Piše: Mirsad Čamdžić
Nekad je posvuda na ovim prostorima bila rasprostranjena navika i potreba, a ponegdje bogme i obaveza, žena da ispletu, izvezu, isheklaju, da vlastitom rukom uljepšaju svijet oko sebe ili daruju pokoju rukotvorinu.
U bh. gradiću Gračanici ovaj se stari običaj nametnuo kao kolektivni čin stvaranja, ali i promocije lokalne tradicije daleko izvan opštinskih međa. Tamo se umjetnost stvaranja iglom i koncem naziva keranje.
Gračaničke žene su u ovoj nimalo laganoj tehnici davno dostigle pravo savršenstvo. Još u 19. stoljeću su njihovi kerani motivi krasili domove bečkih uglednih porodica, ali u muzejske prostore. Stoljećima se s koljena na koljeno prenosi ova vještina i sa tankim končićem ukrašavaju maramice, salvete i šalovi, prave neobični stolnjaci, a kojima se poslije hvale na sijelima u dugim, zimskim noćima.
„Za keranje nema šeme. A tom keranju ovom malom iglom malo ko da se može naučiti. Probale su žene. Tako je lijepo doživjeti. Ja sam uz mamu svoju učila - ona je maramice kerala, pa ja uzmem jedan komadić platna, pa počnem svrtati da ja radim. Njoj ako se ne sviđa, neće mi ništa reći, samo makaze i odreže mi. I ja ću se onda još bolje truditi da ja stignem kako ona hoće“, priča Munira Vehabović koja od malih nogu kera.
Ovu vještinu prenosi na unuku Erminu Sokolović.
„Moja pranena je kerala, tako i majka, pa se prenijelo na moju mamu i tetku i onda sam ja počela. I, akobogda, nadam se da ću postići ono što su i one“, kaže Sokolovićeva.
Gračanička kera zvanično zaštićena
Prema raznovrsnim i živopisnim motivima kere su dobijale i nazive. Motivi cvijeća bili su i ostali najbrojniji, poput smilja, dragoljuba, menđuhica, zumbuličića. A pored cvijeća korišteni su i motivi plodova u divnim, pastelnim bojama, sa nazivima paradajz, papričice, jagode i trešnje. I sve se to ponovo vraća u modu, priča Munira Vehabović.
„Toliko su sad u nekakvom trendu kere. Posebno kere izazivaju. Kad smo pošli tek da izlažemo, ono pokoju šamiju izložimo. Poslala sam u Sarajevo npr. dvije, tri šamije naše. Kad smo pošli otvarati izložbe - to je nadjenuto Kera - neprolazna ljepota - uz motive, toliko su šamije došle do izražaja, ali malo žena radi te šamije i kere“, rekla je ona.
Ovo potvrđuje i Ermina:
„Kad su pošli novi dezeni - znači minđuše, nakit, šeširi - onda su se uključile mlade generacije, mojih je drugarica dosta i dosta su zainteresovane. I dosta ih je dolazilo mojoj majki da pitaju kako to ide, da nauče. Nadam se da će se nastaviti dalje ta tradicija.“
Na pitanje da li se nose danas te kere kao modni detalji, Ermina odgovara:
"Veoma. Čak smo primijetili da u Hrvatskoj dosta traže, znači ne samo u nas u Bosni i Gračanici, nego i u drugim zemljama se traži. Traži se i baš vole to da nose.“
Gračanička kera sada je i zvanično zaštićena kod Insituta za intelektualno vlasništvo BiH. 120 članica Udruženja Gračaničke kere već su poznate širom svijeta, kaže Azemina Ahmetbegović, predsjednica Udruženja.
„Više su nas pozivali nego što smo mi sami tražili. Išli smo u Francusku, dva puta u Hrvatsku, bili smo u Šangaju na svjetskoj izložbi, u Turskoj smo bili na kulturnom zbivanju prošle godine, bili smo kao evropski grad u Istambulu, evo pripremamo sad izložbu za Saudiju, katalozi su gotovi, i već je jedna izložba bila u Kulturnom centru kralja Fahida koja je ulazna za Rijad“, kaže Ahmetbegovićeva.
Kera je bila rasprostranjena na području cijele BiH, ali jedino u Gračanici žene aktivno rade keru i danas. I samo one znaju koliko u svakom motivu ima uzdaha, sjete, maštanja i nadanja.
