgovorom borbe protiv islamističkog ekstremizma. Međutim, ti napori su doveli do optužbi za uvođenju prisilnog rada, masovnog pritvaranja u kampove za prevaspitavanje, prisilne kontrole rađanja, brisanja kulturnog i vjerskog identiteta Ujgura, kao i optužbi za genocid.

Bredli Džardin (Bradley Jardine), saradnik Vilson centra Instituta Kisindžer za Kinu i Sjedinjene Države
Bredli Džardin (Bradley Jardine), saradnik Vilson centra Instituta Kisindžer za Kinu i Sjedinjene Države

Kako bi saznali više, RSE je razgovarao sa Bredlijem Džardinom (Bradley Jardine), saradnikom u Vilson centru i autorom studije, objavljene 25. aprila.

RSE: Kako se obim kineske transnacionalne kampanje protiv Ujgura i drugih grupa razvijao tokom godina i koji su glavni alati koje koristi Peking?

Džardin: Kineska kampanja protiv Ujgura se razvija već duže vrijeme. Većinu podataka pratim od 1997. godine kada smo vidjeli prve deportacije iz Pakistana. Ovo je bilo kao odgovor na incidente u gradu Barinu na jugu Sinđijanga i Kina je zaista počela obraćati pažnju na zajednicu ujgurske dijaspore. Od tada, skala se dramatično ubrzala.

Ovo je vođeno dvjema glavnim stvarima. Početak američkog rata protiv terorizma [2001.] dao je Kini nove retoričke alatke za izgradnju saveza i koalicija za progon ujgurskih disidenata i zajednica dijaspore; a zatim, 2017., sa programom masovnog zatvaranja u Sinđijangu gdje je Kina zaista počela pojačavati algoritamski nadzor širom provincije.

To je dovelo do većeg fokusa kineskih sigurnosnih službi na gonjenju Ujgura. Razmjera situacije danas su da sam pratio oko 1.500 Ujgura koji su ili bili zadržani u zemljama kao što su Saudijska Arabija ili Egipat, ili koji su dovedeni iz mjesta kao što je Tadžikistan, tako da je skala prilično velika. A ovo je samo broj za pritvore i predaje. Ako uzmemo u obzir sajber napade, koji su sve češći alat kojim se Kina sada koristi, ili prijetnje članovima porodice, vidjeli biste da se ovaj broj povećao na preko 7.000 zabilježenih incidenata.

Također, moji podaci proizlaze prvenstveno iz prijavljenih medijskih slučajeva. Dakle, većina ovih Ujgura koji su na meti su imenovani ili su bili dio izvještaja u kojima je bilo istraga o određenim incidentima. Sedam hiljada je osnovna cifra i samo je vrh ledenog brijega za ono što bi mogla biti stvarnost, sa mnogo više neprijavljenih slučajeva.

RSE: Ujgurima postaje sve teže da izbjegnu progon u Sinđijangu i pobjegnu negdje drugdje. Centralna i južna Azija su nekada bile područja bijega i utočišta, ali to se promijenilo kako su vlade u regionu uspostavile bliže veze s Pekingom. Sada vidimo da Turska, koja je viđena kao jedno od posljednjih mjesta za Ujgure koji bježe u inostranstvo, također mijenja svoju politiku o ekstradiciji. Gdje danas Ujguri mogu da idu?

Džardin: Ujguri sve više ostaju bez prostora. Naravno, izgubili su politički prostor u centralnoj i južnoj Aziji, jugoistočnoj Aziji i sve više u tradicionalnim utočištima, kao što su Bliski istok i Turska, gdje je turski predsjednik [Redžep Tajip Erdoan] potpisao sporazum o ekstradiciji sa kineskim kolegom tokom forum Samita Pojas i put (koji je kasnije ratifikovan u decembru 2020.). Od tada postoji osjećaj straha među zajednicom ujgurske dijaspore u Turskoj i mnogi od njih zapravo odlaze u Evropu ili Sjevernu Ameriku, koji sa Japanom postaju glavno utočište za Ujgure.

Turska je i dalje najveća destinacija, iako postoji mali egzodus posebno istaknutih ličnosti, kao što je kazahstanski aktivista Serikžan Bilaš, koji se potom preselio u Sjedinjene Države. Dakle, za njih trenutno nema pravog prostora osim ako ne bude postojala veća politička volja na Zapadu da poveća svoje izbjegličke kvote. Tu bi bili najsigurniji.

Naravno, nisu potpuno bezbjedni, jer moje istraživanje ističe da se u demokratskim državama mnogo Ujgura suočava sa sajber napadima i njihove porodice su još uvijek u opasnosti nazad u Sinđijangu. Dijaspora se posebno oslanja na WeChat i kineske platforme društvenih medija za komunikaciju sa članovima porodice. Tako je WeChat postao alat za prikupljanje informacija o Ujgurima, ali i za sigurnosne službe u Sinđijangu da dopru do njih i ograniče njihov aktivizam.

RSE: Vaš izvještaj se fokusira na mrežu institucija i okvira koji pomažu Kini da sprovede ovu represiju u inostranstvu. Posmatrajući posebno Evroaziju, Šangajska organizacija za saradnju (SCO) odigrala je veliku ulogu. Koje alate Peking zaista ima na raspolaganju kroz ovaj blok?

Džardin: Centralna Azija je vrlo jedinstven slučaj jer je bila jedna od prvih regija koja je razvila opsežnu saradnju sa Kinom u smislu transnacionalne represije i praćenja zajednica ujgurske dijaspore.

Ta dijaspora u regionu bila je ona kojoj je Kina posvetila posebnu pažnju i koju je smatrala potencijalno prijetećom ili destabilizirajućom u postsovjetskoj eri. Sve to znači da je Kina izgradila i uspostavila brojne alate [u centralnoj Aziji] koje nismo vidjeli na drugim mjestima.

Jedna od njih je Šangajska organizacija za saradnju (SCO), koja je multilateralni okvir gdje Kina koordinira sa svojim kolegama u centralnoj Aziji i sa Rusijom. To se uglavnom pojavilo kako bi se pozabavili pitanjima razgraničenja koja su nastala nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, a zatim se počela fokusirati na "tri zla" terorizma, separatizama i ekstremizma. Ovo je postalo retorička štaka koja je omogućila Kini da usvoji antiekstremističku retoriku u centralnoj Aziji - gdje su sekularni režimi već progonili disidente i etiketirali ih kao vjerske ekstremiste - i primijenjuju je na populaciju Ujgura u zemlji i inostranstvu.

Unutar SCO-a postoji niz sporazuma koji dozvoljavaju međusobno izručenje bez pitanja između država članica. Postoje i neki okviri za saradnju u borbi protiv terorizma, kao što je razmjena obavještajnih podataka o svakome ko je označen kao terorista, često sa minimalnim dokazima u većini slučajeva. Ova vrsta saradnje je zaista ubrzala i učinila region veoma opasnim i neprijateljskim za Ujgure. Za zajednice dijaspore, mnoge od njih su pobjegle u ono što je izgledalo kao sigurnija jurisdikcija u to vrijeme, posebno u Afganistan, Pakistan i Tursku.

To je i danas slučaj: Centralna Azija je jedno od najopasnijih mjesta za ujgurske aktiviste zbog ovih sporazuma o ekstradiciji.

Facebook Forum

XS
SM
MD
LG