Nekad je posvuda na ovim prostorima bila rasprostranjena navika i potreba, a ponegdje bogme i obaveza, žena da ispletu, izvezu, isheklaju, da vlastitom rukom uljepšaju svijet oko sebe ili daruju pokoju rukotvorinu.
U bh. gradiću Gračanici ovaj se stari običaj nametnuo kao kolektivni čin stvaranja, ali i promocije lokalne tradicije daleko izvan opštinskih međa. Tamo se umjetnost stvaranja iglom i koncem naziva keranje.
Gračaničke žene su u ovoj nimalo laganoj tehnici davno dostigle pravo savršenstvo. Još u 19. stoljeću su njihovi kerani motivi krasili domove bečkih uglednih porodica, ali u muzejske prostore. Stoljećima se s koljena na koljeno prenosi ova vještina i sa tankim končićem ukrašavaju maramice, salvete i šalovi, prave neobični stolnjaci, a kojima se poslije hvale na sijelima u dugim, zimskim noćima.
Vehabović: Za keranje nema šeme. A tom keranju ovom malom iglom malo ko da se može naučiti.
„Za keranje nema šeme. A tom keranju ovom malom iglom malo ko da se može naučiti. Probale su žene. Tako je lijepo doživjeti. Ja sam uz mamu svoju učila - ona je maramice kerala, pa ja uzmem jedan komadić platna, pa počnem svrtati da ja radim. Njoj ako se ne sviđa, neće mi ništa reći, samo makaze i odreže mi. I ja ću se onda još bolje truditi da ja stignem kako ona hoće“, priča Munira Vehabović koja od malih nogu kera.
Ovu vještinu prenosi na unuku Erminu Sokolović.
„Moja pranena je kerala, tako i majka, pa se prenijelo na moju mamu i tetku i onda sam ja počela. I, akobogda, nadam se da ću postići ono što su i one“, kaže Sokolovićeva.
Gračanička kera zvanično zaštićena
Prema raznovrsnim i živopisnim motivima kere su dobijale i nazive. Motivi cvijeća bili su i ostali najbrojniji, poput smilja, dragoljuba, menđuhica, zumbuličića. A pored cvijeća korišteni su i motivi plodova u divnim, pastelnim bojama, sa nazivima paradajz, papričice, jagode i trešnje. I sve se to ponovo vraća u modu, priča Munira Vehabović.
„Toliko su sad u nekakvom trendu kere. Posebno kere izazivaju. Kad smo pošli tek da izlažemo, ono pokoju šamiju izložimo. Poslala sam u Sarajevo npr. dvije, tri šamije naše. Kad smo pošli otvarati izložbe - to je nadjenuto Kera - neprolazna ljepota - uz motive, toliko su šamije došle do izražaja, ali malo žena radi te šamije i kere“, rekla je ona.
Sokolović: Primijetili smo da u Hrvatskoj dosta traže kere, znači ne samo u nas u Bosni i Gračanici, nego i u drugim zemljama se traži.
Ovo potvrđuje i Ermina:
„Kad su pošli novi dezeni - znači minđuše, nakit, šeširi - onda su se uključile mlade generacije, mojih je drugarica dosta i dosta su zainteresovane. I dosta ih je dolazilo mojoj majki da pitaju kako to ide, da nauče. Nadam se da će se nastaviti dalje ta tradicija.“
Na pitanje da li se nose danas te kere kao modni detalji, Ermina odgovara:
"Veoma. Čak smo primijetili da u Hrvatskoj dosta traže, znači ne samo u nas u Bosni i Gračanici, nego i u drugim zemljama se traži. Traži se i baš vole to da nose.“
Gračanička kera sada je i zvanično zaštićena kod Insituta za intelektualno vlasništvo BiH. 120 članica Udruženja Gračaničke kere već su poznate širom svijeta, kaže Azemina Ahmetbegović, predsjednica Udruženja.
„Više su nas pozivali nego što smo mi sami tražili. Išli smo u Francusku, dva puta u Hrvatsku, bili smo u Šangaju na svjetskoj izložbi, u Turskoj smo bili na kulturnom zbivanju prošle godine, bili smo kao evropski grad u Istambulu, evo pripremamo sad izložbu za Saudiju, katalozi su gotovi, i već je jedna izložba bila u Kulturnom centru kralja Fahida koja je ulazna za Rijad“, kaže Ahmetbegovićeva.
Kera je bila rasprostranjena na području cijele BiH, ali jedino u Gračanici žene aktivno rade keru i danas. I samo one znaju koliko u svakom motivu ima uzdaha, sjete, maštanja i nadanja.
